SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Kad vuvuzele postanu kuku lele

  • Autor: Miloš Vasić
  • Zadnja izmjena 28.06.2010 14:00
  • Objavljeno 28.06.2010 u 14:00
Branislav Ivanović, Kuzmanović, Srbija SP 2010

Branislav Ivanović, Kuzmanović, Srbija SP 2010

Izvor: Pixsell PXL Agencije / Autor: Tobias Kuberski

Na prvi SP na kojem nastupaju pod vlastitim imenom, srpski nogometaši ispraćeni su kao orlovi, a vratili su se kao pokisle ptičurine. Kad se sve zbroji i oduzme, apsolutno nema nikakvog razloga zbog kojeg bi se Hrvatska kao nacija mogla ili trebala osjećati zakinutom što joj, za razliku od Srbije, reprezentacija nije vidjela SP 2010.

Da se odmah razumijemo: ja se u nogomet ne kužim nimalo. Nogomet me, po crti mojeg profesionalnog sektora, zanima isključivo kao kontekst, povod ili razlog prekršaja javnog reda i mira većih razmjera i pratećih

kaznenih djela protiv tijela, zdravlja i imovine.

Nekada, dok sam bio klinac, nogomet me je itekako zanimao dok smo ga igrali 'na male goliće', kako se kod mene u kvartu to zvalo: dva puta po dvije polovice cigle kao stative nasred ceste (šest pažljivo odmjerenih dječjih stopa razmaka za svaki golić), kakva-takva lopta (kožnata je bila rijetka dragocjenost), pak igramo. S time smo prestali iz dva razloga. Prvi je bio porast prometa osobnih auta, pak nas je lokalni pozornik rastjerivao. Drugi (važniji) bio je pubertet: cure su nas počele zanimati više od nogometa.

Od tada na nogomet gledam kao na pojavu po definiciji sumnjivu. Ta zar nije dovoljna fascinacija komunističkih političara nogometom? A tek ovih postkomunističkih? Nogomet je postao mafijaška industrija, a nogometna navijačka plemena armija građanskog rata i fašističke squadre ekstremne desnice. Je li itko ikada čuo za lijevo orijentirane nogometne navijače?

No pustimo se mrzovoljnog mene. Kako se u nogomet ne kužim, kao svaki novinar potražio sam nekoga tko se kuži. Riječ je o slavnom Ekspertnom timu iz čuvene beogradske kafančine Kalenić, ljudima koji se godinama strasno klade na sve moguće tekme širom svijeta i – kako samo tvrde – o nogometu znaju sve. Ekspertni se tim sastaje plenarno subotom od podneva, pa koliko potraje, a ja tamo sjedim jer su mi prijatelji i (inače) dobri ljudi.

Dakle: reprezentacija (neumrli Franjo rekao bi 'vrsta') Srbije vratila se u Beograd iz Južne Afrike u petak, prilično popišana, što je za razumjeti. Bili su nalik na pokisle kokoši, iako su otišli kao Orlovi (još jedan idiotizam tupih sportskih novinara). U Banatu bi se reklo 'kao usrani golubovi', kad smo već kod ptičjih metafora. OK: jesu se kvalificirali, pa šta? Hrvati se ne bi smjeli toliko žderati zbog toga, kad vidimo kako je svršilo; barem su si uštedjeli nerviranje i neke novce. Na aerodromu su ih dočekali krvožedni sportski novinari i mala herojska grupa navijača (njih dvadesetak, kukala im majka), spremna da im sve oprosti. Izbornik Radomir Antić (rijetko pristojan čovjek, što je u tom poslu čudo) odmah je napadnut zbog neke snimke na kojoj se vidi kako njegovi depresivni dečki nakon poraza od Australaca pate 'uz pljuge i pivu', što bi rekao pjesnik. Antić im je hladno i službouljudno odrezao da su nogometaši odrasli ljudi i da im, uostalom, pljuge i pivu nije zabranjivao nikada i što sad. Novine su sutradan imale naslove u rasponu od 'Sramota!' (tabloidi), pa do 'Barem ste se borili' (ono malo ozbiljnih dnevnih novina).

Nemojte od mene očekivati da ulazim u tehničke finese, ali vidljivo je golim okom da je Antić svoju momčad naučio barem nečemu, čemu ih prethodnici nisu naučili: da nogometna utakmica traje 90 minuta (plus eventualni produžetak) i da u nogometu treba trčati svih 90 minuta (to mi je rekao kolega Svetislav Basara, kolumnist i pisac, dopisni član Ekspertnog tima). U nogometu, kažu eksperti, valja trčati, što brže i više, to bolje. Ima sada, čujem, neko računalo koje broji pretrčane metre nogometašima, pojedinačno svakome! Pak ti vidi hoćeš li pretrčati manje od sedam kilometara po tekmi, u kom slučaju letiš van. A? To mi se dopalo.

Dobro: trčanje je potreban, ali ne i dovoljan preduvjet za pobjedu. Valja dobro pucati, imati pametnu taktiku, ne pretjerivati s grubostima, izučavati protivnika i – imati sreće. E, tu zna biti problema. Tako su ovi naši veseljaci izgubili od Ganaca, a dobili Nijemce, što se ovdje u Beogradu smatra 'povijesnom pobjedom'. A onda ih puknu Australci; zasluženo, koliko čujem. Pa ne može se vazda pobjeđivati, znamo svi; poraz je dio svakog takmičenja i valja ga podnositi džentlmenski, štogod pijana navijačka rulja i glupi sportski novinari zapjenušeno rikali.

Zanimljiv je zaključak Ekspertnog tima iz Kalenića nakon poraza od Australaca: sada će kladioničari i kockari koji se klade na nogometne tekme odahnuti. Dugo i bogato iskustvo, naime, kaže da posao ne ide dobro kada su u igri domaći timovi; fenomen je, kažu, neobjašnjiv; možda ima veze s nerviranjem. A možda je lakše kockati se na ljude nepoznate, iz zemalja dalekih; element slučaja, neophodan za svako kockanje, tako je čistiji.

Na svu sreću, ovoga puta nismo morali slušati slaboumne teorije na temu 'suci nas mrze jer smo Srbi', niti je netko ponovio antologijsku izjavu 'nama ne odgovara njihov stil igre, pa smo zato izgubili'. Ova reprezentacija podnijela je poraz mirno, da ne kažemo dostojanstveno, što je već stanovit napredak, s obzirom na neugodnu okolnost da je ovo prvo svjetsko prvenstvo na kojemu Srbija igra pod svojim imenom. Pa dobro, imat ćete prilike, hvala Gospodinu.   

P.S.: Kad smo već kod nogometa, ne mogu odoljeti. Dok su se ovi veselnici iz reprezentacije borili po Južnoj Africi, njihove kolege iz Fudbalskog kluba Crvena zvezda bili su u Americi. Otišli su u Chicago i u neki Libertville u blizini, gdje su se poklonili pred spomenicima Draži Mihajloviću i Pavlu Đurišiću, četničkim zločincima iz onog rata. Dakle: nogometni klub osnovan 4. ožujka 1945. u Beogradu pod partizanskim auspicijama i pod tim imenom, odlazi se klanjati četničkim zločincima. Svačega smo se nagledali za živa hadžije, što vele Bosanci, ali ovo je zaista nešto neprilično do odvratnosti. Više o tome možete naći na websiteu novossti.com u sjajnom tekstu Sinana Gudževića 'Na kapi zvezda, u glavi kokarda'. Najsrdačnije ga preporučam!

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi