BICIKLOM NA EURO, 25. DAN

Druga strana cijele priče

Led za tetivu i malo na fejs

Led za tetivu i malo na fejs

Izvor: tportal.hr / Autor: Tomislav Lacović

Tomislav Lacović i Saša Kralj dva su mladića iz pitoresknog slavonskog gradića Donjeg Miholjca koja su u ponedjeljak, 28. svibnja, krenula na desetodnevno putovanje na Europsko prvenstvo u Poljsku – biciklom! Tportal vam svakodnevno donosi putopisne reportaže s njihova puta, bogato ilustrirane fotografijama i videozapisima, koje omogućava nova Nokia Lumia. Danas donosimo priču o povratku biciklista u Hrvatsku

Iako smo kroz dvadesetak tekstova, mnoštvo slika i pokoji video pokušali što vjernije s vama podijeliti sve daće i nedaće naše turneje, ipak nam se učinilo da je ostalo nešto štofa i za sami kraj. Kako se uopće rodila ova ideja?

Do prije godinu dana bicikli su nam bili prijevozno sredstvo za krug od nekoliko kilometara, a otići do bake koja živi u selu udaljenom 15-ak kilometara bio je podvig koji je izveden samo dvaput. Uobičajeno smo u ljetno doba godine dnevno prevaljivali po nekoliko kilometara vozeći se na kupanje na pješčane sprudove rijeke Drave. Tamo smo upoznali gospodina kojem je u mirovini biciklizam postao životna preokupacija, posebice nakon operacije srca i ugradnje pejsmejkera. Čika Pero nam se s biciklističkim detaljima toliko popeo na vrh glave da smo odlučili nabaviti malo bolje modele i s njim se uputiti na turu od sedamdeset kilometara. Ako može gospodin u mirovini, pa možemo valjda i mi koji bi u ovim godinama trebali ‘biku savijati rogove’.

Tomislav Lacović

Tomislav Lacović

Izvor: tportal.hr / Autor: Tomislav Lacović

Bez odmora dalje ne ide (25 km od Poznanja)

Kada smo vidjeli da to nije neki problem, sa svojim mentorom odradili smo još jednu dionicu, Donji Miholjac - Mohač - Donji Miholjac (cca 150 km), ali nismo oprali noge u Dunavu jer je prijatelja nekoliko kilometara prije cilja previše boljela stražnjica, pa smo, umjesto kupanja, put kući kratili uz neizostavne gemište.

Otad je prošlo manje od godinu dana i svaka naša biciklijada od nekoliko desetaka kilometara ima i svoju zabavnu, hedonostičku i turističku dimenziju. Početkom svibnja prilikom jedne vožnje na pamet nam je pala ideja - uskoro će Euro, a stisnula je kriza i ovaj puta neće biti mogućnosti da idemo, iako i ranije naš navijački budžet uvijek bio prekratak. Ali ako se moglo 150 km, valjda bi se moglo u 11-12 dana svaki dan barem po 100 km i eto nas u Poznanju! No, može li se voziti svaki dan zaredom, to je bilo pitanje na koje smo, umjesto odgovora, imali samo veliku želju da ideju koja je pala s neba i realiziramo!

Ideja se u međuvremenu kuhala dva tjedna i nas dvojica – jedan u Donjem Miholjcu, a drugi u Zagrebu bili smo zauzeti svojim uobičajenim obavezama. Jedne večeri odlučili smo – idemo! Kratak koncept poslali smo tportalu čiji su ljudi reagirali ekspresno i praktički smo već idući dan dogovorili suradnju. Od te točke, povratka više nije bilo, iako je vijest tek sad trebalo priopćiti najbližima. Njima je bilo najteže, ali su pregrmjeli i hvala im što su usprkos unutrašnjem nemiru našli dovoljno snage da to pred nama ne pokazuju.

Sve je trebalo realizirati u roku od sedam dana, pa smo i sami bili pod općom mobilizacijom – trebalo je nabaviti opremu. U kojoj se žurbi radilo, govori da su biciklističke hlačice kupljene tri sata prije polaska, kacige je prijatelj za nama dovezao u Pečuh, kao i nosač za bidon. Reflektirajuće prsluke dobili smo uoči ispraćaja, svjetla i brzinomjer posudili od prijatelja, a gume nešto užeg profila montirali dva dana ranije. Nosače za bisage skinuli smo sa starih bicikala, radnici jednog pogona sa zadovoljstvom su ih malo savinuli i prepravili tako da je i prtljažni prostor montiran pet do 12. Valjda se uzdajući u ljudsko poštenje ili jednostavno zaboravivši, nismo ponijeli ni ključanice za bicikle.

Ispraćeni smo uz ovacije sugrađana i podršku biciklističkog kluba Maraton Team, bez čije bismo se pomoći s teškom mukom popeli na prvo brdo u Mađarskoj – Tenkeš. Nikad prije nismo sa sobom vukli opremu od preko 20 kilograma. Idućeg jutra put smo nastavili sami, a svaki prevaljenim kilometrom bili smo sve sigurniji da ćemo usprkos svemu stići na cilj. Usprkos jednoj gumi koju smo pumpali dva-tri puta dnevno, a nismo nosili ni pumpu, usprkos bolnoj tetivi koju je putem liječio led, usprkos bolnom listu jedne noge, ne od vožnje, već od udarca… Od tehničkih problema, na jednom smo biciklu dvaput mijenjali zračnicu.

Tomislav Lacović

Tomislav Lacović

Izvor: tportal.hr / Autor: Tomislav Lacović

Putem je bilo i verbalnih razmirica, treba provesti 24 dana po dvadeset i četiri sata… Do Poznanja nijedan dan pauze, sve je trebalo rješavati u vožnji. I traženje ruta i smišljanje scenarija, i traženje smještaja i smirivanje brižnih roditelja, i međusobno bodrenje. U vožnji se i umara, ali i odmara… U kratkim pauzama se jede, obnavljaju zalihe, traži wireless, slika i snima (ponekad i u vožnji), pune se baterije, a nešto se i napiše. Prehranile su nas pekarnice i akcije u trgovačkim centrima, prehrana u ritmu sendviči-konzerve-juhe u vrećici, pa opet isti redom dan za danom. Dobro, i komad domaće šunke ugledao je Poznanj. Dnevno smo trošili najmanje trostruku količinu dnevno preporučene vode, dobro, ponekad i koje pivce. Pomokrili smo pola Europe. U 1.799,9 kilometara, od suplemenata smo potrošili 20 šumećih tableta magnezija s vitaminom C, desetak Aspirina plus C i 750 grama glukoze, nekoliko banana i nekoliko vrećica suhih grožđica. Tu je bio i polarni led za masažu umornih nogu, ali koristili smo ga možda dvaput-triput.

Najbitnije je slušati svoje tijelo i na vrijeme prepoznati znakove koje ono daje. Ako si umoran, odmori se, ako si gladan, jedi, pij i ako nisi žedan, ako te što zateže, istegni se i nikad se ne forsiraj. Put je dug i puno je koraka, a posustati se može i na predzadnjem. Opreza nikad dosta.

Tomislav Lacović

Tomislav Lacović

Izvor: tportal.hr / Autor: Tomislav Lacović

Dobar prijatelj aspirin

Ponekad nas pitaju koliko smo trenirali za ovo. Za ovo ništa. Treba biti u nekoj formi, ali najbitnije je biti psihički spreman. Dva dana prije puta jedva da smo spavali. Spremali smo se na sve i svašta i unaprijed vizualizirali stotine mogućih situacija. Na kraju je sve ispalo puno bolje nego smo očekivali, a nešto malo neugodnjaka amortizirali smo u sekundi. I nastavili dalje.

Putem smo imali golemu podršku. Trubile su nam stotine automobila i kamiona, pljesak, palac podrške, križanje i spominjanje svetaca, slanje poljubaca itd. Već u Poljskoj sretali smo i naše ljude koji su se znali zaustaviti i nasred prometne ceste da bi pitali treba li nam što. Na cestama i uz ceste nagledali smo se svega i svačega. Europa kojom smo prošli još je bogata divljači, mnoštvo zečeva, fazana, lisica, srna i jelena, a nešto krupne i sitne divljači završilo je pod kotačima automobila, na cesti i po kanalima vidjeli smo na desetke lešina… Kako su ceste opasne, upozoravalo je i mnoštvo spomenika i križeva, stotine su ljudi na ruti kojom smo prošli izgubili svoj život u prometnim nesrećama.

Od stvari koje iz automobila i kamiona ispadaju u vožnji, mogli smo se obući od glave do pete, a bez navigacije bismo se izgubili na stotine puta. Stotine raskrižja i alternativnih ruta, u svim dilemama pomaže Nokia Lumia. Vozili smo i po kiši, i stvari su kisnule, a brza improvizacija je ključ uspjeha u svakoj situaciji. Od pranja i sušenja, preko traženja skloništa i prenoćišta, do kuhanja i zabave. U svemu ključan je i faktor sreće svakako, a mi smo se nadali da sreća prati hrabre.

Zajednička tržišna vrijednost naših bicikala u rangu je minimalne hrvatske plaće, a s obzirom na to da imaju značajan staž, ona je još najmanje i za trećinu manja, ali barem im je sentimentalna vrijednost sada porasla. I nakon svega ostajemo samo biciklisti rekreativci, samo svjesni da se može štošta.

Drago nam je da smo hrvatske zastavice pronijeli putem kojim smo prošli i sretni smo jer smo odreda imali samo pozitivne reakcije. Drago nam je da smo upoznali sunarodnjake koji su svoj identitet unatoč brojnim teškoćama sačuvali stotinama godinama. Drago nam je da smo vidjeli kako solidarnost i spremnost na pomoć ne poznaju nacionalni predznak i kako je ljudskost uvijek na prvom mjestu. Drago nam je da smo na Euru osjetili kako su različite europske boje ujedinjene u različitosti i da je identitet svima važan, ali samo u onoj varijanti kada se pozitivno afirmira. Danas i sutra u moru različitosti uspjet ćemo očuvati samo ono po čemu smo posebni i što ćemo uspješno promovirati. I naposljetku, drago nam je ako smo u poplavi loših vijesti i crne kronike koja uglavnom puni stupce medija bar na tren nekoga motivirali za nešto što već dugo želi.

Još jednom hvala svima koji su barem trenutak bili s nama u mislima ili molitvi.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi