Četvero ljudi u Zagrebu došlo u hostel i - ostalo tamo živjeti!

Dakle imamo i mi svoje hostelske celebse. Kada sam upoznao Šefana i pitao ga gdje živi u Zagrebu, veli mladić – u hostelu. Ponavljam. U hostelu. Pa kako, zašto, čemu? 'Ništa, došao sam jedan dan iznajmiti sobu jer nisam imao gdje biti, ostao neko vrijeme, a onda pitao gazdu da ostanem za stalno. Razmislio je i – složio se. Nakon mene došlo je još troje njih.'

Baš fora, brijem. Kao da ti netko živi u stanu, svaki dan netko drugi, i nemaš pojma tko dok ne dođeš u dnevni boravak. Sjedimo u središnjem prostoru hostela. Još uvijek stoji recepcija i ormar s fasciklima, tu je i računalo za goste. U kutu je aparat za kavu koji uredno radi, a čitav zajednički prostor nadgledaju kamere. Baca malo na Big Brother: 'Sada kada su sve četiri sobe zauzete za stalno, nema više gostiju. Gazda se ne želi više zezati s turistima, ovako mu je manje profitabilno, ali puno jednostavnije. Zadnji nam je bio neki čiča iz Njemačke, bilo je čudno. Ovo već doživljavamo kao svoj prostor. A i nije imao neke higijenske navike. Sada kada se uselio četvrti frend, nema više turista. Jedino što gazda nije maknuo kamere, to je malo bed, ali nadam se da će i to uskoro napraviti', kaže mi hostelski dvojac.

Ne znam kako je poslovao mali hostel u Kustošiji, ali očito se vlasniku isplati da mu četvero stanovnika isplati po 1200 mjesečno, a on njima zauzvrat da sobe s internetom, kuhinjom, grijanjem plus čistačicu i ženu koja im dolazi oprati robu.

Zapravo, odličan deal. Čak mi i činjenica da ti kroz vrata uvijek može ući neki random putnik namjernik u potrazi za sobom izgleda šarmantno. Petra mi kaže kako joj je nedavno banula na vrata romska obitelj sa šestoro djece tražeći sobu. Kako nije bilo gazde doma, primila ih je u dnevnu sobu i počastila kavom.

Svaki od četvero ljudi ima sad svoju sobu, a WC su si podijelili na muški i ženski. Kad jedan kuha, kuha za svih četvoro. Prava komuna pod kamerama. Preko dana iznesu stolić, skuhaju si kavu, komentiraju život u selu. Jer ulica je uski odvojak s prometne Zagrebačke ceste te izgleda kao da si odjednom teleportiran u Dugo Selo.

Ne znam kako su se osjećali Dylan i ekipa kad su se u sedamdesetima preselili u hotel Chelsea, ali hostelskoj četvorki je predobro. Ne ulaze jedno drugom u život, a opet uskaču kad god nekom treba asistencija. OK, tu je i taj moment iznenađenja da nikad ne znaš kog ćeš zateći u kuhinji i dnevnom boravku kad izađeš iz sobe. Bilo bi kul da je hostel imao i pripadajući bar pa da se igraju tuluma kad ih nitko ne gleda. Pitam Štefana i Petru kada će neki parti za useljenje. Kažu da ne znaju i da još nisu organizirali nijedan tulum. Razočaran sam. Imaš cijeli hostel na raspolaganju i koristiš ga za hranu i spavanje. Nije fora, nije fer.

Kako će cijela priča završiti? Štefan veli: 'Ma ostajemo ovdje do daljnjega. Samo da gazda makne kamere iz dnevnog boravka. I da ulazi manje ljudi. Nama je super ovdje. Imamo MAXtv, plejku, recepciju, automat za kavu, haha...'

Hostel Novak u Tršćanskoj ulici. Hostel koji ima sve što hostel mora imati. Osim turista. Naravno, uvijek možete upasti, doći na recepciju i pitati ima li koja slobodna soba. Sjednete na kauč, uzmete kavu, razgledate malo. Tek toliko da se Štefan i kompanija podsjete – e da, nismo doma...

Odlična ideja. Volio bih da više hostela uzima stalne stanare. Još bih stvarno razmislio. Kad već nisam bio u New Yorku onda kad je trebalo biti tamo.