Neki ljudi ne traže ništa zauzvrat. Njihovo vrijeme, snaga i suosjećanje poklanjaju se drugima, bez svjetala pozornice. U emisiji „Nedjeljom u 2“ gošće su bile dvije takve žene - Jagoda Laco i Helena Babić. One su volonterke koje godinama pomažu onima koje je život gurnuo na rub
Jagoda je odrasla u dječjem domu, bez prilike za školovanje, piše HRT. U 16. godini bila je žrtva seksualnog zlostavljanja, a s 18 završila u bijelom roblju u Amsterdamu. Kasnije je djecu hranila skupljajući boce i staro željezo.
„Nekad u životu nemamo izbora. A najlakše je osuđivati. Nikome na čelu ne piše što je proživio“, kaže Jagoda, danas članica udruge Empatija.
Od svih rana najteže joj je palo kad su joj liječnici 1994. u Münchenu rekli da ne može imati djecu. „Bila sam trudna i izgubila dijete za vrijeme rata. Imala sam dva spontana pobačaja koja nikada nisam prežalila. Često razmišljam o tome kako bi ta djeca danas izgledala.“ Unatoč svemu, danas je majka triju kćeri koje, kako kaže, nikada neće morati proživjeti ono što je ona prošla.
'Ljudi žele pomagati, ne treba ih nagovarati'
Volontirati je počela još u ratnim godinama u centru za izbjeglice u Münchenu. Nakon povratka u Hrvatsku osnovala je Facebook grupu Empatija, koja već više od deset godina okuplja gotovo 26 000 članova i organizira humanitarne akcije; od pomoći majkama do skrbi za gladne i napuštene.
„Ljudi žele pomagati. Ne treba ih nagovarati, dovoljno je da čuju priču“, kaže Jagoda. Za nju empatija nije samo osjećaj, nego terapija: „Nakon svega što sam proživjela, pomaganje mi donosi mir.“
Helena Babić, predsjednica udruge AJA i dobitnica nagrade Mali svjetionik za radnicu godine, odrasla je u radničkoj obitelji u Slavoniji. „U jednom trenutku roditelji su odlučili da idemo u Istru, trbuhom za kruhom“, prisjeća se. Još u srednjoj školi, kroz Crveni križ, otkrila je volontiranje. „Shvatila sam da tu mogu i učiti i davati.“
Sa samo 24 godine postala je voditeljica pulskog prihvatilišta za beskućnike. Tada je prvi put izbliza vidjela koliko je put do beskućništva dug i složen. „To je splet okolnosti; siromaštvo iz djetinjstva, obiteljske ovisnosti, psihičke bolesti, život po domovima. Nakon toga slijedi borba bez podrške, nezaposlenost, ovisnosti, tuga, ljutnja, samoća... Kad netko dođe do nas, često smo zakasnili 20, 30, pa i 40 godina.“
Pomoć beskućnicima na drugačiji način
Iz tog iskustva nastala je udruga AJA, osnovana 2023. godine, koja beskućnicima pomaže na drugačiji način. Umjesto privremenog smještaja, nude „stanovanje prvo“, odnosno siguran dom s trajnom podrškom. Udruga iznajmljuje stanove i daje ih korisnicima na korištenje uz stalnu pomoć mentora. Trenutno skrbe za 14 osoba, uz podršku gradova Pule i Rovinja te Istarske županije. „Ne gasimo samo požare, nego pokušavamo mijenjati sustav“, kaže Helena.
Vjeruje da su ljudi zasićeni lošim vijestima. „Svi smo umorni od negativnih priča. Kad ih je previše, ljudi se jednostavno zatvore i više ne mogu suosjećati. Možda nam svima treba malo više pozitive“, zaključuje.