Saturnov mjesec Enceladus već je dulje vrijeme jedan od najintrigantnijih svemirskih tijela u našem sustavu. Novi laboratorijski pokusi pokazuju da bi određeni mikroorganizmi mogli preživjeti u uvjetima sličnima onima u njegovom podzemnom oceanu, dok drugo istraživanje sugerira da bi svemirske letjelice relativno lako mogle analizirati tragove tog oceana u česticama izbačenima u svemir.

Enceladus je šesti najveći Saturnov mjesec. Ispod njegove ledene površine nalazi se veliki ocean tekuće vode, a kroz pukotine na južnom polu u svemir izbijaju mlazovi vode i ledenih čestica.

U njima je NASA-ina letjelica Cassini još prije više od deset godina otkrila tragove soli i organskih spojeva. Na dnu oceana, smatraju znanstvenici, mogli bi se odvijati hidrotermalni procesi, odnosno reakcije i kretanje vruće vode ispod površine. Kombinacija tekuće vode, hidrotermalne aktivnosti, organskih spojeva i minerala Saturnov mjesec čine zanimljivim kandidatom u potrazi za mogućim životom, piše Space.

Enceladus bi mogao 'pripremati' uzorke za buduće letjelice

U jednom od novih istraživanja tim predvođen Frankom Postbergom kombinirao je podatke misije Cassini, teorijske modele i laboratorijske pokuse kako bi proučio što se događa s kapljicama vode koje iz oceana izbijaju u svemir brzinom do 1000 kilometara na sat. Ranije se pretpostavljalo da se nakon izlaska u svemir gotovo trenutačno zamrzavaju, no novi rezultati sugeriraju da je proces zamrzavanja sporiji nego što se mislilo.

Tijekom zamrzavanja soli, organski spojevi i drugi sastojci vode odvajaju se jedni od drugih. Čestice koje izlijeću iz Enceladusova oceana pritom mogu udariti u ledene pukotine na površini mjeseca, a posljedica je stvaranje sitnih fragmenata smrznutih kapljica u kojima su različiti sastojci međusobno razdvojeni. Drugim riječima, sam Enceladus bi mogao prirodnim procesima pripremati uzorke svojeg podzemnog oceana za buduće analize.

'Enceladus umjesto nas obavlja velik dio posla pri pripremi uzoraka za analizu', rekao je Postberg. Svemirska letjelica ne bi nužno morala prodrijeti kroz ledenu koru i doći do oceana, nego bi umjesto toga, mogla analizirati pojedinačne čestice iz mlazova koji već izlijeću u svemir.

Ako bi neka od njih sadržavala materijal biološkog podrijetla, istraživači smatraju da bi se biološki potpis mogao prepoznati postojećim tehnologijama.

Umjetni Enceladusov ocean

Drugo istraživanje pokušalo je odgovoriti na drugo pitanje: mogu li mikroorganizmi uopće preživjeti u uvjetima koji vladaju u Enceladusovu oceanu? Istraživači su u laboratoriju napravili model oceana na temelju onoga što je poznato iz ranijih opažanja. Uključili su njegovu alkalnu prirodu, malu količinu kisika, obilje karbonata i hidrotermalnu aktivnost.

U takvo su okruženje dodali mikroorganizam Methanothermococcus okinawensis koji na Zemlji često živi u blizini hidrotermalnih izvora. Za razliku od organizama kojima je potreban kisik, ovaj mikroorganizam koristi vodik i ugljikov dioksid.

Rezultat je bio neočekivan. Mikroorganizmi su se u laboratorijskom modelu dobro održali, rasli i koristili vodik iz okoliša. Preživjeli su čak i uz relativno malu količinu ugljikovog dioksida te su se prilično brzo prilagodili uvjetima. 

To još nije dokaz života na Enceladusu

Rezultati dvaju istraživanja ne znače da na Enceladusu postoji život. Pokus je pokazao da određeni mikroorganizam sa Zemlje može preživjeti u laboratorijski stvorenim uvjetima koji nalikuju onima na Enceladusu, dok drugo istraživanje pokazuje kako bi buduće letjelice mogle analizirati materijal iz njegova oceana.

Prema Postbergu, specifični geokemijski uvjeti na Enceladusu mogli bi omogućiti funkcioniranje jednog od najstarijih poznatih metaboličkih sustava na Zemlji čak i u vrlo alkalnom okolišu. No to samo po sebi ne znači da se takav život ondje doista razvio.

Ako u Enceladusovom oceanu postoji život, rezultati sugeriraju da bi buduće misije mogle imati dobre izglede za pronalazak njegovih tragova analizom pojedinačnih ledenih čestica iz mlazova. estica koje iz njega dospijevaju u svemir.

Oba istraživanja objavljena su u časopisu Science Advances.