Svi koji prate nogomet u realnom vremenu mogu pratiti njihov sunovrat od lanjskog osvajanja Europske lige do ovogodišnje grčevite borbe za opstanak. I ne samo ovogodišnje. Tottenham je trenutno na istoj poziciji, 17., na kojoj je bio i na kraju prošlog prvenstva, ali je zbog kontinentalnog trofeja na koncu završio u Ligi prvaka.

Dio te priče nažalost je i hrvatski trener Igor Tudor, ni kriv ni dužan, kojemu je londonski klub samo dodatak na ionako traumatično proljeće obilježeno smrtnim slučajem u najužoj obitelji. Otkaz hrvatskom stručnjaku po mnogima je pitanje dana, a da nikome nije jasno ni što su mislili postići njegovim privremenim angažmanom, niti zašto su mu tako brzo nasapunali dasku. Previše se toga skupilo u londonskom klubu da bi itko mogao preko noći preokrenuti stvari. A opet, uz kritike o nedostatku ideje u igri ozbiljno se govori o otkazu, po logici 'pozitivnog šoka'. Srećom je bar Luka Vušković posudbom u Hamburger ostao izvan londonske agonije.

No to ne znači da se cijela engleska i šira nogometna javnost ne pita što se u ove dvije sezone dogodilo s klubom koji je odavno zauzeo mjesto u velikoj šestorci Premiershipa, uz Arsenal, Chelsea, Liverpool, Manchester City i Manchester United. Klubom koji igra na stadionu vrijednom milijardu funti, pun je skupih vedeta i često je bio blizu vrha. A lani i sada su duboko pri dnu i u posljednjih nekoliko utakmica prvenstva morat će se itekako potruditi ne bi li osigurali opstanak. Ne uspiju li, bit će to prvi put nakon točno 49 godina da ispadnu iz elitnog razreda.

Na rubu kataklizme

Već drugu sezonu Tottenham izaziva dizanje obrva i navijača i analitičara, ali ono što se dogodilo u posljednje vrijeme graniči s kataklizmom. I nažalost se poklopilo s Tudorovom vladavinom na klupi. Pod njegovim vodstvom zabilježili su samo jednu pobjedu, onu nebitnu u Ligi prvaka protiv Atletico Madrida, koji ih je izbacio s ukupnih 7:5. U prvenstvu su u posljednjih pet utakmica zabilježili četiri poraza i neriješeni rezultat, pa Tudor još čeka svoju prvu pobjedu u Premiershipu. Ne dobije li otkaz, morat će čekati do kraja reprezentativne pauze i utakmice sa Sunderlandom 12. travnja. No počelo je i prije Tudora. Zvuči nevjerojatno, ali na kraju ožujka Spursi su još uvijek bez pobjede u ovoj godini. Posljednji put pobijedili su 28. prosinca protiv Crystal Palacea. Ima još: u 16 domaćih utakmica pobijedili su samo dvaput.

Ako doista ispadnu iz elitnog društva, bit će to ipak dosta drukčije nego 1977. godine, kad Premiership nije još postojao, a u nogometu se vrtjela neusporedivo manja količina novca i klubovi su mogli zadržati svoje igrače. Zato se Tottenham i vratio već nakon jedne sezone. Danas? Sigurni gubitak od najmanje 100 milijuna funti i vrlo vjerojatan igrački egzodus. Za klub ove veličine i troškova posljedice bi mogle biti katastrofalne.

A ne tako davno, 2019. godine, Tottenham je s Mauriciom Pochettinom kao trenerom igrao finale Lige prvaka protiv Liverpoola. Prije manje od 12 mjeseci s Angeom Postecoglouom osvojili su Europsku ligu pobjedom nad Manchester Unitedom. Kao jedno od mogućih objašnjenja mnogi spominju činjenicu da su, nesvojstveno engleskim klubovima, od otkaza Pochettinu samo šest mjeseci nakon što ih je doveo skoro do europskog vrha promijenili šest trenera.

Čudne su se stvari događale i u klupskim uredima. Naizgled vječni Daniel Levy u rujnu prošle godine odletio je s mjesta predsjednika nakon 24 godine, bez obzira na to što drži skoro 30 posto vlasništva grupacije ENIC, vlasnika kluba od 2001. godine. Slijedio ga je u siječnju sportski direktor Fabio Paratici. Takva nestabilnost odrazila se očito i na igrače jer ih, bez obzira na brojke s Transfermarkta, očito više nitko ne može dovesti u red.

Je li sve počelo kad su bili najjači?

A možda iznenađujuće, ali mnogi upiru prstom u ono finale Lige prvaka 2019. godine kao točku od koje je sve krenulo nizbrdo, uz prošlogodišnji zavaravajući bljesak. Prisjetimo se, Pochettino je tada vodio momčad u kojoj su bili takvi asovi kao što su Harry Kane, Christian Eriksen, Son Heung-min, Hugo Lloris, Dele Alli... Trener je imao dobru ideju dizanja kluba na novu razinu, a u tom smjeru išao je i ljetni prijelazni rok s nekoliko više potencijalnih nego dokazanih akvizicija. Pa je još i Pochettino zbog neslaganja s Levyjem dobio otkaz, a umjesto možda najboljeg trenera kojeg su ikad imali došao je Jose Mourinho, kojega će rado izabrati većina sportskih menadžera, makar se vrlo brzo pokajali. Mourinho je naslijedio momčad koju je posložio Pochettino, punu mladih igrača kojima je trebalo ohrabrenje i razvijanje. Portugalac tome nikad nije bio sklon, a promatrači, poput voditelja popularnog podcasta Last Word on Spurs Rickyja Sacksa, smatraju da je taj promašaj izvor svega lošeg što se danas događa.

Neobične trenerske kadrovske odluke nastavile su se i kasnije. The Special One otpušten je četiri dana prije finala Carabao Cupa 2021. godine protiv Manchester Cityja, slijedio je Nuno Espirito Santo, pa Antonio Conte, ali bez prevelike podrške kluba, pa su onda slijedili Postecoglou i Thomas Frank, nedorastao tako velikom klubu, sve do Tudora. Slična lutanja zabilježena su i na igračkom tržištu: osim što su ostali bez tri glavna strijelca, Kanea, Sona i Brennana Johnsona (a prvu dvojicu je dovedenim igračima nemoguće nadomjestiti), Tottenham je trošio znatno ispod razine ostatka 'velike šestorke' i za transfere i za plaće. Ne mora to biti nužno loše, treba vidjeti primjer Bodo Glimta, ali nogomet je danas prije svega biznis.

Gazdi je dosta

Zato su se i pojavile špekulacije da ENIC, čiji je većinski vlasnik britanska obitelj Lewis, ima namjeru prodati klub. Oni su to demantirali, ali tko zna, fantastičan stadion, deveti po veličini prihod među europskim klubovima, stogodišnja povijest i ogromna navijačka vojska dovoljan su kapital. S druge strane, zbog gradnje stadiona danas duguju više od 770 milijuna funti, a ispadanje u Championship tu bi situaciju samo otežalo. Mnogi su se sjetili primjera Leedsa u sezoni 2003./04., koji je nakon ispadanja doživio financijski slom, većina igrača je otišla, a klubu je trebalo 16 godina za povratak u Premiership.

U svojoj skoro 144 godine dugoj povijesti Tottenham i njegovi navijači vidjeli su svašta, ali ovo sada je prilično jedinstvena situacija za klub iz sjevernog Londona. U vitrinama imaju solidnu količinu trofeja, makar kolekcija i ne bila tako bogata kao kod nekih drugih engleskih velikana. Dva su puta bili prvaci, ali u eri prije Premiershipa, dok se najjača engleska liga još zvala First Division. Inače, po tome dijele tek 15. mjesto u engleskom nogometu, no dio klubova više i ne postoje ili su nestali s velike scene.

Osam su puta osvojili FA Cup, četiri puta Liga Cup (današnji Carabao), sedam puta Charity, odnosno Community Shield, englesku verziju superkupa. Nisu bez uspjeha ni u Europi jer su davne 1963. godine bili prvi engleski klub koji je osvojio neki kontinentalni trofej, nekadašnji Kup pobjednika kupova. Dodajmo tome i dva Kupa UEFA te lani osvojenu već spominjanu Europsku ligu. Važan je i podatak da su od 1950. godine naovamo samo jednu sezonu izostali iz najvišeg ranga.

Kako je tetrijeb u Splitu postao - pijetao

Razdoblja se u nogometnim klubovima obično vezuju uz trenere, a u Tottenhamu su godine slave došle s Billom Nicholsonom koji je harao početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, uključujući dvostruku krunu – prvenstvo i FA Cup – 1961., ili onaj prvi europski trofej u Kupu kupova iz 1963. godine. Drugo veliko razdoblje Tottenhama ono je koje navijači pamte kao vrijeme Keitha Burkinshawa (1976.-1987.), kad su na White Hart Laneu blistali Glenn Hoddle, Osvaldo Ardilles i Ricardo Villa. Tih su godina osvojili Kup UEFA, nakon što su u polufinalu jedva izbacili Hajduk, samo zahvaljujući tadašnjem pravilu gola u gostima. Mnogi tu slavnu utakmicu na Poljudu pamte i po nezapamćenom incidentu – netko od Hajdukovih navijača ubio je pijetla i bacio ga na teren, što je splitske bijele izbacilo na duže vrijeme iz europskih nadmetanja. Zašto baš pijetla? Zato što je krivac pogrešno 'pročitao' grb Tottenhama, ne shvaćajući da mu je simbol zapravo tetrijeb.

Slijedi era Terryja Venablesa s još dva velika igračka imena – Paulom Gascoigneom i Garyjem Linekerom – te još ponekom titulom, ali ne i najvažnijom.

Tottenham je bio jedan od pet engleskih klubova koji su 1992. godine pokrenuli inicijativu o Premiershipu i počeli novu eru u engleskom, ali i europskom nogometu. No sve ovo vrijeme nisu se naročito isticali trofejima unatoč cijelom nizu sjajnih igrača. Prije nego što se pojavio Kane, bijeli dres Tottenhama u Premier ligi nosili su Teddy Sheringham, Jürgen Klinsmann, David Ginola, Gareth Bale, Luka Modrić... Pa opet dalje od petog mjesta u prvenstvu nisu uspijevali ići. I tako je do danas, uz sunovrat koji je predmet ovog portreta prošle i ove godine. Mnogo su nada navijači polagali u vrijeme Pochettina, Kanea i Sona, ali ni tada nisu uspjeli ponijeti trofej koji je ipak najvažniji u Engleskoj.

Navijači Tottenhama, poznati po odanosti, sada su se ujedinili u podršci klubu po načelu 'i kad gube i kad tuku...'. Kako je engleskim medijima rekao jedan od dugogodišnjih pretplatnika, navijači Spursa ulaze u dugoročan odnos s klubom ispunjen ubijanjem nade, javnim poniženjem i povremenim proplamsajima ljepote koji vezu održavaju živom. Imaju i dodatnu, lokalnu motivaciju, jer bi se mogao dogoditi za njih apsolutno najgori scenarij: da Arsenal, kao najveći londonski rival, postane prvak, a da Spursi iz lige ispadnu porazom u pretposljednjem kolu protiv još jedne londonske ikone, Chelseaja.