Pomislili ste da svi popularni serijali moraju imati smislen kraj? Mislili ste da je fabula autorima puno važnija od same igre? Da je kontinuitet svetinja u koju se nitko ne usuđuje uplitati? U krivu ste. Gaming industrija, oh ta zla gaming industrija, realno gledano ne brine za to što je vama omiljeni serijal završio nakon pet-šest uspješnih nastavaka. Njihov primarni problem je, objektivno gledano, zbog čega se te igre i dalje ne prodaju.

Nakon malo promišljanja svaki razumni gamer po hobiju doći će do zaključka da igre vrlo često nose karizmatični glavni likovi ili fascinantno osmišljeni univerzumi. Međutim, ma koliko univerzum i tematika koja se provlače kroz igru bili dobri, uvijek ćete doći do jednog neizbježnog zaključka, a to je da se prije ili kasnije ti isti naslovi istroše. Da, igre u kojima se oni odvijaju imati će kultno sljedbeništvo i pozamašan efekt na gaming kulturu. Međutim, ma kraju dana desiti će se nešto neizbježno, a to je da će serijal završiti.

Vi ćete nakon tog završetka biti zadovoljni i reći kako ste odigrali posljednji nastavak. Međutim, igrin izdavač i dalje posjeduje autorska prava na uspješni brend koji mu, eto ti vraga, ne donosi profit. Svi su općenito upoznati sa činjenicom da razvlačenje serijala, osim ako so oni kompletno nepovezani (Final Fantasy) ili sportske tematike (FIFA), u konačnici donosi umanjeni profit. Kombiniramo li to sa skoro mandatornim povećanjem standarda iz nastavka u nastavak, dobijate jednadžbu u kojoj izdavač gubi novac. Mentalitet koji je gamerima dosta stran već desetljećima je korišten kod drugih medija, a nosi ime "resetiranje".

Resetiranje je postupak kojim se već istrošena radnja i vrlo popularna imena koja su se u istoj spominju iskorištavaju na novi način. Kultura stripa, pogotovo američkog, kontinuitet je već odavno bacila kroz prozor, koristeći popularne likove u tisućama i tisućama varijacija. Sličnu priču imamo i kod filmske industrije. Prva stvar koja nam pada na pamet definitivno su čuveni Batman i SpiderMan serijali koji su zbog jednog ili drugog razloga višestruko bili reciklirali kako bi na jedan ili drugi način ponovno prepričali priču na "novi i neočekivani" način.

I onda, nakon što su tome svjedočili u skoro svakom drugom mediju, gameri najčešće resetiranje franšize gledaju kao lošu pojavu. Da, potpuno nam je jasno kako nostalgija igračima indicira da stvari moraju ostati uklesane u kamenu i kako su kontinuitet i zadržavanje originalne fabule jako jako bitni za općeniti štimung. Međutim, autori franšiza misle drukčije. Lara Croft i DMC najbolji su primjeri ponovnog prepričavanja franšiza iz drugog ugla. I vjerujte nam, prije nego što kažete kako su obje igre u neku ruku prequeli, uvjeravamo vas da će, ako i jedna od njih zaradi dovoljno novca, njihovi izdavači napraviti kompletno novi serijal sa nekoliko punokrvnih nastavaka i dvjestotinjak DLC-ova. Konačni razlog svemu ovome, kao i mainstream gaming industriji općenito, leži u činjenici da autori i vlasnici hoće još novca. Na vama je odlučiti hoćete li ih podržavati.

Opet, sotoniziranje gaming developera i izdavača možda nije ispravan pristup. Barem u određenom broju primjera. Mnoge igre su, ma koliko fanboysi urlikali, jako dobro odrađene i dizajnirane. Naslovi ne padaju s neba nego se izrađuju kroz mukotrpno dugi period - pogotovo u posljednje vrijeme. Ono čemu se svaki veteran gamer mora zapitati je da li je taj čuveni reset polučio nešto što se njemu po ukusu ne dopada. Možda je upravo ta nova igra sjajno izproducirana, osmišljena i formirana, te predstavlja definiciju kvalitete. Kao najbolji argument možemo spomenuti tog sto puta spominjanog DMC-a koji je, unatoč nekima iritantnom glavnom liku (koji nije Stari Dante), punokrvni i kvalitetni AAA naslov. Možda je zapravo pitanje na kraju dana hoće li gameri podnjeti taj prijelaz sa stare na novu priču, ignorirati kontinuitet i prihvatiti naslov kao nešto poznato a ujedno i novo? Fanovi stripova su se, budimo realni, sa svime time pomirli već odavno. Zašto ne bismo i mi?