Ostatak nacije - a to je već dugo vremena sasvim očito - živi u podvojenosti između osjećaja pripadnosti i domoljublja s jedne, te gađenja prema kompletnom sustavu hrvatskog nogometa s druge strane. Omjer se mijenja ovisno o približavanju kakvog velikog natjecanja ili sudbonosne utrakmice, no jasno je da nešto tu dubinski ne štima. Poljudska svastika poslužila je samo kao konačni, ultimativni simptom bolesti koja je već stupila u svoju terminalnu fazu i posljednji, dramatični vapaj upomoć cijelog jednog sporta.

Da se razumijemo, golemi problem predstavlja činjenica da policija još uvijek nije uspjela proizvesti nikakav opipljiv rezultat osim mutne snimke dvojice maskiranih mulaca kako preskaču ogradu splitskog stadiona. Sve moguće teorije stoga su još uvijek sasvim legitimne i realne i nipošto ne treba isključiti niti jednu od njih.

Možda je kukasti križ na travnjaku zbilja vrhunska obavještajna podvala onih koji mrze Hrvatsku i žele je izbaciti iz Europe, ili artiljerijska priprema obračuna vlasti s očito duboko korumpiranom i kompromitiranom vrhuškom HNS-a? Neke države zbilja tako funkcioniraju.
Možda je, recimo, i 'pila naopako' samog HNS-a, pod čijom kontrolom se tih dana nalazio cijeli Poljud, kako bi se fokus javnosti s huligana u ložama ponovno prebacio na one na tribinama? U borbi za očuvanje moći, vlasti i milijunskih prihoda ni ovakve metode ponekad nisu isključene.

Možda se zbilja radi o savršeno isplaniranom zločinu već poprilično frustriranih nogometnih navijača, onih koji hrvatski nogomet prate na dnevnoj bazi i nakon godina borbe shvatili su da za temeljito pražnjenje te septičke jame više nema drugih metoda osim one 'što gore, to bolje' i korištenja simbolike koja će provjereno izazvati skandal diljem planete? Pa makar štetu pretrpio cijeli jedan sport, uključujući i same igrače, svjetske klase?

A možda je svastika tek djelo naših domaćih, autohtonih filonacista, koji su samo ukrali svjetla pozornice kako bi demonstrirali svoje poremećene stavove i vrijednosti. Ovaj scenarij, da oprostite na subjektivnosti, čini se najmanje vjerojatan, a najbolji dokaz tome je da u njega ne vjeruje ni jedan Zoran Milanović. Da se na travnjaku ukazalo 'ušato U', ajde de, ali kukasti križ...

Kako bilo, kazna iz Nyona definitivno može poslužiti kao snažan poziv na buđenje i akciju, makar se sama Hrvatska i dalje ne može složiti komu je on uopće upućen. I što bi konkretno trebalo napraviti da se slične sramote više ne ponavljaju, odnosno da se sport konačno vrati u sportsku sferu?

Ovako jednostavno više ne klapa: hrvatski nogomet sada je već očito zarobljen u rukama jedne klike i njenih sasvim konkretnih interesa za zadržavanjem vlasti, privilegija i gotovo nezamislive količine love. Ne lažimo se, jednako kao što postoje vrlo ozbiljne indicije da je jedan nogometni klub pokraden za desetke milijuna kuna, vrlo je izvjesno da je u cijelom tom pothvatu nije zaobiđena ni nacionalna reprezentacija, barem kao prodajni izlog i poligon za podizanje cijene jednom krugu (ugovorom vezanih) igrača.

Uostalom, dobro se zna tko se javno hvali da postavlja i smjenjuje izbornike, čuva leđa vodstvu HNS-a i određuje gdje će nacionalna vrsta igrati svoje utakmice.

Cijela jedna hrvatska regija, i to ona u kojoj nogomet definitivno predstavlja veću vrijednost u odnosu na državni prosjek, potpuno je isključena i marginalizirana, dok je njen ponos Hajduk godinama sustavno maltretiran i ponižavan. No, bilo bi laž kazati da se radi samo o plitkom sukobu za prevlast, ili da zahtjevi za čišćenjem dolaze samo s juga - dovoljno je, uostalom, vidjeti sablasno prazan Maksimir na Dinamovim utakmicama ili osluhnuti poruke koje se HNS-u šalju s doslovno svih nogometnih terena u državi.

U nacionalnom prvenstvu pravdu i dalje kroje suci koji su dokazano uzimali 'božićnicu', odnosno mito, a disciplinske mjere još uvijek izriče čovjek koji je po svemu sudeći bio na platnoj listi jednog kluba i jednog čovjeka.

A taj čovjek je, ne lažimo se opet, imao svoj 'zub' u gotovo svim transakcija koje su se u domaćem nogometu događale. I nikome to nije čudno, pa ni Davoru Šukeru - i samome pod teškom hipotekom anticivilizacijskih ispada i vlastitog sumnjivog društva. On je odmah po puštanju Zdravka Mamića iz zatvora sjeo u njegov avion za Luksemburg, valjda kako bi demonstrirao bezuvjetnu podršku drugu i prijatelju.

A politika? Ona je po običaju aljkava i trapava; vladajući su teškom mukom uspjeli promijeniti Zakon o sportu i stvoriti preduvjete za barem mrvicu ravnopravnije odnose, iako su i sami svjesni da će sve to ostati mrtvo slovo na papiru.

A oporba, odnosno HDZ, čvrsto i ustrajno brani svoje stranačke kolege i financijere u HNS-u, pa joj ne pada na pamet u ovom slučaju pozvati se na tako često proklamirano 'nacionalno jedinstvo', 'nadstranački dogovor', 'sjedanje za stol' i ostale izlizane floskule.

Jedan oduzeti bod i dvije utakmice bez publike stoga zbilja predstavljaju posljednje upozorenje, ali stvarnost nam je i nakon relativno olakšavajuće vijesti tmurna i crna poput mrkle noći. Dok je sustav u dubokom defektu i dok kriminal i nepravda smrde na sve strane, teško je očekivati da će se navijači na tribinama preobraziti u kazališnu publiku.

Shvatit ćemo, po svemu sudeći, tek kada Hrvatska ponovno dođe na tapet disciplinaca iz UEFA-e i kada kazne budu drastičnije i bez šanse za popravni ispit, a to će se nažalost dogoditi prije ili kasnije.

Shvatit ćemo da se može pošteno, ali tek u slučaju da drugačije ne može.