U svakom ratu postoji minimalno jedan konflikt, minimalno dvije sukobljene strane koje ne pronalaze kompromis oko nastalog konflikta, postoje žrtve i izbjeglice te bitke koje u tom ratu možemo nazvati odlučujućima. Naravno, postoje i generali poslije te bitke.

E, ti su mi najdraži.

Osobito oni koji kritiziraju a da nikad nisu iznijeli nijednu konstruktivnu ideju kako bi riješili problem, pa makar i teorijski, s obzirom na to da smo sada već debelo u budućnosti. Kad nisu rekli onda, neka kažu, recimo, sada, vrlo konkretno, kako bi uvjerili mase da ne vjeruju u to u što su vjerovale, kako bi ih teleportirale u dvije decenije zrelije stanje svijesti (i je li i sad dovoljno zrelo?), kako bi spriječile krvave ex jugoslavenske ratove (ili raspad zemlje na takav način). I, ako im to već nije uspjelo, kako bi izgledalo njihovo rješenje krajiške priče.

Kako bi završili rat bez bitke koja im je donijela pobjedu, ma koliko se ona na posljetku gorka činila.

Danas, uoči dvadesete obljetnice jedne takve bitke, generala je više nego ikad. Javljaju se uglavnom iz svojih baza lociranih iza linije koju je činila imaginarne granice Virovitica - Karlovac - Karlobag - Senj, neokaljani grijehom i prljavštinom rata, osim samonametnute tišine u vrijeme njegovog trajanja, bez iskustva prognaničke vrećice u rukama, hrabri i glasni kako nisu bili 1991. Jer da jesu, nadglasali bi sve haubice Balkana.

I tako, retroaktivno, udobno zavaljeni svoje (možda još predratne?) fotelje, daju si oduška koristiti tešku municiju, a sve u čast jednoj od najvećih ljudskih vrednota – pacifizmu.

Napokon, pitanje 'Đe ste bili 1991?' zaista dobiva svoj smisao. Nije sada riječ o onoj čuvenoj poštapalici 'da je Hrvatska zaista imala toliko branitelja (i pušaka), gdje bi nam bio kraj...'

Ne.

Upravo suprotno.

Da je Hrvatska devedesetih imala toliko onih koji su s gađenjem odbijali pušku, toliko pacifista i osviještenih ljudskih jedinki koji se groze svakog oružanog konflikta i otvoreno staju protiv huškača, rata ne bi ni bilo. Mogli smo živjeti u miru. Doduše, u različitim državama. Na primjer, Vedrana Rudan u Hrvatskoj, a Jure u Krajini. Naravno, ako bi mu Mile Martić dopustio. Ali frigaj ga. Mir je mir.

Makar i mir u kojem moralnu obvezu pacifizma ima jedna strana, a drugoj je ravno do Pacifika.

Malo ih je, da parafraziram Radomira Konstantinovića, koji su sebi pretpostavili smrt, pa čak i egzistenciju (ono, dakle, što je još gore) starog, prokletog psa, životu ratnohuškačkog intelektualnog ološa.

LAŽNA EVOLUCIJA ALEKSANDRA VUČIĆA

Dobro sad, budimo pošteni pa uzmimo u obzir da ljudi ipak evoluiraju. Čak i drastično. Kao Aleksandar Vučić, na primjer. Jedno priča u Glini 1995., a drugo dvadesetak godina poslije. A kako onda ne bi evoluirali oni koji su '91. ili '95. samo šutjeli?

Ne znam koliko vas je bilo ispred Pantovčaka (jesu li osjetili potrebu potruditi se za mir), ali nas je u Beogradu, na prosvjedima ispred Generalštaba bilo jedva tridesetak. Većina od njih pohapšeni, šikanirani i zastrašivani. Ostali su bacali cvijeće na tenkove. Ili, ako nisu, odlučili su šutjeti.

Šutjeti, na primjer, o tome što se događa njihovim sugrađanima u Vojvodini.

U vrijeme raspada života moje obitelji takve glasove baš i nisam čula. Nisam ih čula onda kad je mudrijaš Milošević među prvima nasilno mobilizirao Hrvate i Mađare (pa i one koji su odavno uslijed lošeg zdravstvenog stanja i starosti prestali biti vojni obveznici) i slao ih na bojišnicu. Nisam ih čula ni onda kad mi je otac puzeći po bačkoj travi ilegalno prelazio mađarsku granicu da u taj rat ne ode, da ne puca na nedužne ljude i svoju rodbinu u Vukovaru. Nisam ih čula ni kad nam je Šešelj haračio po mojoj Plavni, hrvatskom selu u Vojvodini i slao nam vjesnike u kućne obilaske. Ni kad su nas mlatili, ponižavali.

A ono što se uglavnom moglo čuti, nije bio poziv na mir. Samo zadojeno huškanje, uglavnom ljudi od riječi i pera, za koje je, da je pravde, trebalo osnovati zasebni Haag.

Nije bilo nikoga da ih ušutka, ali zato su danas svi mudri i glasni.

Da tadašnjim smutljivcima, a današnjim gromoglasnim retroaktivnim pacifistima Oliver Frljić kojim slučajem režira životne priče, redom bi im facijalni obrisi završili na zadnjici glumaca, na gaćama šivenih licemjerjem palanačkih intelektualnih elita koje su u vrijeme dok najgrlatiji gomilu pale nacionalnim mitovima i suludim ratničkim idejama, samo gledali svoja posla.

A danas su veliki glasovi priziva savjesti.

ZAŠTO ITKO MISLI DA OLUJU NE TREBA OBILJEŽITI?

Što je to potaklo tolike ljude da nakon 20 godina zaključe da Hrvatskoj nije trebala Oluja, da je moglo bez nje? Da je trebalo čekati da se naši sugradivni srpske nacionalnosti u svojoj samoprozvanoj državici prosvijetle, saberu i napokon pristanu na neki novi Z4 ili Z444?

Zašto misle da to nije akcija koja se treba obilježavati u znak ratne pobjede i zahvalnosti onima koji su njoj sudjelovali ili izgubili živote? Kako netko može pomisliti baš ono suprotno, da je Oluja akcija koja je, unatoč odluci Haškog suda, zločinačka, da je sramotna, i da nije služila ničemu osim u svrhu etničkog čišćenja Hrvatske?

Da se razumijemo, nisam neka osoba od velikog slavlja, niti mislim da je obljetnica ratne pobjede događaj za vatromet. Ne znam što je odbojnije: vašar u Čavoglavama, kninske predizborne vratolomije, pumpanje mitova i bacanje gomili pijeska u oči ili, još gore od bacanja pijeska, bacanje novca koji nemamo na vojne mimohode.

No za mene je Oluja puno više od onoga što se loše dogodilo nakon nje i što, po svom dubokom uvjerenju, smatram jednom od većih sramotnih događaja u novijoj hrvatskoj povijesti.

Za mene je Oluja nagovještenje kraja četverogodišnjoj agoniji 150.000 prognanih ljudi s područja tzv. Zapadne Krajine i nada za još 85.000 onih iz Podunavlja. Za mene je ona spas za 30.000 Bišćana koji su bili u potpunoj blokadi, bez osnovnih uvjeta za život punih 1.200 dana i koje je, po procjeni svjetske javnosti, čekala sudbina nepunih mjesec dana ranije pobijenih i prognanih Srebreničana.

Za mene je Oluja prometno povezivanje Hrvatske s naglaskom na jug i Dubrovnik, tiket za mirnu reintegraciju Podunavlja, uvertira za Dayton, ma koliko on nesavršen bio.

Za mene je Oluja početak kraja rata.

Oprostite ako je to malo. I beznačajno.

KAKO MOGU POSTOJATI VAŽNA I MANJE VAŽNA PROGONSTVA

Pritom ne negiram moguće zločine, a osobito one koji su se dogodili debelo u vremenu kada je tamo trebala biti uspostavljena civilna vlast. Sva ona osvetnička i bespotrebna devastacija, paljevine i pljačka. Svi oni civili i poluuniformirane spodobe koje slobodno prolaze kontrolne točke s praznim kombijima, kamionima i auto-prikolicama, a vraćaju se s kotačima koji se jedva kotrljaju stenjući pritisnuti teretom tuđih veš-mašina, televizora i svega onoga što nije stalo na traktore i konjske zaprege izbjeglih Srba. Pritisnuti teretom tuđih života. Starinski drveni ormari kao aveti koje vise na ogradama balkona, raspadnuti i zaleđeni u akciji 'spašavanja'.

I na koncu, kao najvažnije, svi oni članovi tadašnje Vlade, saborski zastupnici i predstavnici sudbene vlasti koji prešutno dopuštali ovakav nastavak jedne legalne i legitimne vojne akcije. I ne samo to, nego i aktivno opstruirali povratak izbjeglih Srba donoseći nebulozne zakone o privremenom upravljanju tuđom privatnom imovinom, nepametnom politikom stambenog zbrinjavanja i stavljanjem brojnih administrativnih barijera, sve dok se i oni nedovoljno uporni ne umore, demotiviraju i na koncu u potpunosti odustanu od povratka. To je, čini se, bio lakši način za 'rješenje srpskog pitanja', nego istinski rad na reintegraciji tih ljudi i tog prostora. Svi oni kojima je cilj opravdavao sredstva, a mir bio moguć samo uz 'remetilački faktor' ispod pet posto.

Mogla bih navesti još toliko toga što je bacilo sjenu na Oluju, ali ono što je došlo poslije nje nije dovoljan razlog da se oduzme sva vrijednost nečemu što je za svoj cilj imalo maknuti tvorevinu u kojoj je sve rečeno bilo prisutno u još gorem obliku: nesrbi izbjegli ili protjerani, oni koji nisu stigli ili htjeli pobjeći poubijani ili obespravljeni, a neki pretvoreni u prave robove. Kuće popljačkane, prisvojene ili popaljene. Vlast i Zakoni sve samo ne ono što bi trebali biti. 'Krajina' je bila baš takva kvazi država koju su vodili polupismeni fašisti i šovinisti, mafijaši i šverceri.

Zato i ne razumijem mnoge moje kolege pisce (neka mi oproste što sam se svrstala među njih, jer tašti smo), kulturnjake i osobe od javne riječi. Kako i s kojom lakoćom slave Dan antifašističke pobjede, s kojim poletom na svoje facebook-zidove stavljaju fotografije i simbole u znak sjećanja na 8. i 9. svibnja, pritom odmahujući rukom i govore da svi bleiburzi ovoga svijeta mogu narušiti značaj tih datuma i dana. Da svi internirani, od gladi umrli ili protjerani njemački civili i sva njihova oteta imovina u kojoj i danas žive mnogi Hrvati i Srbi, mogu baciti mrlju na veličanstvenu pobjedu. Da svi goli otoci i komunistički totalitarizmi ovoga svijeta mijenjaju značenje pobjedi nad fašizmom.

Zašto je 70. obljetnica oslobođenja Zagreba ili Osijeka razlog za slavlje, a 20. obljetnica oslobođenja Knina ili Petrinje nije?

Je li progonstvo Nijemaca manji grijeh od egzodusa krajinskih Srba? I kad smo već kod toga, zbog čega se u kontekstu Oluje uporno koristi termin prognani Srbi? Ako postoji slučaj u kojem je Hrvatska vojska prisilila stanovnike nekog sela ili grada da napuste Hrvatsku na način da im je formalno ili neformalno izdala takve naredbe, onda sam u ogromnoj zabludi. Kao što rekoh, ne postoji rat bez izbjeglica. Od pamtivijeka ljudi bježe pred naoružanim neprijateljima.

SAMODESTRUKCIJA HRVATA

U slučaju Krajine, postoji i nekoliko dodatnih motiva zbog čega je bilo sasvim logično da ljudi krenu u zbjeg: strah od granata i, još važnije, strašna medijska indoktrinacija o pomahnitalim ustašama koje poput svojih 'prethodnika'u NDH kolju sve pred sobom, s naglaskom na djecu. U vježbi evakuacije civila koju je u srpnju 1995. godine organizirala vojska tzv. RSK, pukovnik Marko Relić u kamere novinaru kaže: 'Bitno nam je da uvježbamo narod. Civilno stanovništvo da se izvuče, da bude što manje žrtava.' Potom gledamo kolonu staraca i djece na traktorima i nešto pješaka koji gone sitnu stoku. Po dovršetku vježbe pukovnik im se obraća: 'Oni će da kolju, da pale... da ovu djecu kolju! Zato to morate da shvatite svi! I svaki građanin mora biti pripremljen i spreman za svoju evakuaciju. To neće biti uvijek najavljeno, neće biti dovoljno vremena za pripreme... Što uhvatiš uzmi i bježi da spasiš živu glavu!'

Biste li vi bježali na njihovim mjestu? Ja bih. Učinila sam to i 1991. zbog granata koje je JNA ispaljivala preko moje glave kako bi sijale smrt u Vukovaru, a nisam mislila da će neka od njih meni pasti na glavu.

To da je civilno stanovništvo imalo izričitu naredbu da krene u evakuaciju i prije nego su njihova sela zahvatile vojne operacije, potvrđivali su i sami izbjegli Srbi, a i oni koji su ih na to poticali. Možda je razumljivo to što se ta činjenica sada prešućuje u Srbiji (jer je komotnije biti žrtva, a ne agresor), ali nije mi jasno zašto se to radi u Hrvatskoj?

Iako je onome koji je svoj dom morao napustiti iz straha svejedno je li on subjektivne prirode ili je postajala realna opasnost po njegov život u konačnici svejedno, neshvatljiva mi je tolika samodestrukcija kod određenog broja Hrvata.

Tu svako ne spadaju oni koji su samo i isključivo žrtva, vječiti paćenici, kojima je još uvijek srpski balvan na cesti, a vlastiti samo što im se ne omakne iz oka, skupa sa suzama koje prolijevaju zbog nerazumijevanja ostatka svijeta za rat koji u njihovim glavama još uvijek traje.

Egzodus Srba u Oluji možda je i bio proračunati i tajni cilj tadašnjeg hrvatskog rukovodstva i kao takav se može nazvati etničkim čišćenjem ispod žita. Ali, ako je to čak i istina, to ne bi bilo moguće bez svesrdne pomoći srpske strane. Osim da je Hrvatska vojska postupila kao srpske snage u Vukovaru ili Srebrenici. A nije.

Doduše, dok je ta većina časno vršila svoje zadaće, dok je uvjeravala ljude po izbjegličkim kampovima UN-a da su sigurni i neka se slobodno vrate u svoje domove ('Rat je gotov'), dok su pomagali starcima skupljati i napojiti preplašenu stoku, dok su montirali mobilne bolnice, dijelili hranu, vodu i pružali pomoć unesrećenima, bilo je i onih koji su prespavali čuvenu propovijed pokojnog Kardinala Kuharića: 'Ako je moj protivnik zapalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu. Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu. Dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegovog. Ako je ubio mog oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom...'

Tako je razoreno Saborsko urušilo druga sela, pobijene u Škabrnji zalila je krv iz Varivoda.

I tako je beskrajna kolona civila na prijevoznim sredstvima, zasjenila bezbroj drugih pojedinačnih i manjih, ali u konačnici s četiri puta većim brojem prognanika i izbjeglica. Nitko više ne priča o zbjegovima Aljmašana, Baranjaca, Iločana, Vukovaraca, Prijedorčana, Banjalučana, Hrvata iz Vojvodine i Albanaca s Kosova. Ostali su u drugom planu, kao da nikada nisu postojali. Posebno jedna skupina. Zašto?

POSTOJE I ŽIDOVSKE IZBJEGLICE, A NE SAMO PALESTINSKE

Zato što se život nastavlja. I što nitko s tragedijom svoga naroda ne trguje tako bezočno, kao političari poput Vučića. Kako je krenulo, a posebno nakon kamenovanja u Srebrenici, za dvadeset godina ćemo svijetom hodati uvjereni da u ovim ratovima zaista nije bilo agresora. Pobili smo se slučajno. Ili se dekadentni Zapad uplašio da ga ne zarazimo samoupravljanjem. Toliko nam je dobro išlo.

Kada je Izrael 1948., nakon rezolucije UN-a, proglasio neovisnost, na njega se sručila sva vojna sila susjednih arapskih država. U ratu iz kojeg je Izrael, na opće čuđenje svijeta, izašao kao pobjednik, izbjeglo je i prognano oko 800.000 Palestinaca. Danas, to je prva asocijacija na spomen Izraela: palestinske izbjeglice.

S druge strane, istovremeno je iz arapskih zemalja te Turske i Irana, na najbrutalnije načine je protjerano oko 600.000 Židova. Bili su to posve nevini ljudi, autohtona manjina, koja ni na koji način nije sudjelovala u stvaranju države Izrael, niti u ratu koji su Arapi iz njihovih domicilnih zemalja započeli i izgubili. Dok su palestinske izbjeglice i danas gorući politički problem, onemogućene u povratku, ali i u elementarnim pravima na pristojan život u zemljama gdje su našle svoj privremeni dom (pravo na državljanstvo, dokumente, besplatne usluge javnih servisa, školovanje i posjedovanje imovine) te služe kao moneta za politički pritisak i potkusuravanje, o židovskim izbjeglicama više nitko i ne priča.

Oni ne postoje.

Iako zajedno s potomcima ti arapski Židovi čine oko 40 posto stanovništva današnjeg Izraela, kao izbjeglička priča zatvorena su knjiga. Za mnoge pripadnike mlađih generacija u navedenim arapskim zemljama, ne postoje niti kao informacija da su uopće ikada nastanjivali zemlje poput Jemena (50.000), Libije (31.000), Iraka (150.000).

U nekoliko stvari je situacija s izbjeglicama iz Hrvatske, odnosno iz Srbije slična. U političkoj manipulaciji kojom se Srbija koristi po pitanju Srba izbjeglih iz Hrvatske i, s druge strane, o muku koji na obje strane vlada kada su u pitanju Hrvati izbjegli iz Vojvodine.

Prosječan građanin Hrvatske zna da ih je u Hrvatsku došlo oko 40.000, dok prosječni građanin Srbije tvrdi da je to obična laž (nitko nije njegove komšije dirao), a ako su i otišli, otišli su iz hira, materijalne koristi, u bolje ('mijenjali su svoje nabijače za vile na moru').

Koliko vas zna za ubijenu djevojku Mariju Purić? Braću Abjanović? O silovanoj djevojci iz Slankamena koja se i danas boji tražiti odštetu od države da joj netko ne naudi rodbini koja je ostala živjeti u Vojvodini? Koliko vas zna za brutalno pobijenu obitelj Oskomić-Tomić, gdje je starčica od 87 godina 1993. brutalno zaklana, a da do danas za taj zločin nitko nije odgovarao?

Jeste li čuli da se Hrvatima u Vojvodini jos 1988. događalo da na polnoćki po njima mokre 'komšije' koji su se popeli na kor u crkvu, jeste li čuli za premlaćivanja, demoliranja ugostiteljskih objekata, prijetnje, otkaze, pa čak i apsurde pout izvanrednog stanja i policijskog sata u jednoj mjesnoj zajednici?

Nakon Oluje, u Vojvodini se upadalo u kuće Gibračana i Kukujevčana. Čisto hrvatska sela očišćena su do zadnjeg stanovnika.

Ovo su bile u to vrijeme u Vojvodini bile uobičajene stvari: 'Nama su upali jednu noć u kuću. Nanu (baku) su istukli, a moja sestra je uspjela nekako da pobjegne. Vikala je i lupala komšijama na kapiju da bi se spasila, ali nitko nije smio da joj otvori.'

NAJTUŽNIJI DAN U SRPSKOJ POVIJESTI, ALI NE ZBOG HRVATA

Od 1961. pa do popisa 2002., broj Hrvata u Vojvodini pao je sa 145.341 na 56.546 ili za 61,1 posto, a da na tom području nije bilo ni barikada, ni HAO Krajina, niti bilo kakvog stremljenja tog naroda kao nekim ekskluzivnim političkim pravima.

No ni to nije dovoljno malo Hrvata u Vojvodini. Statistička i asimilacijska bitka se vodi na nekoliko fronti, a jedna od njih je stvaranje novih instant nacija, popis Bunjevaca i Šokaca. Na popisu stanovništva u Srbiji 1991., popisivači su imali posebne upute. Ako je odgovor na pitanje o nacionalnosti bilo Hrvat, potpitanje je glasilo: 'Bunjevac ili Šokac?'

U svojoj namjeri su i uspjeli: šokačkih Hrvata u Vojvodini gotovo da i nema (na razini su statističke pogreške), a broj Bunjevaca u odnosu na broj bunjevačkih Hrvata raste svakim danom.

Oni koji su Hrvati koji su Srbiju napustili pod pritiskom ili zbog manje ili vise subjektivnog straha da bi im se nešto moglo dogoditi ili oni koji su bukvalno protjerani (izbačeni kao na cestu iz vlastitih kuća), odavno su se integrirali u hrvatsko društvo. Poput arapskih Židova. Njihova je tragična sudbina postala nevažna.

Njih ne spominje nitko, a osobito ne Vučić.

Vučić ima druge prioritete. Uzimati sebi za pravo određivati što će Hrvati obilježavati kao svoj spomendan. 'Dok neki slave, mi ćemo i dalje godišnjicu Oluje obilježavati u tuzi i boli', kaže Vučić. 'Teško je naći tužniji dan u srpskoj povijesti', dodaje.

Ja znam tužniji dan u srpskoj povijesti. I mogu ga podsjetiti, ako želi.

Nije to dan kad je kolona izbjeglica krenula na svoj mučni put do Srbije. To je dan kad je ta kolona u Srbiju ušla, a tamo je dočekana kao palestinske izbjeglice u Egiptu i Siriji.

Nije li tragično da im je tim ljudima hrvatska policija dijelila vodu, a da su im, onako blokiranim pred Šidom, njihovi sunarodnjaci vodu prodavali po 10 njemačkih maraka? Nije li najtužniji dan kad im je zabranjen ulazak u Beograd, već su preusmjereni na Vojvodinu ili Kosovo?

Nije li to dan kad su pojedinci iz te kolone s policijom batinali i izbacivali iz kuća Hrvate iz Gibarca, Kukujevaca i Golubinaca?

Nije li najtužniji dan u povijesti Srbije nastupio kad su te ljude demonizirali u medijima nazivajući ih kriminalcima i izdajnicima, kad ih se kao zvijeri lovilo i odvodilo u Erdut, Arkanu na obuku? Kad ih se prisilno slalo u nova ratovanja, s kojih se neki nisu nikada vratili?

Nije li dan od posebne tuge za srpsku povijest prisilna mobilizacija dvojice osamnaestogodišnjih maturanata koji su izbjeglički smještaj našli u Vršcu?

Ciljano uvučeni u rat, nahuškani mitovima i poviješću, istovremeno i vječite žrtve i najveći pobjednici, krajiški Srbi koji su nekoliko godina živjeli u vlastitoj paralelnoj stvarnosti, i čijem je vodstvu paralelno s padom istinske političke i vojne moći rasla iracionalnost i sklonost glupim odlukama, najveće su žrtve prošlog rata. Ne zato što su doživjele iskustvo zbjega već zato što i danas dopuštaju da se njihovom mukom drugi koriste u svojim prljavim političkim borbama.

Ljutili se na mene ili ne, to mi neće umanjiti značenje Oluje.

Biti samokritičan, imati uvida u pogreške i jasno ih izreći, nije isto što i iracionalno popljuvati sve što je u bilo kakvoj dodirnoj točki s tom pogreškom. Umjesto iracionalnog i beskorisnog samokažnjavanja, ono što trebamo činiti jest raditi u korist budućnosti. Izbjegli Srbi nisu izbjegli Palestinci. Oni imaju mogućnost povratka i, napokon, mogućnost izbora u kojoj državi žele živjeti. Na njima je da odluče hoće li to činiti konstruktivno ili će se prepustiti naricanju nad sudbinom koju su iskusili toliki prije njih.