KRATKA BIOGRAFIJA

Kako je Ratzinger postao papa

Bionic
Reading

Rođen kao Joseph Alois Ratzinger na Veliku subotu 16. travnja 1927, u 4.15 sati u Marktl am Innu, okrug Altötting. Roditelji su mu žandarmerijski časnik Joseph Ratzinger (6. ožujka 1877. - 25. kolovoza 1959.) i pekareva kći Maria Ratzinger (8. siječnja 1884. - 16. prosinca 1963.)

Joseph je treće i posljednje dijete supružnika, nakon Marije Theogone (7. prosinca 1921. - 2. studenog 1991.) i Georga (15. siječnja 1924.). U srpnju 1929. obitelj se seli u Tittmoning, a u prosincu 1932. u Aschau am Inn, gdje ga upisuju u školu. Od 1937. obitelj stanuje u Hufschlagu kod Traunsteina.

1937.–1945.
1937. primljen u gimnaziju u Traunsteinu; 1939. ulazi u Nadbiskupijsko sjemenište St. Michael u Traunsteinu; 1943.–1945. u ratnoj službi kao dragovoljac pomoćnik u protuzračnomu topništvu; mladi Ratzinger se pridružio Hitlerovoj mladeži u dobi od 14 godina, ubrzo nakon što je članstvo u toj organizaciji 1941. postalo obavezno; 'Ratzinger je bio kratko član Hitlerove mladeži i nije bio sretan zbog toga', zaključio je John Allen, Papin biograf. Od svibnja do lipnja 1945. u američkome ratnom zarobljeništvu u Neu-Ulmu. 1945. maturirao je u gimnaziji Chiemgau u Traunsteinu.

1945.–1951.
Od prosinca 1945. do ljeta 1947. studij filozofije na Visokoj filozofsko-teološkoj školi u Freisingu kod Münchena. Nakon toga studij teologije na Sveučilištu u Münchenu. Od kasne jeseni 1950. do lipnja 1951. internat u Freisingu, gdje se priprema za svećeničko ređenje.

1951.–1953.
Svećeničko ređenje 29. lipnja 1951. u Freisingu zajedno s bratom Georgom, koje vodi kardinal Michael Faulhaber. Srpanj 1951. – pomoćni svećenik u München-Moosachu (župa sv. Martina). Od 1. kolovoza 1951. kapelan u München-Bogenhausenu (župa Sv. krvi). Od listopada 1952. do ljeta 1954. docent na Svećeničkoj bogosloviji u Freisingu. Srpanj 1953. – promocija na minhenskom Sveučilištu (tema: 'Narod i kuća Božja u Augustinovu nauku o Crkvi').

1954.–1959.

Od zimskoga semestra 1954/55. docent za dogmatiku i fundamentalnu teologiju na Visokoj filozofsko-teološkoj školi u Freisingu. 1957. habilitacija na minhenskomu Sveučilištu u disciplini fundamentalne teologije s temom: 'Teologija povijesti svetoga Bonaventure'. 1958.–1959. izvanredni profesor dogmatike i fundamentalne teologije u Freisingu.

1959.–1963.
Predstojnik katedre fundamentalne teologije na Sveučilištu u Bonnu. Tema nastupnoga predavanja: 'Bog vjere i Bog filozofa'.

1962.–1965.
Savjetnik kelnskog kardinala Josepha Fringsa i službeni koncilski teolog (peritus) na Drugomu vatikanskom saboru. Član Povjerenstva za vjeru Njemačke biskupske konferencije i Međunarodnoga papinskog teološkog povjerenstva u Rimu.

1963.–1966.
Predstojnik katedre dogmatike i povijesti dogme na Sveučilištu u Münsteru (nastupno predavanje: 'Objava i predaja).

1966.–1969.
Predstojnik katedre dogmatike i povijesti dogme na Sveučilištu u Tübingenu. 1968. izlazi mu knjiga 'Uvod u kršćanstvo'.

1969.–1977.
Predstojnik katedre dogmatike i povijesti dogme na Sveučilištu u Regensburgu. 1972. zajedno s Hansom Ursom von Balthasarom, Henrijem de Lubacom i drugima utemeljuje međunarodni katolički časopis Communio; 1976/77. potpredsjednik regensburškog Sveučilišta.

1977.–1982.
25. ožujka 1977. papa Pavao VI imenuje ga nadbiskupom Münchena i Freisinga; biskupsko ređenje 28. svibnja. Njegovo biskupsko geslo glasi: 'Cooperatores veritatis – suradnici istine' (po Trećoj Ivanovoj poslanici, 3 Iv 8). 27. lipnja 1977. imenovan kardinalom. Honorarni profesor na Sveučilištu u Regensburgu. 1978. godina triju papa. Nakon smrti Pavla VI (6. kolovoza) sudjeluje na konklavama s izborom Albina Lucianija za papu Ivana Pavla I; nakon Lucianijeve smrti (28. rujna) sudjeluje na konklavama nakon kojih 16. listopada papa Ivan Pavao II postaje Karol Wojtyła, nadbiskup Krakova, čiji je izbor Ratzinger podupirao. Wojtyła je prvi netalijan na Petrovoj stolici od 1523.

1981.–2005.
25. studenog 1981: papa Ivan Pavao II imenuje ga predstojnikom Kongregacije za nauk vjere, a time i predsjednikom Papinskog biblijskog povjerenstva i Međunarodnog teološkog povjerenstva (preuzimanje službe u Rimu i rastanak od Münchena u ožujku 1982.). 1986–1992: voditelj Papinskog povjerenstva za izradu Katekizma Katoličke crkve (koji je predstavljen 12. prosinca 1992.). 1991. član Europske akademije znanosti i umjetnosti. 1992. izbor za člana Académie des Sciences Morales et Politiques de l’Institut de France, Pariz. 1993. promaknut u kardinala-biskupa suburbikarne dijeceze Velletri-Segni. 1998. otvaranje arhiva nekadašnjega inkvizicijskog nadleštva na Ratzingerov poticaj; izbor za poddekana Kardinalskoga zbora; predsjednik francuske države imenuje ga zapovjednikom Legije časti. 1999: Ratzinger potpisuje Zajedničku izjavu o nauku o opravdanju između Katoličke crkve i Svjetskoga luteranskog saveza, koju je mjerodavno ubrzao. 2000. objavljena je deklaracija Dominus Iesus o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve; od 13. studenog 2000. počasni član Papinske akademije znanosti. 2001. naočigled brojnih zlostavljanja djece od strane klerika i manjkava pristupa tomu problemu od strane crkvenih autoriteta, Ratzinger prebacuje nadležnost na Kongregaciju za nauk vjere i započinje s istraživanjem 3.000 slučajeva; slijede provedbene mjere u Vatikanu (2001) i u Njemačkoj (2002). 2002. izabran za dekana Kardinalskoga zbora sa suburbikarskim sjedištem Ostijom. Druge zadaće u Rimskoj kuriji u ovome vremenu: član Odsjeka Državnoga tajništva za odnose s državama; kongregacija za istočne crkve, za bogoštovlje i stegu sakramenata, za biskupe, za evangelizaciju naroda, za katolički odgoj, za kler i proglašavanje svetaca; član papinskih vijeća za promicanje jedinstva kršćana i kulture; član Vrhovnoga suda Apostolske signature; član Papinskog povjerenstva za Latinsku Ameriku; Ecclesia Dei, Povjerenstva za autentično tumačenje Zakonika kanonskoga prava i Povjerenstva za reviziju Zakonika kanona istočnih crkava.

19. travnja 2005. iz posebno kratkih konklava, koje su trajale 26 sati, kardinal Joseph Ratzinger izlazi kao 265. papa Benedikt XVI.

Počasni doktorati: Sveučilište St. Thomas u St. Paulu, SAD (1984), Katoličko sveučilište u Limi (1986), Katoličko sveučilište u Eichstättu (1987), Katoličko sveučilište u Lublinu (1988), Sveučilište Navarra u Pamploni (1998), Slobodno sveučilište Maria Santissima Assunta (LUMSA) u Rimu (1999), Sveučilište u Wrocławu (2000).