DOJAM DEČKA IZ VANCOUVERA

Dinamov stadion je vic, pizze su katastrofa, a Zagreb grad za poginuti

James lijepa naša vaša

James lijepa naša vaša

Izvor: tportal.hr / Autor: Montaža: Lucija Bušić/Ivana Galović

Nije li kul kada dođeš u Hrvatsku na temelju međudržavnog ugovora potpisanog s Kanadom, a ovdje administracija prvi put čuje za isti? Pa ti potom ne žele prodati duhan iz lijenosti. Pa naprave sve da ne kupiš tramvajsku kartu. Na kraju te za nagradu posluže prelošom pizzom. Nemojte krivo shvatiti, James stvarno voli ovu zemlju, ali malo previše toga mu nije jasno

Momak iz Vancouvera ima rijetku manu. Svašta vidi, o svačemu misli i svašta kaže. Naši stranci donekle hoće ostati pristojni, u starozagrebačkom điru 'ne bi se štel kaj zamerit', točnije, malo se prebrzo integriraju. James sa svoje 32 godine i poslom kuhara u fast foodu u Tkalčićevoj, nije se nešto ustezao. Zapalio je lulu, potegnuo guc soka i iskrcao prvu seriju hrvatskih dojmova: 'Ovdje sam devet mjeseci i sve je onako kako sam i zamišljao da će biti. Nikada prije nisam bio na europskom kontinentu i Zagreb mi je na prvu ostavio sjajan utisak starinskog grada. To je trajalo oko tjedan dana. A onda se sjećam, htio sam kupiti duhan za lulu i ispalo je da mi ga nitko ne želi prodati. Da li iz lijenosti ili čega već, nemam pojma. Na nekoliko kioska vidio sam da ga imaju u kabinetu, no prodavačice bi ponavljale da nemaju. Sve dok, na kraju, nije intervenirala hrvatska osoba.'

Lako za lulu. Ali što ćemo s tramvajskim kartama? Naime, Kanađanin je ekspresno skužio da u Zagrebu ne postoje nikakve smjernice, upute ili znakovi za niz stvari. Misterij dana glasio je - gdje kupiti taj bajkoviti komad papira? Nigdje nije označeno. Rekli su mu da pokuša na nekim kioscima. Nisu ih imali. Rješavanje zagonetke trajalo je neko vrijeme i taman kada se James dokopao famozne karte, ušao je u tramvaj koji nema automate za štancanje. Bingo! 'Pobogu, zašto je tako teško napraviti vidljive automate za prodaju karata? Zar ne bi mjesta na kojima se očekuje da imate kartu trebala jednako tako imati i jasno označene načine kako se ista kupuje? Stekao sam dojam da je tramvajsku kartu nemoguće nabaviti.' Ne zna James koliko je u pravu. Upravo je prosuo argumentaciju s kojom će se drage volje složiti svaki Zagrepčanin koji se odlučio na besplatnu vožnju.

'Ajmo razraditi širi kontekst scene u kojoj Kanađanin luta Zagrebom u nevjerici. Još je zanimljiviji od gore spomenutih pitoresknih detalja. Priča kaže da je James iz Britanske Kolumbije htio posjetiti Hrvate te vidjeti kako se uređuje društvo s otprilike istim brojem stanovnika kao njegova pokrajina. Britanska Kolumbija bori se za veću političku autonomiju, veće ingerencije nad svojim budžetom, a Hrvatska, svježe povijesno odvojena od Jugoslavije, mogla bi isporučiti nekoliko lekcija. Motivacija skroz originalna i simpatična, ali jao, očito da male novouspostavljene države ne pamte međunarodne ugovore koje potpisuju. Momak je aplicirao za posao u Zagrebu pod pokroviteljstvom 'Youth mobility' programa između Hrvatske i Kanade, potpisanog 2010. godine. U zagrebačkoj policiji i viznim uredima nitko živ za to nije čuo. Jasno, izvrtjeli su ga na sve strane, govorili mu da je zapošljavanje moguće jedino u sklopu kvota propisanih zakonom o radu, da bi im Kanađanin morao crno na bijelo demonstrirati kako spomenuti ugovor stimulira upravo suprotno – izuzeće od njih. James je dobio bitku i po vrlo pristupačnoj cijeni od malog milijuna pregorenih neuronskih veza.


'Htio sam riješiti svu papirologiju dok sam još bio u Vancouveru, poslati im poštom svu dokumentaciju, no u hrvatskom veleposlanstvu uvjeravali su me da nema potrebe, da su svi uredi u Zagrebu i da ću tamo to lako riješiti. Sada mi je jasno, apsolutno ništa se ne bih riješio da sam slao dokumente. Pa u Zagrebu nisu imali pojma kako uopće obraditi moju aplikaciju. Naučio sam da je u hrvatskoj birokraciji na snazi logika 'nemoj očekivati da ćeš išta napraviti prvi put kada to pokušaš'. Najgore mi je bilo kada sam trebao ispuniti poreznu prijavu. Prvog dana uopće nisam mogao naći zgradu. Nema apsolutno nikakvog obilježja, smjerokaza... u Hrvatskoj očito takve stvari nisu prioritetne. Drugi dan sam napokon locirao zgradu porezne uprave, ali gle – rade samo do 13:30! U zemlji koja ima takvih problema s naplatom poreza, čovjek bi očekivao da rade 24 sata dnevno. Napokon, uspjelo mi je iz trećeg pokušaja. Došao sam u ured i ispostavilo se da moram samo prepisati osnovne informacije na komad papira – OIB, adresu, ime i prezime. Nevjerojatno. Zar je tako teško omogućiti građanima da to ispune preko interneta? Nema nikakvog smisla', pripovijeda James koji mi navodi još jedan avanturistički detalj, ovoga puta iz poglavlja 'Dobivanje sanitarne knjižice', a koji se svodi na to da papire ispunjavaš na jednom mjestu, pa ideš po žig na drugi kraj grada, pa se vraćaš nazad. Zašto sve te službe ne rade u istoj zgradi, pitanje je koje Kanađaninu i dan danas proizvodi dileme oko smisla ljudske vrste.

Iz rakursa s one strane Atlantika, Hrvatska je zemlja u kojoj je bitno da se stvari odrade napola, usput i s pojačanom dozom komplikacija. Sanitarni uvjeti su ovdje daleko manje bitni od toga koliko kuna imaš u kasi, reći će. Restoran, recimo, mijenja ventilacijski odvod, a stare rupe u zidu napune se papirom, zapaljivim materijalom. Takvo što u Kanadi? Nema teorije. Ili se drvene skele podboče uz zgradu zbog rizika da bi nešto moglo pasti s krova - kao to je dovoljno - a pada na sve strane. James veli da je u ulici kod Kvaternikovog trga, gdje živi, bilo već nekoliko prometnih nesreća, da se jednom s fasade srušio klima uređaj, da se zimus odlomio veliki ledenjak i pao na pločnik, da su se srušila dva stabla. Zagreb je mjesto za poginuti: 'Mjere sigurnosti ovdje su smiješne. U Kanadi ako postoji opasnost da nešto padne sa zgrade, zatvore taj dio ulice. Vidim stalno sudare, ljudi ovdje voze užasno riskantno. Srećom, rijetko budu teže ozljede.' Neke kulture ne pridaju previše važnosti završenom proizvodu, instruira me sugovornik. Kod Hrvata se ne radi o tome da nisu sposobni, da nemaju znanja i vještina, ali konstantno hoće napraviti stvari prečacem.

Lucija Bušić

Lucija Bušić

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Prosječni koledž u SAD-u ima neusporedivo bolji i ljepši stadion od Dinamova


Čudi se James što ljudi ne žele promijeniti svoju situaciju. Što su toliko reakcionarni. Pročitao je negdje da se na zadnjem popisu stanovništva tek 140 ljudi izjasnilo kao homoseksualno. Nešto mu tu poprilično nije u redu. I taj nedostatak poduzetničkih inicijativa, čemu? 'Puno mi je njih reklo da je teško pokrenuti posao u Hrvatskoj. Evo, kada startaš s nekim biznisom, prvih šest mjeseci ne dobivaš nikakvu subvenciju za zapošljavanje ljudi sa zavoda. To definitvno nije način kako ćeš pokrenuti ekonomiju.'

Kako se dobre i loše strane vole družiti, kanadski kuhar s guštom kaže da je ekipa u Hrvatskoj neobično iskrena. Bez problema će ti reći u facu da katastrofalno izgledaš, ako je to slučaj, za razliku od prozirno lažnog društvenog koda Sjeverne Amerike gdje su svi predivni 24 sata dnevno. Još bolja vijest, Hrvatice su daleko pristupačnije i ljepše od defenzivnih i suzdržanih Kanađanki što po Vancouveru fantaziraju o rafiniranom Europljaninu koji će ih odvesti u neku kultiviraniju sutrašnjicu prepunu fasada iz 17. stoljeća. Doduše, skužio je zamišljeni James da mu kod naših cura treba malo karakterniji i dinamičniji pristup, a skužio je i da dosta njih traži svojeg 'sugar daddyja', tipa koji će im osigurati svakodnevicu: 'Svakog dana vidim ovdje najljepšu ženu što sam je ikada vidio u životu. I svakog dana to je neka druga. No vremenski prozor u kojem moraš impresionirati je prilično uzak. Jednom kada se zatvori, nema drugog pokušaja. U Kanadi je daleko teže prići djevojci. Osim ako si došao iz Europe, onda će se polomiti oko tebe. Kanađanke općenito imaju ektremno idealiziranu sliku europskog muškarca. Poprilično bi se iznenadile da dođu u Europu.'

Baš kao što se James iznenadio kada je ugledao Dinamov stadion, idealnu metaforu domaćeg zeitgeista. Ružno, disfunkcionalno, besmisleno i za trostruko veću cijenu, točnije, za iznos koji je bio nužan da bi se zainteresirane strane nabatinale para: 'Mislim, prosječni koledž u SAD-u ima neusporedivo bolji i ljepši stadion. Renovirali su sjedišta pa tako sad imate stolice koje stoje iza stupova i ekrana za rezultat, to jest, s kojih se apsolutno ništa ne vidi. Pa ste stavili reflektore na postolja unutar stadiona, da još više blokiraju pogled i zauzimaju mjesta, kao da ih nisu mogli staviti nigdje drugdje. Dizajn svega skupa je užasan.'

Lucija Bušić

Lucija Bušić

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Naučio sam da je u hrvatskoj birokraciji na snazi logika 'nemoj očekivati da ćeš išta napraviti prvi put kada to pokušaš'


Nismo ga impresionirali ni hranom. Ne vjeruje čovjek da zemlja koja je tako blizu Italiji radi tako loše pizze. Štedi se na sastojcima, kaže James, jer da bi prodao komad pizze za 10 kuna, možeš maksimalno potrošiti tri kune na materijal. Uvjeren je da bi napravio najbolju ispostavu pizze u Zagrebu, ali dodaje da bi koštala 100 kuna. U Hrvatskoj, uvjerio se tisuću puta, ekipi je draže jesti lošije i jeftinije. Jesti nešto poput krafne: 'Iskreno, najbolja krafna ovdje je gora od najlošijeg donuta u Kanadi. Tekstura, okus... ali ljudi su zadovoljni s tim. I tu je kraj priče.'

Kanađanin je genijalno locirao hrvatske mentalne koordinate. S takvim kapitalom Lijepa Naša mogla bi mu se otvoriti poput neistraženog rudnika. Još samo da naleti na curu koja ga neće na prvom spoju odvesti na turbo-folk i Zagreb postaje skoro idealno mjesto za zdrobiti koje desetljeće života. Go, James, go!

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!