INSAJDERSKI POGLED

Dobrodošli u Hrvatsku, zemlju koja ima samo jedan problem - previše Hrvata

kolaž lijepa naša vaša retrospektiva

kolaž lijepa naša vaša retrospektiva

Izvor: tportal.hr / Autor: Kolaž: Ivana Galović

Opterećeni, ubijeni brigom i narkotički ovisni o mišljenju neposredne okoline, prevelik smo teret samima sebi – kako je tek šačici stranaca koja iz nekog razloga odluči donirati komad svojeg života Hrvatskoj? Hvalimo se samima sebi svojim europskim identitetom, no u glavi smo još daleko u retrovizoru Starog kontinenta. Nesposobni prihvatiti drugačije stilove života, sustave vrijednosti i ambicije, strancima koji su se obreli u Lijepoj Našoj simpatični smo i nerazumljivi kao amazonsko pleme

Ono što vrijedi za mala mjesta, vrijedi i za male narode. Ljudi su intelektualno i emocionalno usisani u događaje čija površina ne prelazi nekoliko četvornih kilometara, a tko je kome ukrao par metara terena, gdje je išla susjeda u dva ujutro ili tko je kome učinio uslugu ispod stola, senzacije su od svjetskog značaja.

Tko god je živio izvan Hrvatske dulje od pola godine ne prateći domaće medije, doživio bi iznenadni nalet klaustrofobije ako bi nabasao na hrvatsku javnu tematiku. Svađamo se, repliciramo, komentiramo, dižemo u zvijezde, sve iz petnih žila, sve s osjećajem nevjerojatne važnosti, sve samorazumljivo, a sve u skučenom i izoliranom mikrokozmosu na rubu svemira, u akvariju što stoji na kredencu nečijeg hodnika.

Odlučio sam se na seriju tekstova o strancima koji žive u Hrvatskoj iz skroz osobnog razloga. Budući da sam određeni broj godina proveo u inozemstvu, od Amsterdama i Pariza do Berlina, shvatio sam da sam, umjesto upoznavanja novih sredina i ljudi, prije svega upoznao sebe. Taj hrvatski obrazac u glavi, preko kojega interpretiram svijet, a koji u međunarodnom okolišu postaje fluorescentno jasan.

Na koji način iščašiti svoje sunarodnjake koji ne putuju previše, ne zatiču se u stranom jeziku dulje vrijeme, nisu prisiljeni vidjeti sebe izvana, vidjeti sav taj kulturološki genom - reakcije, želje, motive, vrijednosti, ponašanja - a koji su posisali s prvim hrvatskim veslom odrastajući s lokalnim spikama, šprehama, đirevima, pričama, udišući tu tešku i memljivu domaću atmosferu kao jedini mogući zrak? Kako ih prisiliti da vide sebe kroz leću koja ima drukčiji fokus? Jednostavno – dao sam strancima da nam ispričaju kako nas vide

Privatni album: Krešimir Dujmović

Privatni album: Krešimir Dujmović

Izvor: tportal.hr / Autor: Privatni album: Krešimir Dujmović

Naš novinar Krešimir Dujmović nakon mnogih ugodnih intervjua s našim strancima doživio je i nekoliko neugodnih reakcija hrvatske okoline

A stranaca u Hrvatskoj ima znakovito malo. Prema nedavnom istraživanju, europske zemlje u kojima ima manje imigranata još su jedino Poljska i Rumunjska. Ljudi u Hrvatsku većinom ne planiraju doći.

Dovode ih ljubavne priče ili slučaj. I onda što? Serija dojmova započinje s fascinacijom, mahom nad prirodnim ljepotama. Hoće to proizvesti neku količinu ponosa kada prvi puta čujete, ali nakon što vam stota osoba ponovi isto, shvatite da i nije neki kompliment. Živimo u zemlji gdje se ljudi najbolje osjećaju tamo gdje nema ljudi. Nakon tog zeleno-plavog entuzijazma, kod hrvatskih stranaca s vremenom se stvara osjećaj paralize, komplikacije i nemogućnosti pomicanja s mrtve točke.

Čini se da ne znamo zbrojiti dva i dva te si pridošlice ne prestaju češkati glavu time kako je moguć fenomen zemlje s toliko potencijala, a tolikom inercijom
. Još nešto, ljudi nas se boje. Hermetično smo zatvoreni u raznorazne tradicije, društvena očekivanja, kodove ponašanja.

Nesposobni izdići se u univerzalniju dimenziju, s horizontom koji nadilazi lokalno uvjetovane teme i preokupacije, jedina reakcija za koju smo mentalno osposobljeni jest opsovati ljude koji nas kritiziraju iz nehrvatskog rakursa i reći im da se pokupe doma ako im se tu ne sviđa. Ne vidim bitnu razliku od situacije gdje u malo bjelačko katoličko selo na rubu geografske karte dolazi tamnoputi prostestant.

Stranci žive na korak do osjećaja progonstva. Nekoliko je tekstova maknuto dan ili dva nakon objavljivanja jer su ljudi doživjeli abnormalan pritisak svojih hrvatskih partnera i okoline. Nedjeljom navečer obično bi me čekalo nekoliko sati psihoterapijskog razgovara s osobom o kojoj je toga dana objavljen tekst. Ono što su mi otvoreno rekli u spontanom razgovoru, odjednom bi htjeli ublažiti, reći pristojnije i uvijenije. Razlog – prijetnje hrvatskog partnera, njihovih obitelji, pogledi i tračevi susjeda.

Hrvatski muževi prijetili su razvodima, hrvatski dečki bi plakali, obećavali mi batine, dolazili unezvjereni u redakciju, strance bi zbog reakcija i pritiska Hrvata s kojima su bliski uhvatila paranoja da će, kad u ponedjeljak izađu van, prema njima poletjeti kamenje. I simptomatično, u svim slučajevima tog pucanja pod pritiskom, radilo se o ženama. Očito da Hrvat muškarac nije navikao da žena previše misli u svoje ime, pogotovo ne javno.

A sve to, zašto? Zato što smo nesposobni sagledati sebe, nesposobni shvatiti drukčiji mentalitet i lifestyle osim da ga doživimo kao prijetnju. Srećom, ne u sto posto slučajeva. Koliko god prašine podizali tekstovi Lijepe Naše vaše, u njoj se kovitlaju i komadići kristala - čitatelji koji ne čekaju idući tekst ne bi li im opet i ponovno sjeo na volej u obrani svehrvatskih ideala, nego iz, rekao bih, katarzične znatiželje. Ima nešto nevjerojatno oslobađajuće u tuđoj percepciji nas samih, bez obzira na to složili se s njom na kraju ili ne.

Neprestano cirkuliraju prigovori da se ne smije stereotipizirati i generalizirati. No da ne postoje kolektivne tendencije društva, razlika između Hrvata i Japanca bila bi identična razlici dvojice stanovnika Tokija. Magnetska rezonanca opće hrvatske pameti otkriva sljedeće neuronske staze: usukani smo u sebe, zadovoljeni malim, robovi konvencija i osjećaja sigurnosti, opterećeni statusom i psihološkom matricom da su nam svi drugi krivi, u konstantnom očekivanju da nam netko drugi rješava probleme dok mi pljuckamo po svemiru uz kavu, bezidejni, servilni i s infantilnom fantazijom kako bi trebalo negdje pobjeći. Sve je tu u znaku statusa žrtve.

Od povijesti koja se Hrvatskoj naprosto događa od stoljeća sedmog, umjesto da je stvara, do ljudi koji čekaju da ih zgromi sutrašnjica. Taj kompleks manje vrijednosti kompenziramo nabujalim osjećajem nacionalnog ponosa, busanjem o hrvatski identitet, mahanjem zastavama, narodnim referendumima, povicima iz zahrđale ropotarnice 20. stoljeća, a ne shvaćajući da povijest ne samo da nam se danas ne događa, nego nas uglađeno zaobilazi.

Hrvatska se incestuozno deformira i nazaduje. Naime, problem ove zemlje jest to što na premalom prostoru živi previše ljudi koji isto misle, žele i osjećaju. Domoljubno rečeno, problem Hrvatske je previše Hrvata, a premalo svega i svakog drugog. Jer, ne radi se u tome da svi isparimo u nekoj kozmopolitskoj apstrakciji, nego o tome da konačno percipiramo reflekse koje su nam namrli naši stari i da budemo sposobni eventualno se distancirati od istih. Culture shock jedna je od najboljih metoda za postizanje samosvijesti i ako već ne možemo prisiliti sve koji završe faks na dvije godine obvezne emigracije, a ono možemo pripustiti strance da stave taj naš domaći modus vivendi u perspektivu.

Čovjek raste samo u suočavanju s novim i nepoznatim. Jest da nam je nacionalno naslijeđe krcato traumama, ali ovo je jedna koju stvarno moramo dozvati. Ili ne moramo. Možemo biti prirodni rezervat gdje će međunarodna ekipa dolaziti na safari i u prolazu razgledati urođenike. Gostoljubivi i simpatični kakvi jesmo, možda je to autentično hrvatski put za izlazak iz krize.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!