Dok su prvotno očekivali da će ljudski napravljen otok za polijetanje i slijetanje aviona potonuti za šest metara u 50 godina, od svojeg otvaranja 1994. godine do danas, potonuo je za čak 12 metara. Stoga je u projekt od 20 milijardi dolara bilo potrebno još dodatnih 150 milijuna dolara ulaganja u zaštitni zid
Budući da se japanski grad Osaka više nije mogao širiti sod svoje preizgradnje, njihova međunarodna zračna luka Kansai, otvorena 1994. godine je jedno od najvećih inženjerskih dostignuća modernog doba, izgrađena na vlastitom umjetnom otoku. U projektu teškom 20 milijardi dolara, gradnja je krenula 1987. godine a prvo i osnovno, piše N1 BiH je bilo izgraditi golemi zaštitni nasip te je uslijedilo ispunjenje golemom količinom materijala te je za te potrebe iskorišteno oko 21 milijun kubičnih metara zemlje i stijena. Kao što smo pisali prije dvije godine, kroz ovu zanimljivu zračnu luku godišnje prođe čak 25 milijuna putnika, a na ponos Japana, cijeli projekt je jednim od glavnih modernih inženjerskih dostignuća proglašen 2001. godine.
Zanimljivo, taj ljudski napravljen otok, pet kilometara od obale Osake, nalazi se na području gdje je more duboko oko 18 metara. Pri tome, na dnu zaljeva se nalazi debeli sloj mekane gline te su inženjeri bili svjesni da će otok početi tonuti usred slijeganja materijala.
Ipak, otok tone znatno brže od očekivanog. Dok su procjene pretpostavljale da će otok u 50 godinama potonuti za oko šest metara, ovo područje sa zračnom lukom je u skoro 32 godine potonulo preko 12 metara. Ispostavlja se, prema naknadnim analizama, da problem nije toliko u površinskom glinenom sloju, već u ispresijecanim džepovima pijeska koji se nepredvidivo ponašao.
vezane vijesti
Terminal na hidrauličkim dizalicama za prilagodbu tonjenju
Prvotno rješenje inženjera je bilo napraviti otok znatno višim radi tonjenja, te su u tlo ugradili tisuće pješčanih drenova za brže istjecanje vode iz glinenih slojeva. Ipak, s novim saznanjima, došlo je do novih rješenja.
Tako je sada u ojačavanje zaštitnog zida uložena još 150 milijuna dolara, a k tome je još stotine milijuna dolara potrošene na održavanje sigurnog razmaka između površine otoka i razine mora. S druge strane, slijeganja pa tako i tonjenje je znatno usporilo. Dok je 1994. godine tempo tonjenja bilo oko pola metra godišnje, no srećom 2008. tonjenje se smanjilo na svega sedam centimetara godišnje. Zadrži li se ovaj tempo, otok bi se do sredine stoljeća mogao približiti razini mora.
U međuvremenu, sama zračna luka se pokazala vrlo otpornim i to još 1995. godine kada zgrada zračne luke gotovo pa nije uopće imala oštećenja nakon razornog potresa u tom području. Sama zgrada terminala, zbog specifičnosti cijelog područja, kao svoje temelje ima stupove opremljene hidrauličkim dizalicama. Iako se tome građevina može podizati kako bi zadržala ravnoću dok se otok sliježe, piste i prometnice nemaju takav luksuz te se konstantno podliježu dodatnim građevinskim radovima kojima zadržavaju funkcionalnost dok more guta otok sve više i više.
