Tvornica amonijaka i gnojiva u Sluiskilu godišnje će hvatati 800.000 tona CO2, koji će potom ukapljivati i brodovima prevoziti u Norvešku. Projekt je financirala Europska komisija, a njegovu su otvorenju prisustvovali europski povjerenik za klimu, klimatsku neutralnost i čisti rast te premijeri Nizozemske i Norveške, piše Euronews.

Dok Komisija postrojenje kojim upravlja norveška kemijska kompanija Yara naziva strateškim ulaganjem, protivnici tvrde da se milijarde eura poreznih obveznika usmjeravaju u opasno skretanje pozornosti koje odgađa stvarne klimatske mjere.

Što je hvatanje i skladištenje ugljika?

Pojam hvatanja i skladištenja ugljika, poznat pod kraticom CCS, obuhvaća tehnologije kojima se sprečava ulazak CO2 u atmosferu ili se plin uklanja nakon što je već ispušten.

U većini projekata, pa tako i u Sluiskilu, CO2 nastao tijekom proizvodnje kemijski se odvaja, komprimira u stanje nalik tekućem i prevozi do mjesta skladištenja. Ondje se može trajno pohraniti duboko pod zemljom ili iskoristiti za proizvodnju građevinskih materijala i sintetičkih goriva. U potonjem slučaju govori se o CCUS-u, pri čemu slovo „U” označava uporabu uhvaćenog ugljika.

Prema podacima Carbon Briefa, u svijetu je u veljači 2026. bilo 75 aktivnih CCS projekata. Gotovo svi nalaze se na lokacijama na kojima se vade ili prerađuju fosilna goriva. Zajedno godišnje hvataju oko 62,5 milijuna tona CO2, što odgovara tek 0,2 posto ukupnih svjetskih emisija iz 2025. godine.

‘Postrojenje u Sluiskilu dokazuje da je industrijska dekarbonizacija velikih razmjera moguća već danas’, poručio je izvršni direktor Yare Svein Tore Holsether. No ukupno smanjenje emisija koje se postiže tom tehnologijom i dalje je tek kap u moru.

Andrew Reid, energetski analitičar američkog Instituta za energetsku ekonomiju i financijsku analizu, upozorava da rezultati ne opravdavaju politički entuzijazam.

‘Unatoč političkoj i financijskoj potpori koja se tijekom protekle tri ili četiri godine usmjeravala prema CCS-u, ta je tehnologija i dalje tehnički neizvjesna, vrlo skupa i ovisna o golemim subvencijama kako bi projekti iz faze procjene izvedivosti prešli u izgradnju i rad’, rekao je.

Tehnologija koja pomaže u vađenju nafte

CCS se počeo primjenjivati početkom 1970-ih na naftnim poljima u SAD-u i Kanadi radi povećanja količine izvađene nafte. Uhvaćeni CO2 ubrizgavao se u iscrpljena ležišta, čime se plin skladištio pod zemljom, ali se istodobno omogućavalo izvlačenje dodatne nafte.

To je i danas njegova najčešća primjena. Oko tri četvrtine uhvaćenog CO2 koristi se upravo u tu svrhu, što znači da većina ugljikova dioksida koji se danas hvata i ponovno upotrebljava pomaže industriji fosilnih goriva da izvadi i proda više nafte i plina.

Protivnici CCS-a već godinama tvrde da ta tehnologija omogućuje zagađivačima nastavak dosadašnjeg poslovanja, umjesto da ih prisili na smanjenje emisija.

‘Svi projekti hvatanja i skladištenja imaju isti problem: odvlače pozornost i resurse od smanjenja emisija na njihovu izvoru te zagađujućim industrijama, poput proizvodnje umjetnih gnojiva, omogućuju da nastave zagađivati’, kaže Rachel Kennerley iz Centra za međunarodno pravo okoliša.

Stotine lobista bile na COP29 2024.

Belén Balanyá iz organizacije Corporate Europe Observatory godinama prati lobiranje industrije fosilnih goriva i zagovornika CCS-a. Utvrdila je da je na konferenciji COP29 2024. sudjelovalo oko 500 lobista povezanih s tom tehnologijom. Godinu ranije zagovornici CCS-a ostvarili su važan uspjeh kada je u završni sporazum COP-a unesena podrška tehnologijama za smanjenje i uklanjanje emisija.

‘Kada pogledate što je na dnevnom redu, uvijek su to izlazi koji im omogućuju da nastave poslovati. Prema njima se okreću kada su prisiljeni – kada se prošire znanje i svijest o klimatskim promjenama, njihovoj ulozi i potrebi da se dekarboniziraju’, rekla je Balanyá.

Dodatnu političku legitimnost CCS je dobio preko Foruma za industrijsko upravljanje ugljikom, koji je Europska komisija osnovala 2021. godine. Njegove radne skupine izravno utječu na europske politike, a Corporate Europe Observatory utvrdio je da je svakom supredsjedala kompanija iz industrije fosilnih goriva ili s njom povezana organizacija.

Program Ujedinjenih naroda za okoliš upozorava i na niz neriješenih pitanja: mogu li se takvi sustavi održivo širiti s obzirom na troškove te potrošnju zemljišta i energije, mogu li trajno zadržati CO2 izvan atmosfere i tko bi odgovarao za regulaciju i moguća curenja.

Je li CCS koristan ili štetan?

Unatoč podjelama, postoji određena suglasnost da hvatanje ugljika može biti korisno u pojedinim industrijama. Tijekom proizvodnje amonijaka nastaje razmjerno koncentriran tok CO2, zbog čega je Yarin projekt jedna od jednostavnijih industrijskih primjena te tehnologije.

‘Zaključak ne bi trebao biti da je CCS potreban posvuda u Europi, nego da ga treba pragmatično primjenjivati ondje gdje već danas može znatno smanjiti emisije’, poručio je Domien Vangenechten iz organizacije E3G.