TKO KAŽE DA JE NADAN REKORDER?

Anton Kovačev, predsjednik protočnog bojlera

  • Autor: Damir Petranović
  • Zadnja izmjena 19.12.2018 12:46
  • Objavljeno 30.04.2014 u 11:46
Anton Kovačev s motikom

Anton Kovačev s motikom

Izvor: Cropix / Autor: Tom Dubravec / CROPIX

Kad mu je bilo samo sedam godina, otac mu je u ruke uvalio motiku. Ne veliku, nego malu - sukladno sposobnostima nejakog prvašića - i od tada Anton Kovačev nije stao

Kopao je, kopao i od mladog 'početnika u gospodarstvu' izrastao do najdugovječnijeg hrvatskog funkcionara. Svojom čudesnom karijerom u Hrvatskoj banci za obnovu i razvoj pretekao je i legendarnog Nadana Vidoševića, koji se obično uzima kao primjer uspješnog slalomaša među svim politikama i političarima.

Dvadeset i kusur godina Kovačev šefuje HBOR-om, državnom parainstitucijom koja čak nije upisana u sudski registar, bankom koja nije banka, u stvarnosti - tek protočnim bojlerom za prosljeđivanje državnog novca. Kome i po kojim kriterijima, nikada se nije baš precizno znalo: kad bi se javnost s vremena na vrijeme uzjogunila, dalo bi se objašnjenje da njen rad 'redovito češljaju sve moguće revizije'. Samo što, eto, rezultati tih nadzora obično ne bi našli svoj put natrag do javnosti.

Mirni 57-godišnji Kaštelanin demokratske promjene dočekao je radeći kao činovnik u splitskoj, solinskoj i kaštelanskoj lokalnoj upravi, no friška članska iskaznica HDZ-a potom čini čuda - nakratko postaje direktor splitskog aerodroma, pa ulazi u Sabor u kojem se zadržava puna dva mandata, u međuvremenu šefuje u nekoliko važnih odbora i istovremeno strpljivo gradi svoju poziciju u nečemu što je s vremenom nabujalo u Hrvatsku banku za obnovu i razvitak.

U startu je naime ova institucija trebala služiti prije svega za obnovu ratom devastirane zemlje, no postupno je mutirala u hibrid fonda, agencije i ustanove, a da nije postala ništa od toga. Nije ni banka, naravno, jer ne posluje po tržišnim uvjetima i nema obvezu ostvarivanja dobiti. A pogotovo nije razvojna banka poput nekih u drugim europskim državama, jer nema običaj ulaziti u vlasničku ili upravljačku strukturu tvrtki koje kreditira.

Ne, ona tek transferira novac (dosad navodno 120 milijardi kuna) koji pribavi direktno iz državnog proračuna ili eventualno zaduživanjem za koje opet posredno jamči država.

Dakle naš novac. U kakofoniji pljačkaške svakodnevice HBOR je redovito prolazio ispod radara, makar se tu i tamo znalo naići na kakav nezgodan detalj, poput aktualnih nekoliko desetaka milijuna Branka Šegona i familije. Svaki promućuran hrvatski poduzetnik znat će da nema jeftinijih od Kovačevljevih kredita i da mala kamata može značiti opstanak ili uspjeh. Zna to čak i Željko Kerum, kakav god bio, koji je nedavno vrisnuo jer nije dobio kredit za spašavanje svog carstva. Pa je jasno i glasno, zdravoseljački, kazao da 'u HBOR-u nema prolaza za one koji nemaju vezu i nisu podobni'.

Podobna je valjda bila ekipa oko Karlovačke banke, koja je zaobilaznim putem preko Josipa Paladina kupila zemljište vrijedno dvadesetak milijuna kuna. Zemljište koje će na koncu gotovo sigurno platiti HBOR, dakle država.

Podoban je svojevremeno bio Miomir Žužul i njegovo sveučilište, kao i Ninoslav Pavić i njegov Europapress holding, pa nekakve tvrtke za pranje kobiljeg mlijeka, sitni poduzetnici koji su dokapitalizirali lokalne banke i tvrtke koje su državnim novcem preuzimale cijele investicijske fondove ili pokretale medijske projekte.

Ali, eto, po volji HBOR-a nije bio šibenski NCP, tada jedino privatno brodogradilište u državi, koje je u suradnji s Norvežanima trebalo izgraditi desetak brodova i katamarana te ih plasirati u izvoz. Ne, Kovačev je zaprepaštenim strancima poručio da bi bilo bolje ako bi mogli pronaći kakvog zgodnijeg - valjda podobnijeg - partnera u Hrvatskoj.

U ovom slučaju Gordan Maras, ministar koji danas stoji na braniku transparentnosti i jasnih kriterija u baratanju državnim parama, spasio je stvar. No, kad je već tako principijelan, mogao bi se obratiti i kolegi Ivanu Vrdoljaku da objasni zašto je njegovu nepovratnu potporu baš ovih dana dobila tvrtka poput Coca Cole, dok je zaobiđen je uspješni, ugledni i pošteni splitski poduzetnik koji godinama moli pomoć kako bi izgradio tvornicu čokolade. Da, dobro ste pročitali: novu tvornicu. Čokolade.

Uglavnom, ovih dana Maras juriša na Antona Kovačeva, a Slavko Linić mu - poput Dražena Budiše u osjetljivom periodu dvijetisućitih ili Radimira Čačića ne tako davno - čuva leđa. Milanović šuti, iako je jasno da se fotelja šefa HBOR-a klati baš na rezultatu političkog nadjačavanja u Banskim dvorima.

A on? Kovačev se barem po javnim nastupima u tom okršaju ne osjeća baš najbolje. Kako i bi: sam sebe ne smatra političarom jer odbija ući u tu sferu, a nije ni bankar 'jer ima dušu i ne odgovara mu surova logika poslovnog bankarstva'. On je tek uredan i uspješan idealist koji gradi bolju Hrvatsku, ponosan otac šestero djece (koju je naučio štedjeti), član Bratovštine hrvatskih vinskih vitezova i vlasnik idiličnog kaštelanskog imanja s maslinama, trešnjama, grožđem i kruškama, na kojem se vikendom povremeno lati i one motike s početka teksta. Čisto rekreativno.

Nepoznat netko nedavno je baš ispred njegove kuće ilegalno pokušao nasuti obalu, ali pustimo sad to...

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!