Amerika i NATO su potaknuli nerede u Siriji da bi opljačkali prirodna bogatstva te države te je kolonizirali. To je, ukratko, teza koju zastupaju neki od zastupnika njemačkog Bundestaga iz ekstremno lijeve stranke Die Linke (Ljevica), koji su potpisali i online apel u kojem se traži zaustavljanje 'terorističkih akcija' protiv režima sirijskog diktatora Bašara al Asada.

Među njima je i vanjskopolitička ekspertica Die Linkea Sevim Dagdelen, koja je za njemačke medije pojasnila svoje stavove o prodemokratskoj pobuni u Siriji (koju tamošnji diktatorski režim već mjesecima brutalno pokušava ugušiti): 'Rat u Iraku je pokazao da su sankcije uvod u vojnu akciju. Očekujem da će apel potpisati još više zastupnika naše stranke, jer i u našem programu stoji da odbijamo bilo kakvu formu rata.'

Nije dugo trebalo da se Die Linke ponovno nađe na meti kritika zbog svojeg fundamentalno opozicijskog stava, pa su stranku ovoga puta mladi ljevičari iz organizacije Linksjugend Solid optužili za 'solidariziranje s diktatorom'. No Die Linke i postoji da bi ponudila lijevu alternativu političkom mainstreamu, držeći se jednim dijelom principa demokratskog socijalizma, a s druge oštre antiimperijalističke linije, zbog čega je cijela stranka prožeta dozom antiamerikanizma.

Kontroverze nikad nisu bile problem za Die Linke, koja je po broju zastupnika četvrta stranka Bundestaga, s više zastupnika nego Zeleni. Ta stranka nastala je službeno 2007. godine, ujedinjavanjem istočnonjemačkog PDS-a (Partije demokratskog socijalizma), stranke koje je nastala iz DDR-ovih komunista, te zapadnonjemačkog saveza ekstremno lijevih udruga i aktivista WASG (Izborna alternativa za rad i socijalnu pravdu). Svim tim je pak velikim dijelom orkestrirao najpoznatiji SPD-ov otpadnik Oscar Lafontaine, nekoć predsjednik socijaldemokrata i prvi ministar financija u vladi Gerharda Schrödera. Lafontaine se nije slagao s politikom socijaldemokratskog Trećeg puta, kritizirajući neoliberalnu ekonomsku politiku, zbog čega je iznenadno napustio Schröderov prvi kabinet u ožujku 1999. Otada traje sukob Lafontainea i SPD-a, koji je osim političkim razlikama ispunjen i snažnim osobnim animozitetima, pa su neki njemački komentatori tvrdili i da je osnivanje Die Linkea Lafontaineova osveta bivšim stranačkim drugovima.

Doista, Die Linke je otela dio birača koji su bili razočarani reformama koje je SPD provodio u koaliciji sa Zelenima, pa kasnije i u velikoj koaliciji s Merkeličinim CDU-om, nudeći Nijemcima drukčiju politiku. Kako stoji u stranačkom programu, cilj Die Linkea jest 'provesti socijalne, demokratske i pacifističke reforme da bi se nadišao kapitalizam', što konkretno znači da svoju ekonomsku politiku zasnivaju na idejama Johna Maynarda Keynesa, da se protive bilo kakvom njemačkom vojnom angažmanu i članstvu u NATO-u, ali i da se zalažu za legalizaciju svih droga, uključujući heroin. Nadalje, Die Linke kao svoje političke uzore ističe njemačke komuniste Rosu Luxemburg (po kojoj se zove i u Hrvatskoj utjecajna međunarodna zaklada s kojom je stranka Die Linke usko povezana) i Karla Liebknechta, a među vodećim ljudima te stranke je i Sahra Wagenknecht koja se deklarira kao komunistkinja.

No osim fundamentalno oporbenih stavova, zbog kojih je Die Linke neprihvatljiv koalicijski partner ostalim njemačkim strankama kada je riječ o sastavljanju savezne vlade, ta stranka je u međuvremenu postala poznata i po svojem živopisnom kadrovskom sastavu. Nekad je u njemačkoj politici važilo pravilo da su najburniji unutarstranački odnosi među Zelenima, no ni oni se nikad nisu mogli pohvaliti strastvenom romansom u vrhu stranke, poput one Lafontainea (koji se zbog bolesti bio povukao iz politike) i potpredsjednice stranke Sahre Wagenknecht. Die Linke pak službeno vode supredsjednici Gesine Loetsch i Klaus Ernst, koji se politički najviše istaknuo kao ekstremni ljevičar sa strašću za skupe i luksuzne aute, što je rezultiralo i pobunom članstva.

Najvažniji predstavnik Die Linkea u Bundestagu je pak Gregor Gysi, bivši ljudskopravaški advokat iz vremena DDR-a, koji je bio i jedan od prvaka PDS-a te neko vrijeme koalicijski partner Klausa Wowereita u vladanju Berlinom. I u vrhu stranke, kao i u cijelom članstvu, vladaju podjele na realiste i fundamentaliste, što svaki stranački sabor pretvara u politički triler u kojem svaka strana pokušava progurati što više svojih pozicija u službene dokumente.

Iako nema šanse za vlast na nacionalnoj razini, Die Linke dobro stoji u istočnom dijelu Njemačke, gdje je stranka već bila dio nekoliko pokrajinskih vlada, većinom u koaliciji sa SPD-om, koje zbog povijesti tih dviju stranaka nikad nisu baš jednostavne. Zbog toga njemački politolozi upozoravaju na stalnu političku nestabilnost te stranke, kojoj veliku konkurenciju predstavlja i pojava Piratske stranke, čiji je izborni uspjeh na lokalnim izborima u Berlinu značio i gubitak vlasti za Die Linke. Stranka se trenutno (i opet) nalazi u previranjima, a očekuje se i mogući povratak Oskara Lafontainea na čelo, posebice zbog izbora koji se trebaju održati sljedeće godine.

Dotad se može očekivati još kontroverzi od stranke Die Linke, koja je nedavno pozvala njemačku kancelarku Angelu Merkel da uvede porez na financijske transakcije bez obzira na protivljenje njezinog koalicijskog partnera FDP-a. Sve to ipak ne znači da će Die Linke uspjeti ponoviti rezultat s prethodnih izbora, kada je osvojio 11,9 posto glasova te uveo 76 svojih zastupnika u Bundestag. Podrška sirijskom diktatoru Asadu u tome sigurno nije pomogla, no specifičnost i društvena vrijednost te stranke i nije u tome da se slaže sa svima, nego da nudi alternativu političkom mainstreamu.