Spustio se zastor na jubilarni deseti Ramljak, a ostala je još jedna lijepa nogometna priča. Jutarnje i popodnevne dvoboje tijekom četiri dana nikada jačeg izdanja gledalo je otprilike sedam tisuća gledatelja, od čega se trećina skupila na završnici. Osim Betisa, Espanyola, Valencije, kijevskog i moskovskog Dinama te Bucaspora, u finale su ušli ljuti hrvatski rivali i pokazali da nema brige za budućnost.

Dinamov kapetan Šimunović brzo se približava seniorskom nivou, Pavičić sve više podsjeća na Badelja, Ivančić sije paniku među protivničke bekove, a mladi Alen Halilović odskače svojim sirovim talentom kojega treba pažljivo usmjeravati. Hajduk je promovirao sjajnog vratara Tomića, a igru uspješno baziraju na vrsnim krilima Mujanu i Bašiću. Ima još 'zanimljivog materijala' u oba tabora, ali već i ovo je više nego dovoljno za optimizam.

Gledatelji su mogli vidjeti i prodornog Valencijinog napadača (najbolji strijelac s pet golova) Vincenta Garciju, ubitačnog centarfora moskovskog Dinama Andreja Panjukova i još niz zanimljivih igrača koji su već podcrtani u skautskim bilježnicama.

'Ovo je bila vrhunska prezentacija našeg nogometa, a penali su lutrija. Drago mi je da je bio hrvatski finale i da je došlo ovoliko ljudi koji su mogli vidjeti da se dobro radi i da imamo dobre adute za budućnost', kaže trener Hajduka Hari Vukas koji je na korak do trofeja došao s pretežno kadetskim sastavom.

Jak Hajduk iznenadio je i najboljeg pojedinca turnira, Dinamovog veznjaka Domagoja Pavičića.

'Osjetio se umor s obje strane, ali nismo smjeli dozvoliti Hajduku da nam ovako kvalitetno parira u igri. Čestitam svim suigračima na zasluženom osvajanju pokala, a bez njih ne bi mogao dobiti ovo osobno priznanje', govorio je Pavičić nakićen nagradama kao božićno drvce.

Nesretni Hajdukov biser Tonći Mujan medalju je primio s bandažiranim ramenom koje je stradalo početkom drugog poluvremena finala.

'Bili smo mrtvi od umora, a ozljeda je došla kada sam povukao Dinamovog igrača i kada mi je pao na rame. Čeka me barem tri tjedna pauze', uoči odmora koji će biti obilježen ovom ozljedom govori krilo o kojemu bi se moglo još puno govoriti.

Dinamov trener Igor Cvitanović u svom je kratkom mandatu vodio 15 utakmica i još nema poraza. Ipak, finale mu nije navuklo osmijeh na lice.

'Finala, još s Hajdukom, uvijek su tvrde i nervozne utakmice pune pritiska. Normalno je da četvrtog dana padne i ritam, ali mislim da se moglo dosta vidjeti s obje strane. Bili smo bolji i dominirali smo većinom susreta, ali oni imaju vrhunskog golmana koji je danas bio u velikom izdanju. Utakmicu je usmjerilo nesmotreno isključenje Hajdukovca u prvom poluvremenu, a moji igrači su u nastavku milili da će pobjeda doći sama', kaže Cvita koji je u samo 20 dana osvojio prva dva trofeja na velikoj sceni.

Za kraj - publika. Osim Dinama, i Hajduk je sva četiri dana imao lijepu podršku svojih navijača, a situacija tijekom finala na tribini je bila gotovo izjednačena. Pomiješani rivali bodrili su svaki svoje, a prvo skandiranje na cijelom turniru uoči izvođenja penala dobili su Splićani. Brzo je došao i odgovor, a da pritom nije došlo ni do naznaka incidenata. Istaknuo je to i organizator turnira Božidar Šikić koji je Hajduku zahvalio na viteškom držanju i korektnosti te otkrio da je budžet čitavog turnira nešto manji od pola milijuna kuna.