Znanstvenici su prvi put u povijesti upotrijebili DNA kako bi digitalno zapisali sadržaj jedne cijele knjige od 53.000 riječi koja sadrži i 11 slika te računalni program
To je najveća količina podataka koja je ikada zapisana na umjetan način u genetski materijal, a znanstvenici tvrde da cijena kodiranja DNA pada toliko brzo da bi kroz 10 godina moglo biti jeftinije pohranjivati podatke ovom metodom nego uobičajenim digitalnim uređajima.
Dezoksiribonukleinska kiselina DNA - kemikalija koja pohranjuje genetske instrukcije u gotovo svim poznatim organizmima – ima impresivan kapacitet za spremanje informacija. U jednom gramu materijala može se spremiti oko 455 milijardi gigabajta, odnosno sadržaj više od 100 milijardi DVD-a.
Tročlani znanstveni tim pod vodstvom profesora Georgea Churcha iz Harvard Medical School svojim je eksperimentom pokazao da tehnologija pohranjivanja podataka u DNA, mada još uvijek spora, iz dana u dan postaje sve praktičnija. Prema izvješću predstavljenom u časopisu Science, timu je za ubacivanje 5,27 megabajta podataka trebalo nekoliko dana.
DNA ima brojne prednosti u odnosu na tradicionalne mehanizme skladištenja podataka. Može se lako kopirati, a često se može čitati i nakon tisuća godina provedenih u ne baš idealnim uvjetima. Za razliku od elektroničkih formata pohranjivanja poput magnetskih traka i DVD-a koji se stalno mijenjaju, temeljne tehnike potrebne za čitanje i pisanje DNA stare su koliko i život na Zemlji.
Digitalni podaci tradicionalno se pohranjuju kao binarni kodovi – jedinice i nule. Iako DNA nudi mogućnost korištenja četiri broja u obliku molekula poznatih kao A, C, G i T, Churchev je tim odlučio ostati pri binarnom kodiranju kako bi smanjio mogućnost pogreške – A i C su predstavljali nulu, a G i T jedinicu.
Dijelovi umjetno sintetizirane DNA ispisani su printerom na staklo, a čitati se mogu standardnim tehnikama kakve se obično koriste za dešifriranje DNA ljudi i životinja.
DNA ima ovako veliki kapacitet zato što je trodimenzionalna, a drugi standardni mediji dvodimenzionalni su. Pohranjene informacije ne mogu se brisati, međutim budući da je kapacitet medija golem, to se ne smatra naročito važnim. Zapisivanje nije prošlo bez pogrešaka – na 5,27 megabajta napravljeno ih je 10. No u budućnosti bi se mogle uvesti standardne tehnike za traženje pogrešaka koje bi ih lako otkrivale.
Cijena kodiranja DNA trenutačno nije dovoljno kompetitivna, međutim ona brže pada nego cijene elektronskih ekvivalenata. Znanstvenici predviđaju da će se razvoj ove tehnologije ubrzano nastaviti unatoč sadašnjim zaprekama.
