KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Alkohol, crkva, novac, TV i nogomet su legalni. Legalizirajmo onda sve droge

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 16.12.2015 11:13
  • Objavljeno 16.12.2015 u 11:00
tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Tomislav Miletić

Ukupna vrijednost svjetskog tržišta ilegalnih narkotika još 1997. dosegla je četiri bilijuna dolara. Tko raspolaže tolikim novcem učinit će sve da ga zadrži. Ostaje nam tek spoznaja da moć kriminalnih organizacija, ali i ideologijâ, političkih elita i država počiva na vještoj i beskrupuloznoj zloupotrebi čovjekove ovisničke naravi, bez obzira o kojoj vrsti ovisnosti je riječ, smatra naš komentator

Čovječanstvo je izgubilo rat protiv trgovine drogom. Policijski i pravosudni aparati procesuiraju i zatvaraju proizvođače, krijumčare i dilere, razbijaju njihove organizacije, ali se uvijek iznova pojavljuju novi narkokarteli koji nastavljaju kriminalnu djelatnost u sve većem obimu. Stječe se dojam da su kriminalne organizacije sa svojom upornošću i brutalnošću moćnije i sposobnije od države, pa i moderne civilizacije. U čemu se krije njihova snaga? Otkud onolika (astronomska) isplativost njihovih iznimno rizičnih pothvata? U sugestivnosti i ustrajnosti njihove – tržišnim rječnikom rečeno – ponude? Ne. Uspjeh narkomafije ne krije se u njenoj moći, ni u nemoći države, već u neutaživosti potražnje za narkoticima. Ta je potražnja konstanta. Sve drugo samo su varijable. Šuma od koje se ne vidi stablo.

Države i njihovi kaznenopravni sustavi svim raspoloživim sredstvima napadaju ponudu dok se problem potražnje licemjerno ignorira. Ta potražnja počiva, pak, u ljudskoj prirodi, u ljudskoj potrebi za ovisnošću koja je, iskustvo pokazuje, toliko jaka da se zarad nje ovisnici ne libe uništiti vlastito zdravlje, dostojanstvo, pa i sâm život.

Jutarnje navike, večernje navike, ispunjavanje dužnosti, odazivanje na poziv u vojsku, plaćanje poreza, strah od samoće, od izopćenosti, neizvjesnosti, od stvarnosti, od slobode, od sebe samog, samo su različiti, opasni ili manje opasni oblici ovisnosti. Razlika između prezrenog narkomana i pristojnog malograđanina sadržana je isključivo u tome da je narkoman svoju ovisnost odlučio artikulirati u vidljivom i nedvosmislenom, kemijskom obliku i dovesti jednu ljudsku slabost do njene krajnje konzekvence. Narkomani se bodu iglom u venu, dok uzorni podanici posežu za društveno prihvatljivim iglama i društveno prihvatljivim supstancama, a i jedan i drugi ritual uništava im u konačnici – brže ili sporije, drastično ili podmuklo – i sudbinu i zdravlje.

Čovjekov nagon za samouništenjem i potreba za iluzijom toliko su jaki da narkomani radi sumnjivog užitka, svjesno pristaju na izopćenost, kriminalizaciju, strah, prljavštinu, bolesti i žalobnu agoniju, ali zlo pritom nanose samo sebi, dok neki drugi ljudi posežu, primjerice, za domoljubnim kokainom i tako – također – svjesno pristaju na siromaštvo ili pogibelj, s jedinom razlikom što je takva vrst autodestrukcije i moralne agonije društveno poželjna i ima neusporedivo teže posljedice.

Kada bi kojim slučajem države smogle hrabrosti da legaliziraju trgovinu drogama, pa i onim teškim i najtežim drogama, i kada bi tu trgovinu i, dakako, proizvodnju stavile pod strogu kontrolu, preko noći bi se raspala golema kriminalna carstva. Jasno, ilegalna proizvodnja i distribucija ostale bi kriminalizirane, ali bi postale neisplativ rizik i ubrzo bi iščezle. Kriminalni karteli se ne bi mogli nositi s konkurencijom državnog monopola. Narkomanija bi postala institucionalizirana i humanizirana a stvorili bi se i preduvjeti za učinkovitije liječenje ovisnika.

Ponudu je, ponovimo, nemoguće iskorijeniti jer počiva na potražnji koja je nezasitna i neiskorjenjiva. Ako je već tako, ponajbolje je priznati poraz i legalizirati ponudu čime bi i potražnja bila stavljena pod kontrolu, s nadom da bi u takvim, legalnim i sanitariziranim uvjetima s vremenom mogla biti i umanjena. Uštedio bi se i golem novac koji se ulaže u policijske resurse i drastično bi bio umanjen optjecaj prljavog novca, ali i ljudske žrtve.

Pretpostavka da bi tada porastao broj narkomana je pogrešna jer svatko tko je sklon narkomaniji ionako se na ovaj ili onaj način uspijeva domoći droge koja je, iako ilegalna, zapravo sasvim dostupna. Procedura distribucije narkotika u posebnim za to predviđenim državnim ustanovama bila bi neodvojiva od prosvjećivanja i upućivanja ovisnika u rizike kojima se izlažu i postala bi faktor prevencije, ne i faktor poticanja. Nije li, uostalom, status quo svojevrsni oblik poticanja kriminala?

Je li moralno javno i legalno nuditi supstance koje su nesumnjivo pogubne? Možda i nije, ali svakako je strašnije ignorirati stvarnost u kojoj trgovina tim supstancama uporno uspijeva opstati, usprkos najstrožoj zabrani. Ako je trgovina drogom zadana konstanta, državi ne ostaje ništa drugo nego da je otme kaosu ulice i bezakonju podzemlja i obasja svjetlom javne skrbi. Iskustvo prohibicije alkohola dovoljno je poučno. Tko želi piti, piti će u svakom slučaju, a odgovor na pitanje zašto to čini antropološke je naravi i nemoguće ga je svladati zabranama i represijom. Ljudska priroda je nepromjenjiva, a svi pokušaji "duhovne" ili "moralne" takozvane "obnove" i stvaranja "novog" i "boljeg" čovjeka skončali su u apokaliptičnom oslobađanju zločinačkih nagona.

Konzervativci bi jamačno doživjeli živčani slom kada bi ideja radikalne i strogo nadzirane legalizacije svih opojnih droga postala predmetom javne i političke rasprave. Državni monopol nad proizvodnjom i distribucijom opojnih droga ne bi ujedno značio da je narkomanija nešto poželjno, ali bi legalizacijom bila poslana poruka kako je licemjerno negirati činjenicu da su ovisnosti neiskorjenjive i da opstaju usprkos represiji i moralnom preziru. Možda sama legalizacija kao takva i ne bi odveć smetala konzervativce koliko bi im nedostajali njihovi omiljeni narkotici: licemjerje, vjera u represiju i moralističko gnušanje nad svime što se ne uklapa u njihovu idiličnu, utopijsku viziju društva.

No, čini se da i konzervativci i narkokarteli – koliko bizarno toliko i znakovito savezništvo – mogu biti mirni. UNODC (agencija Ujedinjenih naroda za suzbijanje kriminala i trgovine drogom) procjenjuje da je ukupna vrijednost svjetskog tržišta ilegalnih narkotika već 1997. dosegla četiri bilijuna dolara. (Hrvatski BDP 2015. vjerojatno neće doseći 90 milijardi). Tko raspolaže tolikim novcem učinit će sve da ga zadrži. Ostaje nam tek spoznaja da moć kriminalnih organizacija, ali i ideologijâ, političkih elita i država počiva na vještoj i beskrupuloznoj zloupotrebi čovjekove ovisničke naravi. Narkotizacija u ovom ili onom obliku zapravo je način života, samo su narkotici raznoliki: crkva, brak, domovina, taština, moć, novac, vjera da će Most spasiti Hrvatsku, vjera da je HDZ spasio Hrvatsku, malvazija, jutarnji vinjak, kocka, nogomet, televizija, Facebook, samoobmana, samosažaljenje, a katkad, zapravo vrlo rijetko, i zakonom zabranjene kemijske supstance.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!