Ako se pogleda dovoljno daleko u povijest, za svaki derbi može se naći valjan razlog netrpeljivosti između momčadi. Počivaju li oni na nacionalističko-vjerskim razlozima kao Old Firm, sportsko-političkim kao El Clasico ili pak potpuno bizarnoj činjenici da ih povezuje autocesta, kao u slučaju Crystal Palacea i Brightona – manje je bitno. Animozitet je uvijek tu. Pa, osim u slučaju baskijskog derbija.

Baski se drže zajedno

Iako identitet u derbijima uglavnom vodi raskolu, u ovom slučaju vodio je zbližavanju. Naravno, ključne su okolnosti i desetljeća potiskivanja baskijskog identiteta, a njegova je tradicija suviše jaka da bi ga se obuzdalo. Kao najstarija živuća etnička skupina u Europi i s najstarijim jezikom, Baski su znali da se moraju držati zajedno, a to se ogleda i u nogometu.

Nema boljeg primjera za to od onoga iz 1976. godine, kada su kapetani Real Sociedada i Athletica, Inaxio Kortabarria i José Ángel Iribar, izašli na teren noseći baskijsku zastavu, čije je javno prikazivanje tada bilo zabranjeno. Isto zajedništvo vidi se i danas, osobito u kalieri – običaju da se navijači obje momčadi skupljaju u gradu, a onda u povorci idu prema stadionu.

Takve scene uživo izgledaju zapanjujuće: navijači oba kluba idu od kafića do kafića jedući pinxtose i pijući pivo. Odmah, u prvoj interakciji sa susretljivim lokalcima, može se čuti jasna poruka: 'Možda nekome izvana ovo izgleda kao rivalstvo, ali zaista nije. Ovo je prijateljstvo.'

Stvarno je teško pronaći mjesto koje više diše nogomet na dan utakmice. Najbolji dokaz za to je i tradicionalna razmjena sličica svake nedjelje na Plazi Nueva. Taj njegovani običaj ne zahtijeva nikakve posebne dogovore, već ljudi jednostavno dođu na trg s duplim sličicama i papirićem na kojem su zapisani brojevi što im nedostaju – i razmjena može početi. Demografska slika na tom trgu zaista je šarolika pa nije nikakvo iznenađenje vidjeti stariju gospođu u razmjeni sa školarcem. Na repertoaru su, naravno, sličice iz La Lige.

Dobar dio te šarolike skupine bit će dio spomenute povorke nakon obavezne nedjeljne sieste. Oko 16 sati oni najbrži naći će se u živahnoj ulici Calle del Licenciado Poza, a već oko 18 sati bit će ispunjen svaki lokal. Ta ulica pršti barovima u kojima lokalci uživaju u pivu i pinxtosima s nogu, ali, za razliku od hrvatskog običaja opuštenog ispijanja pića na jednom mjestu, ondje ljudi preferiraju obilazak što više njih. Pritom je obavezna kupovina sendviča (bocadillo) da bi se prezalogajilo na poluvremenu. Jer onoga trenutka u kojem sudac zviždukom označi da počinje pauza može se čuti samo odmotavanje folija i kreće gozba.

Na samom kraju ulice nalazi se taj monumentalni San Mames i nemoguće ga je izgubiti iz vidika. Bar po bar i stadion je sve bliže, a atmosfera sve jača. Navijači oba kluba ne razdvajaju se sve dok ih prisilno ne odvoje sektori na ulazu. Gostujući dio bio je dupkom pun i raspjevan, ali dobar dio Sociedadovih navijača sjedio je u dijelu namijenjenom za domaće navijače. Nikakvih tenzija nije bilo, dapače, samo prijateljsko probadanje. Svi su bez zadrške podržavali svoje izabranike.

Suparnike i suce se ne štedi

Netrpeljivost je bila rezervirana samo za suparničke igrače (i, naravno, suce), a njih se zaista ne štedi. Kada se glasni navijački huk upari s fenomenalnim dizajnom San Mamesa, rezultat je impozantan. Light show, boje, akustika, estetika – baš sve je na nivou. Nadimak La Catedral nije dobiven na lijepe oči. Nakon svih ovih dojmova kvaliteta nogometa može biti samo bonus prekrasnom i unikatnom iskustvu, a unikatnost je nešto čime se Baski jako diče.

Srećom, utakmica je bila jako dobra. Real Sociedad došao je u goste potpuno reanimiran vodstvom Pellegrina Matarazza, a Athletic ga dočekao u krizi pod Ernesteom Valverdeom.

U prvoj postavi našao se i Luka Sučić, inače jedan od petorice igrača na terenu bez baskijske poveznice. Naravno, svi su bili na Sociedadovoj strani jer se Athletic još strogo drži svoje politike cantera, prema kojoj samo igrači iz regije mogu nastupati za klub. Duje Ćaleta-Car pak nije putovao zbog crvenog kartona iz prošlog kola.

Sociedad je poveo projektilom Gonçala Guedesa, a Athletic je na kraju poravnao pogotkom Íñiga Ruiza de Galarrete, kojem je to bio prvi gol u prethodne dvije sezone, i to majstorija kakvoj se nitko nije nadao.

Kada već dijele povijest, običaje, ulice, mjesta na stadionu, pa čak i sličice, jedino je logično da podijele i bodove te je, baš u znaku cijele ove priče, utakmica završila rezultatom 1:1 i njihovom bratskom podjelom. Idealan je to kraj atipičnog nogometnog rivalstva u kojem zajednička povijest i prijateljstvo nadjačavaju animozitet, a biti dio tog iskustva je, baš kako Athleticovi navijači kažu, unikatno.