Nije floskula, nogometnu igru, a i sport općenito, čini nekoliko većih elemenata i segmenata kojima se može objasniti funkcioniranje jedne ekipe i svakog njezinog igrača – taktički, tehnički, fizički , i psihološki.

Obje ekipe su u prva tri segmenta imale podjednaki broj uspjeha i problema. U nekakvom paralelnom svemiru gdje bi se na navedeno moglo tipovati u kladionicama, u sve tri kategorije bio bi x. Sampaoli nije imao fizički manje spremnu ekipu koja je pala u ritmu kojeg je Brazil držao, ne. Sampaoli nije taktički izgubio bitku, dapače ideja i plan da se ugrozi karika Marcelo-Hulk, kao najslabija u obrani Brazila urodila je plodom: golom i velikom većinom šansi koje su stvorili. Problemi u tehničkoj izvedbi su imali i jedni i drugi, i baš taj fenomen usko vežem uz onaj psihološki.

Čile je radio kompromise u svojoj igri. Njihova igra je igra visokog presinga i kratkih paseva s konstantnim napadačkim rotacijama. Ovdje su veliki do utakmice radili kontra sebe: udarali su duge lopte nakon kojih je ekipa ostajala prepolovljena u dva dijela pa nije mogla kvalitetnije napasti sve što je Brazil nudio. A kad igraš duge lopte, to znači nakon tog dodavanja veliki dio ekipe ostaje jako daleko od lopte – predaleko da bi igrao presing.

Početkom drugog dijela, pa sve do negdje 70. minute, Čile je igrao najbolji nogomet na utakmici, posebno kad je Vargasa zamijenio Gutierrez čime su dobili jednog igrača više za kombinatoriku u sredini terena i samim time bili mnogo bliži svojem primarnom stilu igre , sa svim njegovim mikro strategijama, finesama i mehanizmima. Nakon toga opet puno praznih rupa, konstantno su „hodali na petama“, čak i nakon perioda u kojem su totalno zagospodarili terenom, javio se opet onaj grč, u kojem su se toliko uvukli u zamku svojeg opreza da su sa svakim pasom predugo čekali, jer se nisu imali hrabrosti konstantno otvarati, pa nisu imali rješenja na lopti. A kako nisu imali kome predati loptu, predugo su čekali neku sigurnu pas opciju koja nikako nije dolazila i lako su gubili posjed.

Tokom same utakmice, posebno u prvom dijelu, često im se događalo da su razvučeni između dvije ideje: imaju obrambene navike koje ih stalno tjeraju prema naprijed, a trenerove upute koje ih povlače nazad, bliže svom golu. I sve su ovo taktički manveri koji bi se dali konkretnije elaborirati, ali oni nisu bili od presudnog značenja. Jednostavno, i ono što je Čile loše radio, Brazil nije znao iskoristiti kroz dulji period igre.

I baš zato smatram psihološki momentum presudnim faktorom ovdje. Čileanci su izašli na teren u grču, i kakvu god da su igru igrali u pojedinim vremenskim intervalima (uz izuzetak od gore navedenih 20 minuta), nisu u nju dovoljno vjerovali. Zadaće su izvršavali polovično, jer iako su s jedne strane imali osjećaj da mogu ugroziti Brazil i približnu ideju kako, konstantno ih je taj grč, nervoza i oprez zatvarao u gabarite u kojima oni nisu oni. Brazil je imao dva intervala od 10-ak minuta u kojima ih je sabio oko šesnaesterca, dok su oni pasivno promatrali protok lopte i bezbrojne centaršuteve i prekide kojima su ih ovi potiskivali. To sasvim sigurno nije bila ideja Sampaolija, koji je bio itekako svjestan razlike u visini, na konto čega su i dobili gol. Malo su išli kontra svoje prirode (duboka obrana iz koje nisu imali hrabrosti izaći), premalo su radili baš ono što su trebali: spustili loptu na zemlju i proširili teren u napadu, zadominirali utakmicom. Ali, što god su radili vrlo brzo bi se psihički pogubili, i dozvoljavali su da ih jedna ili dvije sitne greškice udalje od plana kojim su mogli nauditi suparniku.

Nikad nisam vidio jednu ekipu s tolikim potencijalom (koji je pretvoren i u djelo jedan period) za izdominirati protivnika, a s govorm tijela kao da su oni ovdje prolaznici, simpatična ekipa koja je došla odigrati dobru utakmicu. Bez malo faktora x koji je bio na suprotnoj strani, nisu bili dovoljni killeri mentalno da svladaju ovu prepreku. A to se vidjelo i prilikom izvođenja jedanaesteraca: dekoncentracija, raspad i tuga.

Šteta za Čileance. Imaju šampionsku igru, ali ona više nije šampionska ako ju ne igraju – šampioni.