Mnogo će tu još biti stvari za praćenje. Je li Norveška moguća senzacija, koliko su jake Španjolska, Francuska, Engleska, Argentina, a čekamo i kakav će biti Brazil Carla Ancelottija...

Mogli bismo ovako do sutra nabrajati, ipak je Svjetsko prvenstvo događaj nad događajima. Čak i ovo s mnoštvom upitnika koje izazivaju nepredvidivi stanar Bijele kuće i vodstvo FIFA-e sklono amerikanizaciji najmanje američkog sporta.

A onda će se trebati prisjetiti i koga sve nema na najvažnijoj nogometnoj smotri jer se njihove reprezentacije nisu plasirale, da ne govorimo o onima koji će izostati zbog ozljeda (često izazvanih iscrpljujućom i predugom sezonom) i koliko će prvenstvo zbog toga izgubiti.

Nećemo gledati Gianluigija Donnarummu ­– makar nam je drago da umjesto njega stižu Edin Džeko i društvo – kao ni ostatak talijanskih zvijezda predvođenih Sandrom Tonalijem. Kod kuće su ostali mađarski reprezentativci Dominik Szoboszlai i Miloš Kerkez, Srbin Nikola Milenković, Slovenac Jan Oblak, nova zvijezda Manchester Uniteda, Kamerunac Bryan Mbeumo, poljski veteran Robert Lewandowski, nigerijski dragulji Victor Osimhen i Ademola Lookman te još cijeli niz sjajnih nogometaša.

Ali ako netko uistinu nedostaje, onda je to sjajni Gruzijac, vjerojatno najbolje lijevo krilo na svijetu i po mnogima prvi favorit za Zlatnu loptu Hviča Kvarachelija. Njegova Gruzija osvojila je u kvalifikacijskoj grupi, u kojoj su bile Španjolska, Turska i Bugarska, samo tri boda, iz jedne jedine pobjede protiv Bugara. Očito je prevelik jaz između zvijezde Paris Saint Germaina i ostatka momčadi da bi uspjeli napraviti išta više i prvi se put plasirati na Svjetsko prvenstvo.

Napravio je jako puno

Svašta je Kvara napravio ove sezone – a i nekoliko prošlih, uključujući period u Napoliju – da bi zavrijedio sve epitete koje smo mu ovdje nanizali. Opet je osvojio francusko prvenstvo, čeka ga s PSG-om i pokušaj obrane titule prvaka Europe, čemu je (posebno u polufinalu) značajno pridonio. I postigao nešto što nikad nitko u ovom natjecanju nije napravio: u sedam uzastopnih utakmica nokaut faze Lige prvaka sudjelovao je kao strijelac ili asistent u golovima svoje momčadi.

Kad krene po lijevom krilu, doslovno je nezadrživ, odrađuje velik posao i u obrani te se čini kao da je sve ono što Luis Enrique očekuje od igrača u konceptu igre koji je od PSG-a stvorio stroj o kakvom je taj klub mogao samo sanjati kad su ovisili o superzvijezdama poput Mbappea, Messija i Neymara. Sad je to definicija momčadske igre u suvremenom nogometu, kojoj se podređuju čak i genijalci Kvarachelija, Vitinha, Dembele, pa ništa slabiji Marquinhos, Hakimi, Barcola, João Neves, Nuno Mendes – opasnost prijeti iz svih linija... Rezultat je, među ostalim, i ona nogometna bajka protiv Bayerna u Parizu, pa lekcija iz moderne obrane u Münchenu. Sad slijedi konačni ispit, protiv pragmatičnog Arsenala, jedine neporažene momčadi ovogodišnje Lige prvaka.

Nakon prošlogodišnjeg osvajanja Lige prvaka u prvi plan je izbio Ousmane Dembele, a osvojio je i Zlatnu loptu izazivajući Viniciusovo jecanje zbog 'nepravde'. U međuvremenu je Vinijev Real potonuo u kaos, a Dembele nakon nacionalnog juriša na novi europski naslov. No ovoga puta kraljevska kruna najviše se smiješi njegovu gruzijskom suigraču jer je u 'operaciji Liga prvaka' dao najveći doprinos momčadi koju mnogi danas proglašavaju najboljom na svijetu.

A najjača karika te momčadi odrastao je na gruzijskom Kavkazu, u gradu Calenžiha, i prema svjedočenju članova obitelji, nitko ga u djetinjstvu nije mogao odvojiti od lopte, toliko da u obiteljskom dvorištu više nije bilo nijedne travčice. Njegov otac Badri – također nogometaš, uspješan u nacionalnim okvirima – ispričao je zabavnu anegdotu o njegovoj djetinjoj zabavi. Mali je volio koristiti dvorišna vrata kao gol pa ga je otac upozorio na šiljke koji mu mogu probušiti loptu, kao što se njemu nekad događalo. I onda je jednog jutra čuo lupu lopte o vrata, pogledao kroz prozor i nešto je bilo drukčije: na svaki šiljak bila je nabodena po jabuka. Svake godine bi se događalo isto: Hviča bi čekao da jabuke malo narastu, pobrao ih i nabio na šiljke.

Obitelj Kvarachelija pripada gruzijskoj etničkoj zajednici Mingrela, gorštačkog naroda koji živi na zapadu zemlje, a unatoč tome što Calenžiha ima jedva 25 tisuća stanovnika, imala je veliku ulogu u gruzijskoj, donedavno i sovjetskoj povijesti. Iz toga grada i iste zajednice potječe najpoznatiji gruzijski pjesnik Terenti Graneli, a iz njega je i Meliton Kantarija, vojnik Crvene armije koji je razvio prvu sovjetsku zastavu na berlinskom Reichstagu 1945. godine. Danas su, naravno, najponosniji na Kvaracheliju te su njegove slike posvuda i u glavnom gradu Tbilisiju, uključujući reklame za gruzijsku flaširanu vodu, sponzora PSG-a.

Jako vezan za obitelj

Kako je lani u portretu gruzijskog nogometaša pisano u The Athleticu, veza Kvarachelije s ocem iznimno je duboka, a obojica su imala svesrdnu podršku supruge i majke Make. Ona je snimala Badrijeve utakmice za azerbajdžanski Šamkir, poput kvalifikacijskog susreta s latvijskim Skontom, u kojem je postigao hat-trick. Gledajući te kasete, Hviča je neumorno vježbao slobodne udarce da bi dostigao očevu uspješnost. Mnogo kasnije, kad je igrao za moskovski Lokomotiv, Badri se teško razbolio, a sin je bez razmišljanja cijeli prvi honorar dao za operaciju koja mu je spasila život.

I jedan od najvećih Kvarachelijinih talenata, brzina, primijećena je u djetinjstvu. Kad bi ga pet godina stariji brat ganjao po ulicama, on bi bio kao munja, ne gubeći brzinu ni kad bi naglo skrenuo. Pogledajte ga kad igra, ta sposobnost je još tu. Isto je i s refleksima, važnim za driblinge, a njih je prve primijetio trener juda, prvog sporta koji je trenirao.

Dječak je znao i spavati s loptom, a svaki slobodan trenutak provodio je na kvartovskim betonskim igralištima, kakva su se već gradila u socijalističkim zemljama. I uvijek je bio na glasu kao borac na terenu – kad bi izgubio loptu, jurio bi u pomoć obrani. I to ga krasi cijeloga života.

Ipak, najviše vremena njegova obitelj provodila je u glavnom gradu Tbilisiju, u kojem je počeo igrati za kvartovske momčadi. Kad mu je bilo deset godina, primijetili su ga skauti iz Dinama Tbilisi dok je igrao za svoju ekipu. Glavni skaut kluba Temur Ugrekhelidze danas govori da ga je najviše impresionirala dječakova hrabrost.

'Kad bi krenuo u dribling, krenuo bi naprijed. Mnogo igrača to pokuša jednom, pa kad izgube loptu, boje se ponoviti. On bi, i kad izgubi posjed pet puta, pokušavao ponovo, ponovo i ponovo', rekao je za The Athletic.

Njegov prvi dan u Dinamu poklopio se s otvaranjem klupske akademije koju je iz Madrida došao otvoriti glavom i bradom Cristiano Ronaldo. Kad je 2024. godine na Euru Gruzija senzacionalno dobila Portugal 2:0, što je dosad najveći uspjeh reprezentacije za koju je odigrao 49 utakmica i postigao 22 gola, u svim novinama objavljivana je stara fotografija malog Hviče i njegova idola.

Jedini problem bila je njegova fizička konstitucija jer je bio nizak i slabašan, pa su ga drugi dječaci preskakali u napredovanju. Premda je odlično igrao, nikad ga nisu prebacivali u starosnu grupu iznad njegove. Rastao je polako, mnogo sporije od braće, ali po nekima mu je to pomoglo da izbjegne ozljede jer mu je rast bio postepen.

Igrao na drugoj strani kao klinac

U mlađim kategorijama obično je igrao na desnom krilu, na suprotnoj strani igrališta od one na kojoj se danas proslavio, ali to ga je natjeralo da se podjednako kvalitetno služi s obje noge. Dapače, danas voli s lijevog krila ulaziti u sredinu i kad ne centrira, namješta se na pucački jaču desnu nogu. Manjak dobrih igrača tjerao je tadašnji Dinamo na danas uobičajenu taktiku da bočni igrači odrađuju i mnogo defanzivnih zadataka, što mu je jedan od aduta kad se spusti po izgubljenu loptu i onda jurne uz aut-liniju.

Hvičinim ulaskom u adolescenciju nastupili su problemi za obitelj Kvarachelija, najviše financijski, pa je otac ostao u Azerbajdžanu kako bi našao neki posao dok se majka vratila u Calenžihu zbog jeftinijeg života. Uspijevala bi odvojiti neki manji iznos kad je odlazio na turnire, ali bi on obično vratio kući sav novac. Pomoć je stigla iz kluba, a on je imao pravilo da samo jedan igrač izvan Tbilisija može živjeti i trenirati u akademiji. Njegov trener Vladimer Kakašvili predložio je upravi da to bude baš Kvarachelija, već prepoznat kao veliki talent, i uspio je u tome. Tako je imao mogućnost treniranja dvaput dnevno, uz odlaske u školu, i stanovao je u jednostavnim sobama u akademiji. Pomagala mu je i domaćica Julieta Pipia, podrijetlom iz istog kraja, koja mu je kuhala jela na koja je navikao.

Polako se rađao novi gruzijski junak, izvan terena s reputacijom darežljivosti i pristojnosti, ali i opsjednutosti napretkom. Na terenu bi njegova igračka agresija, hrabrost i tehničke kvalitete eksplodirali pa njegovo obožavanje ide dotle da ga uspoređuju s 'Vitezom u tigrovoj koži' Šote Rustavelija, ključnim djelom gruzijske književnosti.

Nakon petogodišnjeg staža u mlađim kategorijama konačno je došao u seniorsku momčad Dinama, no to nije dugo trajalo. Odigrao je za prvu momčad u klubu svog odrastanja samo pet utakmica i onda zbog spora oko ugovora otišao u Rustavi kao slobodan igrač. Selio se iz kluba u klub i u sljedeće tri godine nosio dres moskovskog Lokomotiva, Rubina iz Kazana, gdje je ostavio najveći trag, te drugog gruzijskog Dinama, onog iz Batumija, za koji je potpisao prije isteka ugovora s Rubinom zahvaljujući odluci FIFA-e da svi igrači ruskih klubova mogu zbog agresije na Ukrajinu jednostrano raskinuti svoje obaveze.

Bilo je i nešto interesa sa zapada za njegove usluge, još 2018. godine zvali su ga u Bayern, a Guardian ga je te godine kao sedamnaestogodišnjaka uvrstio među 60 najboljih mladih igrača na svijetu.

A onda je došla velika prekretnica, odlazak u Napoli, koji je Dinamu platio odštetu od 10 do 12 milijuna eura. Badri taj transfer i sve ono što je njegov sin napravio u Napulju jednostavno objašnjava sličnostima u temperamentu Napolitanaca i Gruzijaca.

'I oni i mi smo vrlo emotivni i obožavamo nogomet koji nam nije dio života, nego život sam', izjavio je za The Athletic.

I uistinu je zablistao te je pod vodstvom Luciana Spallettija s 12 golova i 13 asistencija bio glavni kreator prve titule prvaka nakon pune 33 godine, a i proglašen je najkorisnijim igračem Serie A. I kako to biva u prijestolnici južne Italije, mladi igrač ozbiljnog i fokusiranog lica postao je obožavano biće pa su se posvuda počeli pojavljivati njegovi posteri i murali, a prodaja dresova s njegovim – za Talijane – kompliciranim imenom na leđima probijala je sve rekorde. Jasno, stigli su i nadimci, po dvojici velikana koji su došavši pod Vezuv izvana ostavili velik trag: Kvaradona, odnosno Kvaravaggio. Kad vas u Napulju usporede s Maradonom, znate da ste na rubu božanstva.

Bilo mu neugodno tražiti dres

No, za razliku od najvećeg napuljskog heroja, kojeg mu je i otac obožavao, Kvarachelija je živio potpuno drukčije. Po prirodi je povučen, a njegova obitelj – djevojka Nitsa Tavadze, koja je u to vrijeme još studirala medicinu, i sin Damiane – ostala je u Gruziji.

Otac je jednom ispričao da je od sina 'naručio' dres Virgila van Dijka kad je Napoli igrao s Liverpoolom, ali mu je bilo neugodno obratiti se s tom molbom velikom Nizozemcu. Kad su igrali revanš u Liverpoolu, Virgil je njega pitao da se zamijene za dresove.

Izvan terena je jako drukčiji od svojih kolega i na putovanjima ga se može vidjeti zadubljenog u knjige, a obožava detektivske romane i najviše voli one koje je pisala Agatha Christie.

Sljedeća sezona nije bila baš najuspješnija za Napoli, zbog čestih promjena trenera na kraju su bili tek deseti, da bi se na tron vratili u sezoni 2024./25. pod vodstvom Antonija Contea. U toj sezoni Kvarachelija je u Napulju odigrao samo prvi dio prvenstva i onda za odštetu od ukupno 80 milijuna eura prešao u PSG, izazivajući bijes navijača Napolija, za koji je ukupno odigrao 107 utakmica i zabio 30 puta, uz 29 asistencija. No na kraju te sezone učinio je nešto doista rijetko: kad su i Parižani postali prvaci Francuske, za oba kluba odigrao je dovoljno utakmica da mu se priznaju obje titule. Uz sve ono drugo što je PSG uzeo u toj sezoni: Ligu prvaka (sjetimo se onog gaženja Intera 5:0 u finalu), francuski kup i superkup, UEFA Superkup, FIFA Intercontinental kup, uz finale na onom prvom Svjetskom klupskom prvenstvu.

Dolazak u Pariz dogodio se u pravom trenutku jer je to bila rekonstrukcija momčadi po željama Luisa Enriquea. Otišli su Mbappe, Messi i Neymar, tri mega imena koja su bila previše plaćena i bez naročite međusobne kemije kojom bi nadogradili nedvojbenu kvalitetu. A Enrique je za svoj napad želio baš gruzijskog genija i odbio je cijeli niz sjajnih igrača, smatrajući da jedini Gruzijac može odigrati sve ono što mu treba – lijevo, desno, lažnu devetku, glavnog razigravača...

Jasno, kad iza sebe imaš nepregledno bogate naftne milijardere iz Katra, onda takve rošade možeš raditi bez razmišljanja o financijama jer nisu današnje klupske zvijezde neki jeftini, nepravedno zapostavljeni igrači – riječ je o cijeloj diviziji velikih imena, samo što ih je Enrique uspio posložiti u momčad koja djeluje kao stroj. No to je današnji moderni nogomet, pa preostaje samo uživati u konačnom rezultatu. I zato je Kvarachelijin mandat u Napoliju, u koji je stigao kao priličan anonimac i onda na juriš osvojio tamošnje navijače kojima je klub više od života, još uvijek za obične nogometne fanove nedosegnut u Parizu.

No, s obzirom na to da mu je tek 25 godina, još ćemo se svega lijepoga nagledati od njega. Jednog dana možda i na Svjetskom prvenstvu.