Stanovnici gradića Longyearbyen na norveškom arhipelagu Svalbard već približno godinu dana primaju upozorenja da ne piju vodu iz slavine. Problem je otkriven u rujnu 2025., kada su analize obrađene vode iz jezera Isdammen pokazale povišene koncentracije mangana, teškog metala koji u visokim dozama ili pri dugotrajnoj izloženosti može štetno djelovati na živčani sustav.

Od tada se stanovnici moraju oslanjati na alternativne izvore pitke vode. Lokalna pivovara Svalbard Brewery postavila je u supermarketu spremnik s besplatnom pročišćenom vodom koju ljudi mogu natočiti u vlastite posude.

Koncentracija mangana u međuvremenu se smanjila i više se ne smatra zdravstveno zabrinjavajućom, ali i dalje premašuje dopuštenu granicu. Povišene su i razine sulfata i nikla, zbog čega lokalne vlasti i dalje preporučuju izbjegavanje vode iz slavine.

Otapanje permafrosta moglo bi osloboditi metale iz stijena

Longyearbyen, s približno 2400 stanovnika, najveće je naselje na Svalbardu i jedno od najsjevernijih naseljenih mjesta na svijetu. Udaljen je oko 1300 kilometara od Sjevernog pola. Nekada se lokalno gospodarstvo uglavnom oslanjalo na rudarenje ugljena, a danas važnu ulogu ima turizam.

No geološki uvjeti koji su nekoć omogućili razvoj rudarske industrije sada bi mogli ugrožavati gradsku vodoopskrbu. Jezero Isdammen, zadržano branom, glavni je izvor pitke vode.

Istraživači smatraju da bi uzrok onečišćenja moglo biti ubrzano otapanje permafrosta - tla koje je najmanje dvije uzastopne godine ostalo zamrznuto. Kako se tlo zagrijava i otapa, mogu se mijenjati tokovi vode i otkrivati stijene koje su prije bile izolirane od okoliša.

Prema Marjolaine Verret, stručnjakinji za permafrost i arktičku geologiju iz Sveučilišnog centra na Svalbardu, važnu bi ulogu mogla imati kombinacija otapanja tla i lokalne stijenske podloge koja sadržava pirit, mineral poznat i kao 'fool's gold'.

Kako voda postaje onečišćena?

Pirit sam po sebi nije izravni izvor svih pronađenih onečišćivala. Međutim, kada dođe u dodir s vodom i kisikom, oksidira i pritom može nastati kiselina. Ta kiselina može otapati metale iz okolnih stijena i omogućiti im da dospiju u podzemne i površinske vode. U slučaju Longyearbyena istraživači posebno prate mangan, premda isti proces može pridonijeti povećanju i koncentracija drugih tvari, uključujući nikal i sulfate.

'Kiselina koja nastaje može iz stijena ispirati teške metale u vodene tokove', objasnila je Verret za Guardian.

Znanstvenici još nisu sa sigurnošću potvrdili da je upravo taj proces odgovoran za onečišćenje jezera Isdammen. Da bi to utvrdili, moraju bolje razumjeti odakle voda dolazi, kojim se putovima kreće kroz tlo i kako se njezin sastav mijenja tijekom otapanja permafrosta.

Hanne Kvitsand, voditeljica istraživanja iz norveške znanstvene organizacije SINTEF upozorila je da još nije jasno kako će otapanje permafrosta utjecati na tokove vode i njezinu kvalitetu.

Upozorenje za druge arktičke zajednice

Svalbard se zagrijava velikom brzinom. Prema podacima navedenima u izvještaju temperature u tom arhipelagu rastu pet do sedam puta brže od svjetskog prosjeka.

Znanstvenici upozoravaju da bi slučaj Longyearbyena mogao biti rani primjer šireg problema. Slična kombinacija permafrosta koji se otapa i stijena bogatih piritom i teškim metalima postoji i u drugim dijelovima Arktika, uključujući sjever Kanade i Aljaske.

Procjene upućuju na to da bi se površina permafrosta u arktičkom području permafrosta do 2050. mogla smanjiti za oko 42 posto. Takve promjene ne ugrožavaju samo infrastrukturu izgrađenu na trajno smrznutom tlu nego mogu utjecati i na kvalitetu slatke vode.

Ako istraživanje potvrdi prisutnost sličnih okolnosti na drugim mjestima, zajednice koje ovise o malom broju izvora pitke vode mogle bi se suočiti s ozbiljnim problemima u opskrbi. Onečišćenje vode u Longyearbyenu nije samo lokalna kriza, nego i upozorenje da klimatske promjene mogu utjecati na pitku vodu kroz promjene geologije i kemije tla.