Prvo obraćanje mandatara trinaeste hrvatske Vlade, Tihomira Oreškovića, izazvalo je podijeljene reakcije mnogih građana, ne toliko zbog sadržaja kratkog govora, koliko zbog činjenice da je on održan na hrvatskom sa snažnim kanadskim akcentom. One s malo duljim pamćenjem političkih prilika u regiji podsjetilo je to na slučaj Milana Panića, također uspješnog menadžera iz farmaceutske industrije koji je devedesetih bio premijer Savezne Republike Jugoslavije, hibridne državne zajednice Srbije i Crne Gore pod upravom Slobodana Miloševića, kojega je bezuspješno pokušao svrgnuti
Između Oreškovića i Panića postoji još nekoliko evidentnih sličnosti – Orešković je kanadski državljanin s prebivalištem u Nizozemskoj dok je Panić 1992. preuzeo fotelju premijera tada međunarodno izolirane zemlje kao američki državljanin. No dok uredni CV mandatara hrvatske Vlade stvara dojam kako je karijeru u farmaceutskoj industriji izgradio stalnim napredovanjem, od tvrtke Eli Lilly preko Novopharma do Plive, odnosno Teva grupe, u kojima je redom obnašao sve važnije menadžerske funkcije, put Milana Panića više podsjeća na onaj vic o Rockefelleru koji se obogatio tako što je kupio jabuku za dolar, oprao je i prodao za dva. Pravi američki san, reklo bi se.
Milan Panić je, naime, odrastao u siromašnoj srpskoj obitelji tridesetih godina prošlog stoljeća, da bi se kao tinejdžer pridružio partizanima, što mu je pomoglo ostvariti uspješnu biciklističku karijeru u poslijeratnoj Jugoslaviji. Iako je dogurao gotovo do Olimpijade, danas tvrdi da se biciklizmom bavio samo kako bi prebjegao na Zapad, što je i učinio prilikom putovanja na jedno natjecanje, kakve li slučajnosti, u Nizozemsku.
Krajem pedesetih stići će u Kaliforniju, u kojoj osniva tvrtku ICN Pharmaceuticals, danas vrijednu više stotina milijuna dolara – samo u jednoj godini, na vrhuncu, 1997., tvrtka je utržila 672 milijuna dolara. Često nazivan 'najbogatijim Srbinom na svijetu', Panić će se, pritisnut zovom nostalgije, 1992. vratiti u domovinu na poziv 'oca nacije' Dobrice Ćosića, koji ga, u pokušaju da obuzda Slobodana Miloševića u preuzimanju svih poluga vlasti, imenuje premijerom državne zajednice Srbije i Crne Gore – SRJ. Panić povratak vidi i kao priliku da proširi svoje poslovno carstvo pa njegova tvrtka ICN otkupljuje dionice farmaceutskog giganta Galenika, no ne ispunjava svoje obveze, a trakavica ni dan danas nije dobila sudski epilog.
Životna priča Milana Panića
Panić, međutim, na čelu vlade SRJ nije izdržao dugo. Razlozi prije svega leže u tome što se u pregovorima s međunarodnom zajednicom, koje je tada vodio, postavljao previše fleksibilno za Miloševićeve pojmove. Bio je spreman na sve vrste ustupaka (među ostalima, obustavu vojnih operacija u Hrvatskoj i BiH), sve kako bi SRJ bile ukinute sankcije i započeo njen ekonomski oporavak. U tom svojstvu Panić je nakon londonskih pregovora 1992. potpisao i prvi sporazum o razmjeni zarobljenika s Hrvatskom po principu 'svi za sve', zbog čega mu, kako je svojedobno rekao u razgovoru za tportal, u Zagrebu i danas nazdravljaju.
Mirenje s bivšim jugoslavenskim republikama i zajedničko okretanje Zapadu bila je i platforma na kojoj je, nakon izglasavanja nepovjerenja njegovoj vladi potkraj 1992., Panić pokušao pobijediti Miloševića na srpskim predsjedničkim izborima 1993. No unatoč čak milijun i pol osvojenih glasova, Milošević ga je prešišao za gotovo milijun i eliminirao s političke scene. Panić se u svojoj biografiji 'Misija mira – Dayton je moja ideja' hvali time kako je kasnije sudjelovao i u potpisivanju Daytonskog sporazuma, tvrdeći da je on osobno nagovorio Billa Clintona da za pregovarački stol posjedne te pri potpisivanju fizički obgrli 'kriminalce Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića'. U brojnim promotivnim intervjuima za tu biografiju ovaj 'poduzetnik, državnik, humanist, znanstvenik, filantrop i karizmatični vođa', kako se predstavlja na službenoj web stranici, prisjeća se i još pikantnijih detalja, poput onoga da mu je Milošević svojedobno dao pištolj da ga ubije.
Ima li Tihomir Orešković uzvišenih aspiracija nalik 'balkanskom pioniru američkog sna', kako Panića naziva Forbes, prerano je reći. No jedno je sigurno – za razliku od srpskog 'političkog Indiana Jonesa', funkcionira u mirnodopskom vremenu i ima prilično egzaktan zadatak koji se prije svega odnosi na gospodarske mjere. Hoće li mu poteškoće u izražavanju na materinjem jeziku u tome pomoći ili odmoći, manje je bitno, mada i tu je Panićev primjer komparativno zanimljiv. Srbi su prema njemu bili u početku izrazito nepovjerljivi, satirično se izrugujući njegovom amerikaniziranom srpskom, da bi ga već za godinu dana prigrlili kao vođu antimiloševićevske opozicije. Panić je tako nespretnost u izražavanju na materinjem jeziku pretvorio u komparativnu prednost, što ilustrira i detalj sa svojedobnog susreta s tadašnjim hrvatskim premijerom Stjepanom Mesićem. Nakon što je Mesić rekao da hrvatski i srpski nisu jedan jezik, Panić je rekao da nema problema jer se on ionako bolje izražava na engleskom te da će uzeti prevoditelja.
Kakav je Panićev srpski dvadeset godina kasnije, poslušajte u priloženom videoklipu, a potom ga možete usporediti i s Oreškovićevim hrvatskim.
