Na popisu iz 2011. samo 29 posto građana deklariralo je pripadnost nekoj vjerskoj zajednici. Njih čak 54 posto istaknulo je da ne pripada nijednoj crkvi. Kratko oživljavanje luteranstva u 90-ima, nakon pada komunizma, već dugo je prošlost, a pastva je u drastičnom osipanju. Tako su odnedavno najveća vjerska zajednica u Estoniji postali pravoslavci - ponajviše etnički Rusi.

Stari tornjevi, zvona i muzika što dopire iz starih crkvi u centru glavnog grada Tallinna mnoge strance može zavesti na krivi dojam, kaže nedavna reportaža BBC-a. Te crkve najčešće su puste ili pune inozemnih vjernika i turista.

To, međutim, ne znači da su većina žitelja Estonije ateisti. Osim što mnogi građani tradicionalno nemaju sklonost prema crkvenoj duhovnosti, stvar je u tome da se dominantni nacionalni identitet ne prepliće s vjerskim kao u, recimo, Hrvatskoj i susjednim zemljama. U estonskim školama nema vjeronauka, a na satovima povijesti uči se da su kršćanstvo u te krajeve donijeli danski i njemački kolonizatori. Mnogi smatraju da je takav odnos religije i nacionalnog mita ključan za visoku sekularnost moderne Estonije.

Štoviše, posljednjih godina sve je popularnije vraćanje davnim, po nekima pretkršćanskim 'poganskim' vjerovanjima (mada neki znanstvenici tvrde da je riječ o ritualima starim svega par stotina godina). Ta vrsta spiritualnosti uključuje i neke individualne rituale poput molitve u šumi, sjedinjavanja s prirodom, pa čak i razgovora s drvećem. Neki smatraju da obnavljanje takve duhovnosti doprinosi ekološkoj svijesti estonskog društva.

No da odvojenost crkve i države u jednoj demokraciji nužno ne jamči festival ljudskih prava svjedoči i to da je Estonija ostala među rijetkim EU članicama koje, ne samo da ne priznaju istospolne brakove, nego nemaju uređeno čak ni registrirano partnerstvo. Mlađe generacije liberalnije se postavljaju prema tom pitanju, no Estonija u svojoj ukupnosti ima jedno od starijih stanovništava koje je proteklih godina prebrodilo nezamislive društvene mijene.

Ni 14 godina nije trajala transformacija Estonije iz zapuštene sovjetske socijalističke republike u punopravnu EU i NATO članicu, a uz to i jedno od najumreženijih društava svijeta. Zahvaljujući golemim ulaganjima u napredne tehnologije 90-ih godina, bilo je moguće da nultih u Estoniji nastane komunikacijski program Skype koji je prije tri godine prodan Microsoftu za 8,5 milijardi dolara. Za taj novac Hrvatska bi mogla nekome prodati eventualno otok na Jadranu s par tisuća stanovnika.

U manje od desetljeća i pol, od mamutske sovjetske birokracije sustav Estonije preobrazio se u futurističku digitalnu državu u kojoj građani preko 'pametnih telefona' rješavaju svoje poslove u policiji, zdravstvu, kupnji, legitimiraju se pomoću digitalnih osobnih karata i naravno – po tome su već čuveni - glasuju putem interneta (na zadnjim izborima četvrtina birača učinila je to online). Estonija već cijelo desetljeće ima besplatan Wi-Fi, a u ovom trenutku oko trećine njenog teritorija pokriveno je 4G mrežom.

Naravno, Estonija je, kao i ostale baltičke države, pretrpjela društvene bolesti tipične za nove postkomunističke države; ne može se reći da se od njih posve oporavila. Po stopama narkomanskih smrti i raširenosti virusa HIV-a Estonija je u samom vrhu Europske unije, a nezaposlenost, radikalni nacionalizam, odljev stanovništva i niži životni standard srednje klase i dalje su problemi za koje tehnološki napredno društvo traži rješenje.