Hajduk je na Gibraltaru imao 66 posto posjeda, ali samo jedan udarac u okvir gola. Taj podatak najbolje opisuje ono što smo gledali protiv Lincolna. Mnogo lopte u nogama, mnogo pokušaja, ali premalo pravih rješenja. Gibraltarci su uspješno zatvarali prilaze svojim vratima, a Hajduk je uporno pokušavao probiti obranu na gotovo isti način, kao da će se nešto promijeniti samo od sebe. Na kraju se promijenio rezultat, ali na suprotnoj strani.

Nesretni autogol Dennisa Hadžikadunića u 89. minuti odlučio je pobjednika, no bilo bi pogrešno cijeli poraz pripisati tom trenutku. Hajduk je imao dovoljno vremena pokazati da je kvalitetnija momčad, ali tu kvalitetu nije uspio pretvoriti u igru kojom bi ozbiljnije ugrozio protivnika. Lincoln nije morao napraviti gotovo ništa prema naprijed da bi na kraju uzeo sva tri boda.

Najviše zabrinjava što je Hajduk izgledao toliko drukčije od momčadi koja je prethodnih tjedana pobjeđivala Dinamo, Ajax i Thun. U tim utakmicama vidjeli smo organizaciju, strpljenje, odgovornost i, iznad svega, zajedništvo. Igrači su znali što rade, kretali se jedni za druge i individualnu kvalitetu koristili u službi momčadi. Na Gibraltaru se prečesto događalo upravo suprotno.

Previše pokušaja pojedinaca, premalo momčadi

Posebno se to vidjelo kod krilnih igrača. Marin Šotiček i Bamba svojim su prodorima, brzinom i nepredvidljivošću u prethodnim utakmicama bili među najvećim Hajdukovim adutima. Ali protiv Lincolna previše je njihovih akcija završavalo pokušajima da sami riješe ono što je zahtijevalo suradnju nekoliko igrača.

Nije sporno da krilni napadač mora pokušavati prolaziti suparnika. Upravo zbog toga i jest na terenu. No kada nekoliko puta zaredom naiđe na istu prepreku, kada ga protivnici udvajaju i kada iza prvog prolaska čeka još jedan branič, onda valjda treba pokušati nešto drugo. Odigrati povratnu loptu, uključiti suigrača, promijeniti stranu ili jednostavno prepoznati da taj dan ne ide sve kako je zamišljeno.

Hajdukovi su igrači u pojedinim trenucima ostavljali dojam kao da očekuju da će individualnom kvalitetom prije ili poslije slomiti otpor Lincolna. Možda je tome pridonijelo i podcjenjivanje protivnika, iako bi bilo nepošteno tvrditi da je to bio razlog. Ono što se vidjelo jest da je nedostajalo upravo ono što je Hajduk protiv mnogo kvalitetnijih suparnika činilo opasnim – momčadska igra.

Nije problem kada pojedinac pokušava preuzeti odgovornost. Problem je kada takvi pokušaji postanu gotovo jedini način na koji momčad dolazi do završnice. Protiv Ajaxa i Thuna Hajduk je pokazao da može biti puno više od zbroja svojih individualnih kvaliteta. Protiv Lincolna prečesto je izgledao upravo kao skup pojedinaca.

Livaja je morao ući ranije

Tu najveći dio odgovornosti ipak pripada Gonzalu Garciji. I to ne umanjuje ništa od onoga što je napravio otkako je preuzeo Hajduk. Upravo suprotno, trener koji je momčadi dao prepoznatljiv stil, podigao samopouzdanje igrača i ostvario velike pobjede mora biti sposoban prepoznati trenutak kada njegova početna zamisao ne funkcionira.

Marko Livaja ušao je u 75. minuti. Prekasno. Ne zato što je Livaja čudotvorac koji bi sam sigurno riješio utakmicu, niti zato što Hajduk bez njega ne može pobjeđivati s obzirom na to da je već pokazao da itekako može. Ali protiv ovakvog protivnika, koji igra kompaktno, zatvara prostor i ne ostavlja mnogo mogućnosti za prodore, Livaja je mogao ponuditi upravo ono što je nedostajalo.

Igrača koji će primiti loptu između linija, zadržati je pod pritiskom, odigrati nepredvidljivo dodavanje ili svojim kretanjem izvući nekoga iz protivničkog bloka. Ne mora Livaja ni postići pogodak da bi promijenio utakmicu. Dovoljno je da natjera protivnika na drukčiju obranu i otvori prostor drugima.

Uostalom, upravo je on u završnici imao jednu od najboljih Hajdukovih prilika, ali njegov je udarac zaustavio vratar Hankins.

Garcia je mogao i morao reagirati ranije. Ako vidiš da krila uporno pokušavaju isto, da lopta presporo dolazi u opasnu zonu i da protivnik bez većih problema kontrolira prostor pred svojim vratima, onda nema mnogo smisla čekati posljednjih petnaest minuta. Ponekad treba prijeći preko vlastite tvrdoglavosti, priznati da prvotni plan ne daje rezultat i promijeniti ga dok još ima vremena.

Ne može se svaka utakmica dobiti na isti način

Garcia ima svoju nogometnu ideju i bilo bi pogrešno tražiti da je napusti nakon jednog poraza. Zahvaljujući toj ideji Hajduk je napredovao, postao organiziraniji i počeo pobjeđivati protivnike protiv kojih ranije često nije imao rješenja. Ali sustav ne smije postati važniji od utakmice koju treba dobiti.

Protiv nekih momčadi prolazit će brza krila, visoki presing i stalno traženje prostora iza protivničke obrane. Protiv drugih će više vrijediti igrač koji može zadržati loptu, dobiti duel, iznuditi prekršaj ili jednim potezom otvoriti prostor. Nekad će trebati promijeniti formaciju, nekad raspored u napadu, a nekad jednostavno odustati od onoga što je na početku izgledalo kao najbolje rješenje. Nije sramota pogriješiti u pripremi utakmic, ali postaje problem ako to prepoznaš prekasno.

Garcia je nakon utakmice govorio o tome kako momčad nije dobro razumjela ono što se od njega tražilo, kako su igrači žurili i donosili pogrešne odluke. Sve to stoji. Ipak, dio odgovornosti mora preuzeti i sam. Ako momčad toliko dugo ne uspijeva pronaći rješenje, onda je na treneru da joj ponudi novo, a ne da samo očekuje bolju provedbu prvotnog plana.

U tome je razlika između dosljednosti i tvrdoglavosti. Prva je Garciji već donijela mnogo toga dobroga. Druga ga može skupo stajati ako ne nauči gdje je granica.

Lincoln zaslužuje više poštovanja

Naravno da će poraz od Lincolna odmah probuditi uspomene na Gziru, Tobol i druge europske utakmice koje Hajdukovi navijači najradije ne bi ni spominjali. Ipak, ne treba baš svakog protivnika iz nogometno manje zemlje automatski svrstavati u isti koš.

Lincoln je ozbiljnija momčad nego što bi se moglo zaključiti na temelju njegova imena, renomea i lige iz koje dolazi. Uostalom, prošle je godine pobijedio i poljski Lech Poznań. Nije to slučajno okupljena skupina nogometaša koja samo čeka da joj neka poznatija europska momčad napuni mrežu.

Gibraltarci su protiv Hajduka imali jasan plan i vrlo su ga disciplinirano provodili. Znali su da se ne mogu otvoreno nadigravati, pa su zatvorili prostor, bili čvrsti u duelima i čekali priliku. Nisu odigrali utakmicu za pamćenje, ali jesu utakmicu u kojoj su uspjeli gotovo potpuno neutralizirati Hajdukove napadačke kvalitete.

Naše tradicionalno podcjenjivanje takvih protivnika često više govori o nama nego o njima. Ime kluba, vrijednost momčadi ili zemlja iz koje dolazi ne znače mnogo ako na terenu ne pronađeš način kako ga pobijediti.

Zato ovaj poraz ne treba pokušavati objasniti pričom o europskoj sramoti, ali niti ga opravdavati nesretnim autogolom. Hajduk je izgubio od organiziranog protivnika kojem nije uspio nametnuti svoju kvalitetu. To bi trebalo biti sasvim dovoljno da se ozbiljno analizira što je pošlo pogrešno.

Jedan poraz ne briše sve dobro, ali upozorenje se mora shvatiti

Vjerujemo se da je Gibraltar samo iznimka i loš dan, a ne prvi znak ulaska u krizu. Za sada nema razloga za paniku. Hajduk i dalje ima šest bodova iz tri europske utakmice, iza sebe velike pobjede i dovoljno kvalitete da nastavi ondje gdje je stao prije Lincolna.

No ništa se neće promijeniti samo zato što je Hajduk prethodnih tjedana igrao dobro. Garcia i igrači moraju pogledati ovu utakmicu i priznati gdje su pogriješili. Krilni napadači moraju shvatiti da se ne mora svaki napad završiti njihovim potezom, ostali igrači moraju preuzimati više odgovornosti, a trener mora biti spremniji prilagoditi se protivniku i onome što se događa na terenu.

Hajduk je protiv Dinama, Ajaxa i Thuna pokazao da ima momčad koja zna igrati zajedno, koja se može nositi s pritiskom i koja ima karakter. Nema razloga da sve to nestane zbog jednog poraza. Ali ima razloga podsjetiti igrače i trenera na ono što im je donijelo uspjeh.

Garcia ne treba mijenjati svoju nogometnu filozofiju. Treba samo prihvatiti da nijedna ideja, koliko god dobra bila, ne vrijedi jednako u svakoj utakmici.

A na Gibraltaru je bilo jasno da je vrijeme za drukčiju ideju došlo puno puno prije od onog što je predviđeno...