Izlaganje je organiziralo Društvo arhitekata Zagreba (DAZ), a njegova predsjednica Ana Boljar u uvodu je rekla da je organizacija natječaja bila zahtjevan zadatak.

Predstavljanje je, međutim, otvorilo pitanje koje je veće od vizualizacija i arhitektonskih rješenja: za koga se stadion zapravo gradi? Arhitekti su svoj projekt branili kao suvremeno zdanje koje ispunjava natječajne uvjete. No stadion neće živjeti na nacrtima ni u predavaonici. Njegovi će korisnici biti navijači, koji će na tribinama provoditi sate, po kiši, vjetru i hladnoći - i kojima je važan i osjećaj da je to njihov stadion.

Atmosfera u dvorani bila je upadljiva. Studenti arhitekture, koji su je ispunili, smijehom su popratili novinarska pitanja, dok su izlaganje talijanskih arhitekata često pratili dugi aplauzi. Novinari su tražili pojašnjenja o aspektima projekta koji su izazvali najviše kritika, ali na neka pitanja nisu dobili konkretne odgovore.

Štoviše, pitanja koja najviše zanimaju i smetaju navijače Dinama, ali i ostale koji bi koristili stadion, popraćena su smijehom dvorane. Arhitekti su na njih odgovarali kao da su svi drugi glupi, a gledajući cijelo predavanje, nije teško steći dojam da tako i misle.

Vrhunac bahatosti bio je kada je moderator pročitao ime i prezime kolegice i naziv portala na kojem radi (Bauštela.hr). Prije nego što je kolegica postavila pitanje, krenuo je smijeh cijele dvorane, a on se nastavio i tijekom i nakon pitanja. Takvo podcjenjivanje ispod je svake razine ljudskog dostojanstva i poštovanja prema drugoj osobi.

Ovim putem želim i pohvaliti kolegicu koja je unatoč tome mirno postavila pitanje što sigurno nije bilo lako u trenutku dok se svi smiju. Ovima koji su se smijali ne želim ništa loše, samo da se nađu u identičnoj situaciji jednom u životu. Neka se onda sjete tog trenutka.

Za koga se radi stadion?

Stadion nije samo skup tribina, krov i prateći sadržaji. Za navijače je važan i doživljaj prostora, blizina terena, atmosfera i osjećaj pripadnosti. Ako se o tome razgovara tek nakon što je rješenje proglašeno pobjedničkim, nije čudno što dio javnosti ima dojam da se raspravlja o zgradi, a premalo o ljudima koji će je koristiti.

Jedan od novinara upitao je arhitekte jesu li ikada bili na Maksimiru i osobno iskusili njegove vremenske uvjete. Pritom je ustvrdio da se javnost uglavnom ne slaže s projektom. Fantini i Rossi odgovorili su da stadion nisu posjetili, ali da su se držali natječajnog zahtjeva prema kojemu mora biti potpuno natkriven.

‘Uvjereni smo da u uobičajenim lošim vremenskim uvjetima nitko neće pokisnuti niti biti izložen snažnom vjetru. Za ekstremne uvjete postoje dodatna tehnička rješenja koja mogu pomoći’, poručili su. Dodali su da je moguće ugraditi grijana sjedala te da će svako mjesto biti pod krovom.

Dok su arhitekti uporno uvjeravali 'glupe' novinare kako je njihovo rješenje sjajno, ključno pitanje ostalo je neodgovoreno. Za koga se zapravo radi novi stadion? Možda bi to pitanje i bilo postavljeno da pitanja novinara nisu limitirana na jedno ili dva po osobi.

Iako talijanski, ali i domaći arhitekti smatraju da se radi o remek djelu, oni taj stadion neće koristiti. Točnije, koristit će ga u najoptimističnijem slučaju nekoliko puta godišnje. Stadion se gradi za sve ostale koji tamo dolaze svakog tjedna.

Ako 98% navijača Dinama smatra da stadion nije dobro rješenje za njihov budući dom, onda bi se netko trebao zapitati. Navijači Dinama su ti koji će kupovati godišnje ulaznice, dolaziti tamo svaki tjedan po svim vremenskim uvjetima bodriti svoju momčad.

Arhitekti i dalje udaraju po svome

Nakon što se stadion izgradi, talijanski arhitekti će se vratiti u svoju domovinu i nastaviti sa životom. Maksimir će dodati u svoj portfolio i krenuti dalje. Svi ostali će s Maksimirom ostati do kraja života.

Naravno da ne trebaju navijači birati svaki aspekt stadiona. Na kraju krajeva, nitko to nije ni tražio. Navijači samo traže normalan stadion sa spojenim tribinama. Nakon godina raspadnutog Maksimira, popis želja stvarno nije bio dug.

Jer Maksimir nije arhitektonska vježba ni izložbeni eksponat koji treba impresionirati stručni žiri. To je mjesto na koje će ljudi dolaziti na utakmice, na kojem će sjediti po lošem vremenu i s kojeg će pokušavati ponijeti osjećaj da pripadaju prostoru. Arhitekti mogu biti zadovoljni svojim projektom, ali njihovo zadovoljstvo neće napuniti tribine ni pretvoriti stadion u dom navijača.

Autori su dio nesporazuma pripisali vizualizacijama, za koje kažu da su grafički pojednostavljene i sirove te mogu ostaviti dojam da će stadion biti ‘previše hladan ili radikalan’. Dodali su da je riječ o suvremenom stadionu sa svim potrebnim sadržajima, što je ocjenjivao i žiri natječaja.

No upravo je tu problem. Arhitekti su uglavnom branili projekt kroz natječajne uvjete, tehnička rješenja i ocjenu žirija, dok je iskustvo navijača ostalo u drugom planu. Projekt može biti uspješan na papiru i odličan arhitektima, a svejedno promašiti ono zbog čega se stadion uopće gradi.

Navijači neće suditi Maksimiru prema tome koliko se dobro uklapa u prezentaciju. Sudit će mu svaki put kad dođu na utakmicu. Arhitekti će nakon predstavljanja otići svojim putem. Na tribinama će ostati navijači koji neće imati luksuz VIP lože.

Zato je posebno smiješno bilo slušati jednu 'hrabru' studenticu arhitekture kako hvali talijanske arhitekte na 'sjajnom radu' i 'hrabrosti'. Pohvalila je činjenicu da se ne radi o tipičnom stadionu, nego o nečemu novom. Za kraj je dodala zanimljivu rečenicu da se 'navijači trebaju smiriti'.

Isti ti navijači koji će svaki tjedan ići na stadion i koji ga uostalom i financiraju se trebaju smiriti. Trebaju se diviti arhitektonskom djelu jer eto, to im je rekla jedna studentica. Da nam je samo netko to javio ranije...

Zaključak predavanja talijanskih arhitekata je da smo svi koji propitkujemo ovaj velebni dizajn glupi. Možda su i u pravu. Možda se i autor ovog teksta mora pomiriti s time da je jednostavno glup. Na kraju krajeva, ne možemo svi biti pametni. Ipak, nitko od nas za sada nije dovoljno glup da ga se uvjeri u to da je ovaj stadion sjajno arhitektonsko čudo.

Ne kaže se bez razloga su čovjek i magarac pametniji nego čovjek sam. Kada je novi Maksimir u pitanju, čini se da imamo viška magaraca...