Svaka razvijena zemlja usvojila je neki oblik ocjenjivanja podobnosti videoigara ovisno o sadržaju koji donose i kojoj je skupini igrača namijenjena. Na američkom kontinentu se za ocjene brine ESRB (Entertainment Software Rating Board), kutije videoigara koje se prodaju u većini Europe krasi logo PEGI-ja (Pan European Game Information), a neke zemlje imaju vlastita pravila, poput, primjerice, Njemačke čiji je USK (Unterhaltungssoftware Selbstkontrolle) jedan od najoštrijih odbora.

Potonji bez mnogo razmišljanja zabranjuje prodaju videoigara u Njemačkoj ukoliko bi to prema njihovom mišljenju moglo naštetiti tamošnjoj mladeži, a nerijetko proizvođači moraju mijenjati i sadržaj, pa se, primjerice, izbacuju scene ekstremnog nasilja ili se krv prikazuje zelenom umjesto crvenom kakva jest. Koji god način ocjenjivanja uzmemo, uvijek postoje kategorije, a radi lakšeg razumijevanja, kao primjer poslužit će nam PEGI. PEGI 3 je najniža ocjena koja znači da videoigre te oznake mogu igrati apsolutno svi bez iznimke, dok je PEGI 7 nešto oštriji i namijenjen sedmogodišnjacima ili starijima zbog mogućih zastrašujućih scena.

Videoigre s oznakom PEGI 12 sadrže blage scene grafičkog nasilja, dok sam jezik ne smije biti prostački, a PEGI 16 (šesnaestogodišnjaci i stariji) vjerojatno je najviše nalik stvarnom svijetu. Dozvoljeno je nasilje kakvo viđamo u stvarnom svijetu, prostačenje, uporaba droga i duhana, pa čak i nekih kriminalnih aktivnosti. Igre koje dobiju ocjenu PEGI 18 su namijenjene isključivo punoljetnim osobama budući da u njima ne postoji granica dobrog ukusa i nasilje je pojavljuje konstantno uz ekstremne grafičke prikaze koji će većinu igrača pošteno uzdrmati. Ovakve podjele funkcioniraju u više-manje svim zemljama osim Australije, u kojoj ne postoji najviša ocjena, već samo MA15+, pa su sve igre za koje tamošnji odbor OFLC smatra da nisu primjerene petnaestogodišnjacima jednostavno zabranjene.

Zbog takve diskriminacije se australski igrači već godinama bore i traže uvođenje ocjene MA18+ čija bi pojava na kutijama kupcima dala do znanja kakav sadržaj mogu očekivati, no australski državni tužitelj Michael Atkinson uspješno se suprotstavlja takvim zahtjevima. Atkinson kaže da je traženje najviše ocjene ustvari paravan kojim igrači traže više ekstremnog nasilja i divljeg seksa u videoigrama, a on je, kao i svi brižni roditelji, uporan u tome da djecu zaštiti od takvih scena na računalima. Posljednje vijećanje OFLC-a glede uvođenja nove ocjene za odrasle ponovno je propalo upravo zbog Atkinsona koji je bio vrlo uvjerljiv u obrani vlastitih stavova, no navodno je nakon toga počeo dobivati ozbiljne prijetnje od igrača.

Kako kaže Atkinson koji je prije par godina pokrenuo niz strogih zakona glede motorističkih bandi, takve prijetnje nije dobivao čak ni od tih okorjelih kriminalaca. 'Prije par godina nitko mi se nije noći šuljao oko kuće', kaže Atkinson i dodaje da je prije neki dan u 2 ujutro pronašao prijeteće pismo njemu i njegovoj obitelji progurano ispod vrata. Hrvatska još uvijek nema svog Atkinsona i ekipu koja bi kontrolirala što se prodaje u dućanima zabavnim softverom ili, ako tako nešto postoji, oni nikako ne rade svoj posao, no bilo bi zanimljivo vidjeti tko bi u odboru sjedio (ljudi koji se igrama bave godinama ili 'podobni') te kakve bi ocjene donosili. Imamo osjećaj da bismo o njihovim fenomenalnim odlukama za javno dobro pisali svako malo.