Hugo Chávez bi zasad, prema mišljenju njemu sklonih analitičara, mogao ipak imati snage vladati samo do 2019. Tada bi ga mršavi rezultati njegove ekonomske politike mogli dokrajčiti. On će ipak 2012. pokušati dobiti važan poticaj od građana iako je njegova socijalistička stranka na nedavnim parlamentarnim izborima izgubila dvotrećinsku većinu zbog čega se Chávez požurio da, prije saziva novoga parlamenta, sebi priskrbi ovlasti diktatora o čemu smo već ovdje pisali u više navrata.

Prema istraživanju najrelevantnije agencije za ispitivanje javnog mnijenja u Venezueli, Datanalisis, Chávez uživa podršku od nešto više od 50 posto građana. Ista anketarska kuća tvrdi da bi Chávez danas dobio tek 23 posto glasova onih koji su do sada glasali za njega.

Branitelj lika i dijela predsjednika Venezuele, analitičar Alberto Aranguibel, u izjavi za BBC kaže da će do idućih izbora prosječni Venezuelanac stići 'odgovorniji, angažiraniji i odlučniji da se podupre toliko važna revolucija'. Greške Huga Cháveza on pak tumači kao poteškoće na putu razvijanja socijalizam usred jakog kapitalističkog modela koji i dalje živi u glavama mnogih političkih i financijskih lidera u toj zemlji.

Chávezovi ljudi ponavljaju da protiv njih i revolucije neprestano bojkotiraju ljudi iz privatnog sektora. To onda uzimaju kao alibi za nasrtaj na slobodu informiranja putem dekreta kojima se pokušava sve medije staviti pod državnu kontrolu optužujući mnoge kuće i novinare ni manje ni više nego za terorizam. Režim ponavlja da se vodi borba protiv korupcije i protiv birokratizma, ali ne daje odgovor kako to da se ni jedno ni drugo nije uspjelo zatomiti u 12 godina vladavine nego, dapače, da se te pojave vrlo jasno šire i pokazuju na svim nivoima rada vladajućih socijalista.

Iz opozicijskih politoloških krugova se pak čuje da su Chávezove godine na vlasti jako teške. Predsjedniku poručuju da je notorni apsurd tražiti četvrti mandat zaredom iako su postojeći problemi isti kao što su bili i prije 12 godina.
Politolog José Vicente Carrasquero tvrdi da tomu treba dodati nekompetentnost ljudi oko predsjednika, što izaziva osjećaj pada morala čak i u redovima vladajućih socijalista.

I sam Chávez više je puta isticao činjenicu da je dolaskom na vlast našao situaciju u kojoj je Venezuela 'poklanjala naftu' jer je cijena barela bila sedam dolara. 'A gdje smo danas?' upitao je i kazao: 'Mi imamo najveće zalihe nafte na svijetu!' Venecuelanske zalihe nafte, prema novim procjenama, dosegnule su 297 milijardi barela, čime je Venezuela preotela Saudijskoj Arabiji prvo mjesto među državama s najvećim zalihama nafte na svijetu.

Bilo bi potrebno ovoj kratkoj politološkoj analizi dodati i neke podatke za skiciranje reformi i kretanja u Venezueli u vladavini pokreta pod vodstvom Huga Cháveza Friasa.

On je krenuo s reformama kojima je cilj bio razvoj Venezuele i prosperitet njezinog stanovništva, a to je mogao učiniti samo tako da one budu provedene od naroda u korist naroda. Prvih godina njegove vladavine cijena nafte na svjetskom tržištu je pala, što je predstavljalo nepovoljnu situaciju za Venezuelu.

Temelj Chávezovih reformi predstavlja nacionalizacija vitalnih industrija. To su potezi zbog kojih je postao nepopularan kod vlada koje predstavljaju i štite interese krupnog kapitala i korporacija u Venezueli kojima te vlade služe. Cilj nacionalizacije je jednostavan – vlada je imala plan popraviti standard u zemlji, reducirati siromaštvo te, između ostaloga, stvoriti financijski neovisniju Venezuelu. Chávez tvrdi da se navedeno nije moglo ostvariti prepuštanjem potpune kontrole nad ekonomijom stranim kompanijama, kojima i nije suviše stalo do toga koliko Venezuela ima siromašnih ili sitih, pismenih ili nepismenih ljudi.

Pri razmatranju ekonomskih reformi treba reći da je Chavez, otkad je ponovno izabran 2006. godine, kupio sve većinske udjele zajedničkih ulaganja od strane raznih kompanija na području naftnog sektora, najveće tvornice čelika, većinski udio treće najveće banke, telekomunikacije i električne industrije. U tim nacionaliziranim tvornicama radi se na tome da radnici postepeno stječu određeni oblik utjecaja da bi se postignuo krajnji cilj – radnička kontrola.

Povećanje stope siromašnih i ekstremno siromašnih uočava se u godinama političke nestabilnosti praćene generalnim štrajkom. Završetkom te krize rapidno pada i stopa siromaštva. Od 50,4 posto u 1998. godini stopa siromašnih u Venezueli pala je na 36,3 posto u 2009. godini, dok je stopa ekstremno siromašnih pala sa 20,3 posto na 11,1 posto.

Vjerujući u točnost ovih podataka preuzetih za službenih stranica Chávezove vlade, valja se zapitati zbog čega onda ne postoji opće oduševljenje režimom i zašto se Cháveza proziva kao diktatora koji samo želi ostanak na vlasti?

Predsjednik dekretima koje donosi kao diktator pokazuje totalno nepostojanje podjele izvršne, zakonodavne i pravosudne vlasti ne ostavljajući mnogo prostora građanima da artikuliraju rastuće nezadovoljstvo, pa i zbog toga što je Venezuela Huga Cháveza prvak svijeta po broju kaznenih djela po glavi stanovnika.

Opozicija ipak priznaje stanovitu sposobnost predsjednika da raspolaže s bogatstvima države, naročito onima iz naftne industrije, ali zbog pada popularnosti (siromasi su tamo gdje su i bili kada je došao na vlast, a oni koji to više nisu žele brži prosperitet od onog koje im se omogućuje) Hugo Chávez je neprestano u medijima, zloupotrebljavajući govore naciji u čestim nametnutim prijenosima putem svih radiostanica i televizijskih postaja, što ga dovodi u zatvoreni krug jer istodobno rastu i apatija i nezadovoljstvo pritiskom na građane u manirima velikoga brata nas gleda i poučava.