Idemo prvo odmah jasno reći koja je funkcija salary capa. Njegova funkcija je osigurati profitabilnost franšize, osigurati da vlasnici od nje zarađuju. Nogomet je po pitanju profitabilnosti danas u sivoj zoni. Postoje klubovi koji posluju s profitom, postoje klubovi koji posluju bez njega. Postoje klubovi koji žele poslovati s profitom, postoje oni koje za to nije briga.

A sada malo o funkcioniranju tržišta. Po sto i prvi jubilarni put. Kuper &Szymanski - Na duže razdoblje, tipa jedno desetljeće, ako usporedite koliko je koji klub trošio na plaće i na kojem je mjestu u prosjeku završio, dvije liste se poklapaju oko 90 posto. To pokazuje da tržište funkcionira (uza sve kratkotrajne promašaje) i da su u nogometu igrači plaćeni u velikoj mjeri prema onome što zaslužuju. Klubovi koji su pokušali voditi poslovnu politiku su često upadali u krizu rezultata i samim time bilježili pad interesa i prihoda. Paradoksalno, pokušaj stvaranja profita bi na kraju dovodio do njegova pada, jer osnovna funkcija nogometnih klubova je borba za pobjede na travnjaku i po tome ih oni od kojih i zbog kojih novac dolazi, a to su uvijek, izravno ili neizravno, gledatelji, vrednuju.

Idemo o tome kako u nogomet dolazi novac. I to po ne znam koji jubilarni put. Novac dolaze od:

1. TV prava - televizijske kuće su spremne masno platiti da bi mogle prikazivati nogomet. Budući da se uglavnom radi o komercijalnim postajama, ne znam zašto ali imam osjećaj da plaćaju jer od toga mogu zaradit.

2. Gledatelji - spremnošću plaćanja ulaznica gledatelji pokazuju da ih zanima ono što se na travnjaku događa. I to uz rast cijena. Gledanost engleskog profesionalnog nogometa sustavno raste od devedesetih da bi pretprošle sezone dosegao 30 milijuna, od toga 13 u Premier ligi.

3. Sponzorski ugovori - nogometni klubovi su planetarno popularni te je sasvim logično da će biti dobra platforma za oglašavanje. Također postoje i drugi motivi, kako bi se financijski pomoglo klubu. Puno se govorilo o primjeru Manchester Citya, kad gledam listu imam dojam da bi se moglo nešto reći i o holier than thou Nijemcima.

4. Vlasnici - ako netko želi svoje novac trošiti na nogomet, zašto ne. Tko smo mi da mu branimo. To je fenomen koji je prisutan od početaka profesionalnog nogometa.

5. Krediti - nogometni klubovi povremeno dižu kredite. Dok god su ih u stanju vratiti to nije problem

I dolazimo do 6. i jedinog potencijalno problematičnog - pomoć države. Koja može biti izravna ili neizravna (npr. toleriranjem poreznog duga ili opraštanjem njegovog dijela).

Taj novac u nogomet dolazi zbog igrača. Oni su glavni i odgovorni i logično je da će najveći dio pripasti njima.

Idemo sad malo opet o nogometnoj stabilnosti. Kataklizma pod teretom duga se uporno najavljuje od sedamdesetih ali nikako da dođe. Štoviše, u Engleskoj se od 67 slučajeva insolventnosti od 1982. samo jedan, ponovit ću, jedan, odnosio na Premier ligu. Što je vrlo jasan pokazatelj da ako problem s financijama postoji (a najgore što se klubovima može dogoditi je uglavnom da padnu u neki od nižih rangova natjecanja) njega ne treba tražiti među klubovima koji su uglavnom na tapeti nego među onima iz nižih liga gdje se znalo i do 90% prihoda trošiti na plaće. Isto tako ni veliki španjolski dvojac nije u nečemu što bi se moglo nazvati problemima. Ostali jesu. Njemačka je prilično stabilna, do te mjere da se Bayern dugoročno vjerojatno ne mora brinuti za svoje mjesto na vrhu hijerarhije. Ukratko, veliki europski klubovi nisu u krizi i ne pokazuju tendencije da će u nju upasti.

U tekstu linkanom u tribini stoji komentar da novi novac ne treba ići u plaće igrača (uz krivu pretpostavku da bi i dalje igrali isti igrači, pa možda i bi u Stokeu ali većina ostalih bi nova sredstva iskoristila kako bi dublje posegnula u europsku, recimo španjolsku ili njemačku, bazu talenta). A gdje bi trebao? U dividende dioničara ili u džep vlasnika? Postoji još jedna kvaka koju katastrofičari duga ne uočavaju. Dug Manchester Uniteda (koji ne spada u tzv. dug vezan uz momčad pa tako ni ne potpada pod UEFA-ina fair play pravila) je nastao zbog načina na koji su ga braća Glazer kupila. A kupili su ga zato što je bio jedan od rijetkih profitabilnih klubova. Kada bi se salary capom osigurala profitabilnost većine ostalih, postali bi poželjnije vlasništvo među onima koji od nogometa žele zaraditi, između ostalog i istom metodom, profit naš dug vaš, kupnje kluba. Veće ulaganje u akademije? Mora da se šalite.
Oni koji to nisu napravili s manje novca neće ni s više. Ako žele ulagati više novca u akademije, neka jednostavno dogovore pravila da se to treba raditi. To je nešto što priznajem kao pozitivno u njemačkom modelu.

U današnjem sustavu, nema velikog sukoba između interesa talentiranih igrača u manjim klubovima i tih klubova. Oni znaju da će ubrzo prijeći u veći klub gdje će ih bolje plaćati i znaju da će za njih netko platiti odštetnu klauzulu. Zbog toga nemaju problema s potpisivanjem ugovora na više godina s originalnim klubom. Kada igrač prijeđe u veći klub, i on (viša plaća) i njegov dotadašnji klub (odšteta na igrača pod ugovorom) su na dobitku.

Ako se ograniči potrošnja na transfere, njihovi interesi će međutim doći u sukob. Budući da nije sigurno da će netko za njega platiti odštetnu klauzulu, igraču će biti u interesu da potpisuje kratke ugovore kako bi mogao prijeći u drugi klub na višu plaću. Kao što sukob Lazia i Pandeva pokazuje, klubovi na to ne mogu puno utjecati (niti bi na taj način trebali pokušavati). Rezultat, klubovi koji se bave proizvodnjom ili otkrivanjem novih igrača bi ostali bez prihoda od njihove prodaje. Daljnji rezultat, proizvodnja igrača i otkrivanje novih talenata bi bila financijski neisplativa svima osim najbogatijim klubovima. Great success.

Naravno, možete regulirati transfere. Pa kad to dovede do loših posljedica i plaće. Puno regulatora će biti sretno, imat ćemo zlatno doba nogometne birokracije. Puno vlasnika klubova također (jeste li stvarno sigurni da je uzmimo milijunašima koji obavljaju posao i u stvari dovode novac da bismo dali milijarderima koji su praktički u fušu vlasnici klubova suvisao pristup ili alternativno, žele li mali dioničari ili članovi kluba radije da im je klub uspješniji ili da od njega zarađuju). Problem je što se ništa od toga ne događa u vakuumu. A sad, jedan popodne u Pekingu, šest ujutro u Zagrebu, ponoć u New Yorku, vikend, svi bi mogli gledati. Ima neke logike.