Danas, međutim, sve više analitičara smatra da je taj povijesni ciklus pri kraju. Islam kao religija ne gubi svoje značenje – naprotiv, riječ je o religiji s oko dvije milijarde sljedbenika – ali ideja da bi upravo religija trebala biti glavni odgovor na političke, gospodarske i društvene probleme sve manje privlači stanovnike Bliskog istoka.

Takvu tezu u opsežnoj analizi iznosi Ben Hubbard, dugogodišnji dopisnik The New York Timesa za Bliski istok, koji smatra da su gotovo svi veliki eksperimenti političkog islama tijekom posljednjih desetljeća završili razočaranjem. Izuzetak je jedino Iran, no i ondje se, tvrdi, posljednjih godina događaju promjene koje pokazuju da se režim sve više oslanja na nacionalizam nego na revolucionarnu islamsku ideologiju.

Od Homeinijeva sna do stvarnosti

Kada se ajatolah Ruholah Homeini nakon Islamske revolucije 1979. godine vratio u Iran, obećavao je potpuno novi model države. Tvrdio je da će islamska vlast donijeti socijalnu pravdu, zaštititi radnike i seljake, pravednije raspodijeliti bogatstvo te stvoriti društvo u kojem će obrazovanje, pravosuđe i mediji služiti širenju islamskih vrijednosti.

Njegova ambicija nije se zaustavljala na granicama Irana.

'Moramo izvesti našu revoluciju u svijet', poručivao je Homeini, uvjeren da će njegov model postati uzor muslimanima diljem svijeta.

Iran je tijekom desetljeća doista postao najuspješniji primjer političkog islama u modernom dobu. Islamski kler preuzeo je ključne poluge vlasti, izgradio snažan sigurnosni aparat i vojsku te zemlju pretvorio u regionalnu silu koja je svoj utjecaj širila preko saveznika u Libanonu, Iraku, Jemenu i Pojasu Gaze.

No gotovo pedeset godina poslije mnogi smatraju da rezultati nisu ispunili obećanja revolucije.

Što je zapravo politički islam?

Jedno od pitanja na koje nije lako dati odgovor jest što uopće znači politički islam.

'Upravo je to možda i najteže pitanje', rekao je Hubbard u razgovoru za New York Times, desetak dana nakon što je njegova analiza objavljena u tom listu.

Objašnjava kako se ni stručnjaci ne slažu oko jedinstvene definicije, no za potrebe svoje analize pod političkim islamom podrazumijeva vlade, političke pokrete i političke stranke koje islam koriste kao temelj svoje ideologije i upravljanja državom.

U toj skupini nalaze se vrlo različiti akteri – od Muslimanskog bratstva u Egiptu, preko Irana i Saudijske Arabije pa sve do ekstremističkih organizacija poput Al Kaide i Islamske države.

Upravo je Bliski istok posljednjih desetljeća bio glavno poprište pokušaja da se islam pretoči u politički sustav koji bi trebao riješiti društvene probleme, smanjiti korupciju i donijeti pravednije društvo.

Zašto je politički islam izgubio zamah?

Prema Hubbardu, gotovo svi veliki pokušaji završili su neuspjehom.

Al Kaida nije uspjela izazvati globalni sukob koji je priželjkivao Osama bin Laden. Islamska država izgubila je teritorij koji je nekoć nazivala kalifatom nakon vojne intervencije međunarodne koalicije. Muslimansko bratstvo kratko je vladalo Egiptom nakon Arapskog proljeća, ali je već dvije godine kasnije svrgnuto vojnim udarom.

Sličan razvoj događaja zabilježen je i u Tunisu. Ondje su islamističke stranke pobijedile na izborima nakon pada režima, ali nisu uspjele zadržati povjerenje birača. Vlast je na kraju preuzeo predsjednik Kais Saied, koji je postupno koncentrirao gotovo svu političku moć u svojim rukama.

Ni građanski ratovi u Libiji i Jemenu nisu islamističkim pokretima donijeli trajnu vlast, dok je Sirija tek nakon dugog rata dobila novu vlast koja je, unatoč islamističkim korijenima, odustala od uspostave stroge islamske države.

Profesorica Monica Marks sa Sveučilišta New York u Abu Dhabiju smatra da su islamistički pokreti danas u znatno slabijem položaju nego prije deset ili petnaest godina.

'Kao organizirane političke snage – bilo da je riječ o vladama, političkim strankama ili pokretima – islamisti su danas definitivno u defenzivi', ocjenjuje.

Arapsko proljeće označilo je prekretnicu

Posebno važan trenutak bio je val pobuna poznat kao Arapsko proljeće 2011. godine.

U Egiptu je nakon rušenja Hosnija Mubaraka Muslimansko bratstvo pobijedilo na demokratskim izborima pod sloganom 'Islam je rješenje'. Osvojili su parlament i predsjedničku funkciju te obećavali uključivu vlast i društvene reforme.

No vrlo brzo uslijedila su razočarenja. Protivnici su ih optuživali da pokušavaju monopolizirati vlast i proširiti politički utjecaj vlastitog pokreta. Masovni prosvjedi otvorili su put vojsci, koja je 2013. godine svrgnula predsjednika Mohameda Morsija. Godinu dana kasnije vlast je preuzeo Abdel Fatah el-Sisi, koji Egiptom vlada i danas.

Za mnoge analitičare upravo je egipatsko iskustvo označilo početak kraja političkog islama kao privlačne političke alternative.

Iran više nije uzor kakav je nekoć bio

Ako postoji država koja se desetljećima smatrala simbolom političkog islama, onda je to Iran. No upravo ondje, smatra Hubbard, postaju vidljive najveće promjene.

Islamska Republika ostala je jedina velika država u kojoj vjerski vođe i dalje imaju presudnu riječ u upravljanju državom. Međutim, posljednjih godina, a osobito nakon rata s Izraelom i američkih napada, vlast se sve manje poziva isključivo na Islamsku revoluciju, a sve više na iranski nacionalni identitet.

'Primijetio sam da ljudi na Bliskom istoku sve manje povezuju islam s politikom. To ne znači da se odriču religije, nego da su odustali od ideje da ona može riješiti političke probleme njihovih država', objašnjava Hubbard.

To se, kaže, vidi čak i u Iranu. Tijekom prošlogodišnjeg rata vlasti su građane mobilizirale patriotskim pjesmama i simbolima drevne Perzije, a ne isključivo ikonografijom Islamske revolucije.

Takva promjena nije slučajna. Režim je svjestan da revolucionarna retorika više ne okuplja društvo kao nekad, dok nacionalni identitet može privući mnogo širi krug građana.

Saudijska Arabija okrenula je novu stranicu

Velike promjene dogodile su se i u Saudijskoj Arabiji, koja je desetljećima slovila za jednu od najkonzervativnijih islamskih država.

Sve se počelo mijenjati dolaskom prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana, koji pokušava modernizirati kraljevstvo i smanjiti utjecaj vjerskog establišmenta.

Do prije nekoliko godina žene nisu smjele voziti automobile, kina nisu postojala, a takozvana vjerska policija nadzirala je svakodnevni život i pazila da se muškarci i žene koji nisu u rodu ne druže u javnosti.

Danas je slika bitno drukčija. Organiziraju se koncerti svjetskih glazbenih zvijezda, otvaraju kina, razvija se turizam, a vlast sve više naglašava saudijski identitet umjesto islamske misije koju je desetljećima promicala.

Prema Hubbardu, riječ je o jasnom znaku da vlast procjenjuje kako otvoreni islamizam više nije politička prednost, ni kod vlastitih građana ni u odnosima sa Zapadom.

Ni nova Sirija više ne govori o islamskoj državi

Sličan zaokret vidi se i u Siriji.

Današnji predsjednik Ahmed al-Šara tijekom građanskog rata bio je jedan od istaknutih islamističkih vođa. Tada je javno govorio kako želi uspostaviti islamsku državu u kojoj će vrijediti šerijatski zakoni.

No nakon dolaska na vlast njegova se retorika bitno promijenila.

Umjesto najava o strogoj islamskoj državi, nova sirijska vlast pokušava normalizirati odnose sa Zapadom, privući investicije i predstaviti zemlju kao stabilnog partnera međunarodnoj zajednici.

Al-Šara danas nosi poslovna odijela, pojavljuje se u javnosti sa suprugom i sastaje se sa zapadnim državnicima – prizori koji bi prije samo nekoliko godina bili nezamislivi za nekadašnjeg vođu povezanog s Al Kaidom.

Što je zamijenilo politički islam?

Ako politički islam slabi, postavlja se pitanje što dolazi na njegovo mjesto.

Hubbard smatra da odgovor nije sekularizacija u zapadnom smislu riječi.

Stanovnici Bliskog istoka nisu postali manje religiozni, ali su religiju počeli odvajati od politike.

'U Saudijskoj Arabiji i Siriji vlasti žele da ljudi prije svega budu ponosni Saudijci ili Sirijci. Oni mogu biti i ponosni muslimani, ali to više nije temelj njihove političke mobilizacije', kaže Hubbard.

Drugim riječima, nacionalizam postupno preuzima ulogu koju je desetljećima imao politički islam.

Takvu promjenu potvrđuju i istraživanja javnog mnijenja. Prema podacima organizacije Arab Barometra, u većini arapskih država samo manjina građana smatra da bi vjerski vođe trebali imati odlučujući utjecaj na državnu politiku, dok većina vjeruje da bi vjera trebala ostati prije svega osobna stvar.

Rat je ojačao vojsku, a ne kler

Premda Iran i dalje ostaje najvažniji simbol političkog islama, Hubbard smatra da se i ondje događa tiha transformacija.

Rat s Izraelom dodatno je ojačao Revolucionarnu gardu, koja danas ima veći politički utjecaj nego vjerski kler.

'Zemljom danas više upravlja Revolucionarna garda nego svećenici', zaključuje.

Iranski teolog Mohsen Kadivar, koji danas djeluje na američkom Sveučilištu Duke, smatra da Islamska Republika nije ostvarila obećanja zbog kojih je nastala.

Religija, kaže, nije Irancima donijela slobodu ni društvenu pravdu. Ono što je ipak ostalo jest jedna od temeljnih ideja političkog islama – otpor američkom i izraelskom utjecaju na Bliskom istoku.

Upravo je taj element, smatra Kadivar, posljednji rat dodatno ojačao.

Je li politički islam doista završio?

Unatoč svemu, Hubbard upozorava da bi bilo prerano proglasiti kraj političkog islama.

Autoritarni režimi i dalje dominiraju velikim dijelom Bliskog istoka, a upravo represija često stvara prostor za nove religijski inspirirane političke pokrete.

'Nije prvi put da ljudi tvrde kako živimo u postislamističkom razdoblju. Dosad su se takve procjene često pokazale pogrešnima', upozorava profesorica Monica Marks.

Ipak, ono što se danas jasno vidi jest da politički islam više nema privlačnost kakvu je imao krajem 20. i početkom 21. stoljeća.

Od Irana preko Egipta do Saudijske Arabije i Sirije sve je više znakova da se politički legitimitet gradi na nacionalnom identitetu, gospodarskom razvoju ili sigurnosti države, dok religija ostaje važan dio društva, ali sve rjeđe glavni temelj političkog programa.