LOPTANJE KOŠARKAŠA

Pustimo priče o kvaliteti, želimo karakter

  • Autor: Marko Stričević
  • Zadnja izmjena 03.09.2010 14:59
  • Objavljeno 03.09.2010 u 13:21
Marko Popović

Marko Popović

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Način na koji su se Brazilci poigrali s nekoć ponajboljom košarkaškom reprezentacijom na svijetu podsjetio nas je na Pelea, Garrinchu i ekipu koja se na nogometnom mundijalu poigravala s nekim rezigniranim žrtvama, kojima danas ni imena ne znamo

Za razliku od nogometa, brazilska košarka u zadnjih 40 godina nije u svjetskom vrhu. A priča o hrvatskoj košarci – ostanimo još malo kod nogometnih paralela – sad već stvarno podsjeća na legendu o mađarskoj lakoj konjici, kojom djedovi kraj ognjišta straše unuke u kockastim majicama, iako Puškaševe konjanike nitko nije vidio već pola stoljeća...

Stoga je Marko Tomas osjetio potrebu objasniti razočaranom hrvatskom plebsu da 'ne živimo više u vremenima kad su košarku igrali SAD, SSSR i Jugoslavija'. Zanimljiva ironija - provokatori bi je mogli iščitati kao: 'Nismo više Jugoslavija, pa da budemo najbolji na svijetu. Ili se trudimo biti...'

Jedan od najdarovitijih košarkaša u Hrvatskoj i šire zapravo je elokventnije ponovio već znanu frazu 'danas svi igraju košarku'. Nas, međutim, u ovome trenutku zanima kako je igra Hrvatska, koja je iz nekog razloga na SP-u u Turskoj zadnja po možda ne najvažnijoj, ali jednoj od osnovnih tehničko-psiholoških kategorija: slobodnim bacanjima. U drugom poluvremenu, u 'trash-timeu' s Brazilom, blago su se digli sa začelja, no dotad su u četiri i pol utakmice svi skupa bili na razini Shaquillea O' Neala (ispod 60 posto).

Marko Popović podsjeća nas kakve bismo reprezentativce željeli gledati.

Nemamo meraka ni prava ismijavati niti prikucavati na nekakve stupove stida momke koji danas u Turskoj nose hrvatski dres. Oni su se na prvenstvo probili jer su bili jedna od najboljih europskih reprezentacija.

Postoji, međutim, potreba da se postave neka pitanja. Ne kopamo po privatnim životima, prljavom vešu iz svlačionice, ne pretendiramo rušiti niti postavljati nikoga. Razgovaramo o košarci i voljeli bismo vidjeti kako struka daje odgovore na neka od sljedećih pitanja:

1. Zašto je Ante Tomić u četiri utakmice (ne računajući 'reviju' protiv Tunisa) sakupio čak 19 faula? Taj je faktor njegovu minutažu – a govorimo o igraču koji je najavljivan kao jedan od nositelja ove reprezentacije – sveo na samo 20,5 opterećenih minuta po susretu.

Čuju se upozorenja da ova momčad ima napadačke limite i prekvalitetnu konkurenciju u svijetu, zbog koje bi bilo nepravedno očekivati od Vrankovićevih odabranika polufinale... U redu.

2. Ima li košarkaška publika pravo zahtijevati da na prvenstvu istrči selekcija koja će svoje manjkavosti nastojati nadomjestiti žestokom, muškom, kompaktnom obranom?
Učiniti sve da im SAD ne ubaci 106, Slovenija 91, a Brazil 92 poena? Jer samo su Vrankovićevim izabranicima Ameri ubacili više od 100, jedino su njima na ovom turniru Slovenci i Brazilci uvalili preko 90. Tunisu i Iranu nisu... Obrana je također stvar taktike i sustava, ali, kao što je poznato – jedan od ključnih faktora je volja.

Kad smo kod volje, ili ju hrvatski reprezentativci dobro skrivaju (čast iznimkama!), ili je jednostavno nema. A to je najmučnije gledati njihovim navijačima.

3. Zašto igrači današnjice ne iskazuju karakter braće Petrović, koji su tijekom utakmice htjeli začarati i momčad, i suparnika, i suce, i publiku? Ili, recimo, Dina Rađe koji nije običavao divljati na terenu, ali je baš u najvažnijim trenucima znao biti hladan i neumoljiv poput profesionalnog krvnika? Da ne govorimo o plejadi srpskih košarkaša iz iste škole, koji bi valjda prije odgrizli uho suparniku nego dozvolili da im 40 minuta guraju lopte kroz uši, zakucavaju u facu i nabacuju se s trice kao na ljetnom haklu...

Vjerojatno jedini koji takav karakter danas iskazuje jest Marko Popović. Na momente je podsjećao na Dražena Petrovića koji je protiv Amerikanaca igrao hrabro i drsko od prve do zadnje minute, kao da ga se ne tiče vode li pet ili trideset i pet poena razlike. Čast mu na tome. Tako bi se trebao ponašati predstavnik hrvatske košarke. Honoriraju li i potiču li kroz mlađe dobne selekcije naši treneri momke s takvom osobnošću?

4. Zbog čega po valjda 15. put od 90-ih naovamo gledamo kako se igra hrvatske reprezentacije, naizgled dobro postavljena u prvome dijelu, u trenucima povišenog pritiska raspada kao dimna iluzija, kula od karata, tegla krastavaca?

Svaka momčad prolazi kroz period krize u igri i sudačkih nesklonosti. Ali hrvatski sustav se, nažalost, ne uspijeva oduprijeti i, što bi rekao Ćiro Blažević, rekuperirati: do kraja redovito gledamo očajničke trice, lošu obranu i lekciju moderne, zrele košarke od strane protivnika.

Momci kojima se to danas događa išli su u osnovnu školu kada se spomenuti trend počeo primjećivati. No teško je povjerovati da ne postoji psihološki problem. Domaći košarkaški učenjaci ne bi smjeli zanemarivati to pitanje, jer se isti scenarij ponavlja i traje kao malo što u suvremenom sportu. Do razine da već maltene tvrdimo kako je normalno da nas Slovenija svaki put pobijedi, ili da se Brazil šali s našim najboljim košarkašima.

5. Pitanje o slobodnim bacanjima nećemo ponavljati...

Ovo su neki od upita na koje treba odgovoriti struka. Stručno, pa koliko shvatimo, shvatimo. No izbornik hrvatske reprezentacije Josip Vranković ponudio je sljedeće objašnjenje: 'Mi imamo mladu momčad i plaćamo danak neiskustvu.' Nevjerojatno. Pa kome treba takvo mazanje očiju? Možda je mislio na mladu trenersku momčad...

Mladi Tomić, naime, ima 23 godine kao i Teodosić, Veličković (Srbija) ili Slovenac Vidmar... Ostali naši nositelji igre (izuzev Bogdanovića) imaju 25-30 godina.

Sada bi izborniku, valjda, trebalo progledati kroz prste zbog te izjave jer je, kao, htio očinski zaštititi momčad. Ali dečki poput Lončara i Popovića pokazali su pristojnost, karakter i dobar ukus iskreno se ispričavši gledateljima, sami preuzevši odgovornost koju mladi izbornik prebacuje na (njihovo) iskustvo.

Slijedi drugi krug natjecanja, Hrvatsku očekuje osiljena i sve ambicioznija Srbija. Od članova nekad ponajbolje reprezentacije svijeta ne zahtijevamo pobjedu, nego ponos, karakter i borbenost kakvu su na minus 25 protiv Amera i Brazila demonstrirali Dražen Petrović i Marko Popović. Želimo vidjeti žudnju u očima, za nadigravanjem, za sportskim dokazivanjem. Zbog toga gledamo košarku, svjesni da Tomić nije bez razloga u Real Madridu, Roko i Tomas u Feneru, Pop u UNICS-u, da je Krešo Lončar već godinama jedan od najcjenjenijih centara u Rusiji. Sretno i hrabro, momci!

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi