Schmidt nije bio samo brazilska ikona ni samo košarkaški fenomen. Bio je simbol jedne drukčije veličine - odanosti, upornosti, fanatične posvećenosti i bezuvjetne ljubavi prema reprezentaciji. Upravo zato njegov odlazak odjeknuo je daleko izvan Brazila.

Iako je bio jedan od najvećih košgetera u povijesti igre, Oscar Schmidt nikada nije zaigrao u NBA ligi, a nije završio ni u nekom od najvećih europskih klubova. Izvan Brazila proveo je 13 godina, ali uglavnom u manjim talijanskim i španjolskim sredinama, poput Caserte, Pavije i Valladolida. Razlog je bio spoj njegove bezgranične odanosti reprezentaciji Brazila, tvrdoglavog karaktera i jedne igračke mane preko koje mnogi treneri, unatoč njegovoj nevjerojatnoj napadačkoj moći, jednostavno nisu mogli prijeći.

Sveta ruka je stvorena teškim radom, a ne čudom

Schmidt je kasnije često objašnjavao da iza njegova nadimka 'Mao Santa', odnosno 'Sveta ruka', nije stajalo nikakvo čudo, nego golemi rad.

'Svaki dan ispucavao sam više od tisuću lopti iz svih mogućih pozicija. Šutirao sam s 45 stupnjeva, iz kuta, čak i iza ploče. Jednom je neki televizijski komentator rekao da sam neodgovoran jer sam šutirao preko ploče. A ja sam samo pomislio: Dođi na trening pa ćeš vidjeti koliko to vježbam. Zato sam zabijao toliko poena. Nije tu bilo ničeg svetog, to je bila samo savršeno utrenirana ruka', govorio je Schmidt.

Brojke koje je ostavio iza sebe i danas zvuče gotovo nestvarno. Karijeru je završio s ukupno 49.737 poena i dugo je službeno bio najbolji strijelac u povijesti košarke. Za usporedbu, Kareem Abdul-Jabbar ostao je na 44.149. Prestigao ga je tek LeBron James prije dvije godine.

Schmidt je rušio rekorde gdje god je igrao. Najbolji je strijelac u povijesti svjetskih prvenstava s 843 poena u 33 utakmice, odnosno prosjekom od 25,5 poena po susretu. Još impresivniji je njegov olimpijski učinak - 1093 poena u 38 utakmica, što ga čini najboljim strijelcem u povijesti Olimpijskih igara. Na Igrama je nastupio pet puta, a čak tri puta bio je najbolji strijelac turnira. Vrhunac je došao u Seulu 1988., kada je imao nevjerojatan prosjek od 42,3 poena po utakmici.

Bio je tri puta u najboljoj petorci svjetskih prvenstava, sedam puta najbolji strijelac talijanske lige, a u dresu Valladolida bio je i prvi strijelac španjolskog prvenstva. Možda najviše govori podatak da je od 1984. do 2003. čak 16 puta bio najbolji strijelac lige - i to u tri različite države, na dva kontinenta.

Legenda Bad Boysa je zbog Oscara u bijesu iščupala i razbila WC školjku

Jednu od najupečatljivijih priča o njegovoj napadačkoj moći svojedobno je ispričao Dino Rađa.

'Puno sam puta igrao protiv Oscara, ali najviše pamtim utakmicu kad sam ja igrao za Messaggero, a on za Paviju. Mi smo imali moćnu ekipu, a oni su bili klub koji se koprcao između prve i druge lige. Igrali smo prvenstvenu utakmicu, a Oscar nas je sam ubio. Zabio nam je mislim više od 50. Nakon utakmice Rick Mahorn, standardni član šampionske generacije Detroit Pistonsa i jedan od najboljih obrambenih igrača na svijetu, totalno je podivljao. Nije mogao vjerovati što nam je Oscar napravio. Otišao je potpuno bijesan u WC, rukama je iščupao školjku, donio je u svlačionicu i razbio je pred svima nama', prisjetio se Dino Rađa.

Bio je košarkaški genij, a dok su ga čekali velikani, karijeru je gradio daleko od elite - po klubovima koji su igrali po njegovim pravilima

Oscar Schmidt bio je košarkaški genij, ali i igrač koji je karijeru vodio isključivo po vlastitim pravilima. Dok su ga čekali velikani, on je birao drukčiji put. Ako već nije završio u NBA ligi, logično bi bilo očekivati da će dominirati u dresu Reala, Milana, Maccabija ili nekog drugog europskog diva. No Oscar nije želio takvu karijeru.

Nije iznenadio samo odbijanjem NBA-a, nego i potezom koji je uslijedio. Dok su ga čekali najveći europski klubovi, otišao je u talijansku drugu ligu i potpisao za Casertu.

Dio odgovora krije se i u njegovoj jedinstvenoj filozofiji igre. Oscar je bio čisti napadački genij, ali obrana za njega praktički nije postojala. Nije ga zanimala i nije se njome želio zamarati. U vremenu kada su i najveće momčadi tražile disciplinu u oba smjera, on je ostao vjeran sebi. Vjerovao je da umjetniku njegova kalibra takvi 'prljavi' poslovi jednostavno ne pripadaju.

'Sveta ruka se ne smije umarati i prljati igranjem obrane. Nema ničeg svetog u igranju obrane', znao je govoriti Schmidt.

Koliko je bio uvjeren u svoju ulogu na parketu, najbolje pokazuje odgovor koji je dao tijekom Olimpijskih igara u Barceloni, kad su ga pitali zašto toliko šutira dok suigrači postavljaju blokove.

'To vam je kao u glazbi. Jedni ljudi sviraju klavir, a drugi ga nose.'

Kad su se sudarili Oscar i Dražen, nastala je utakmica o kojoj se i danas priča

Ako postoji jedna utakmica koja najbolje objašnjava tko je bio Oscar Schmidt, onda je to finale Kupa pobjednika kupova 1989. godine. Bio je to dvoboj dvojice košarkaških genijalaca, Oscara Schmidta i Dražena Petrovića, uz Nikosa Galisa i Dražena Dalipagića, možda i najvećih košgetera koje je kraljica igara izvan NBA lige ikada vidjela.

Te večeri u Pireju nisu se sudarile samo dvije momčadi - Real Madrid i Snaidero Caserta - nego dvije košarkaške sile koje su zabijanje poena pretvarale u umjetnost. Pred 12.000 gledatelja odigrana je utakmica koju mnogi i danas nazivaju najboljom u povijesti europske klupske košarke.

Real je na kraju slavio 117:113 nakon produžetka, a Dražen Petrović odigrao je ono što mnogi smatraju najboljom utakmicom njegove karijere. Zabio je nestvarna 62 poena i praktički sam odvukao Real do trofeja. Na drugoj strani Oscar Schmidt ubacio je 44 i još jednom pokazao zašto je bio nezaustavljiv kada bi ušao u svoj napadački ritam.

To nije bila obična velika utakmica. To je bio obračun dvojice igrača kojima su suigrači te večeri uglavnom služili da im dodaju loptu i gledaju kako stvaraju povijest.

Koliko je sve bilo dramatično, pokazuje i završnica. Premda je odigrao partiju za pamćenje, Dražen je zamalo postao tragičar. Pri rezultatu 102:102, osam sekundi prije kraja regularnog dijela, izgubio je loptu i otvorio Talijanu Nandu Gentileu priliku da odluči pobjednika. No Gentile je promašio tricu, utakmica je otišla u produžetak, a tamo je Petrović još jednom pokazao zašto je bio drukčiji od svih. U dodatnih pet minuta zabio je 11 poena i definitivno slomio Casertu.

Njegova statistika i danas zvuči kao legenda: 62 poena, uz šut za tricu 8/16, za dva 12/24 i slobodna bacanja 14/15.

Mitska utakmica kao spomenik Draženu i Oscaru

Upravo ta utakmica ostala je simbol jednog vremena u kojem su najveći majstori igrali bez kalkulacija, bez skrivanja i bez granica. U Madridu se o toj večeri i danas govori gotovo kao o svetinji, o njoj se pjevaju pjesme i pišu ode, a Draženova izvedba ušla je u vječnost.

No jednako tako, ta utakmica ostala je i spomenik Oscaru Schmidtu. Jer samo je igrač njegove veličine mogao u finalu europskog kupa zabiti 44 poena - i ostati u sjeni samo zato što je s druge strane stajao Dražen u večeri života.

Možda upravo zato taj susret i danas ima gotovo mitski status. Nije to bila samo velika utakmica. To je bio trenutak u kojem su se licem u lice našla dvojica besmrtnih košgetera i zajedno stvorila jednu od najvećih priča koju je košarka ikad ispričala.

Obožavali su ga svi, a divili mu se i najveći

Premda je bio fenomen, Oscar nikada nije bio tipična zvijezda. Nije pripadao kategoriji nedodirljivih sportskih božanstava udaljenih od ljudi. Obožavali su ga suigrači, navijači, novinari, ali i protivnici. Bio je simbol odanosti, fanatizma, rada i patriotizma.

Charles Barkley često ga je navodio kao jednog od svojih idola. Larry Bird divio mu se godinama, a upravo ga je on 2013. uveo u Košarkašku kuću slavnih. Posebno je snažno odjekivala i procjena legendarnog kanadskog trenera Stevea Konchalskog.

'Larry Bird i Dirk Nowitzki ostvarili su veće karijere od Oscara. Obojica su bili bolji asistenti, skakači i obrambeni igrači, ali ni jedan od njih nije mogao šutirati tako dobro kao Oscar. Nitko nikada nije mogao šutirati kao Oscar', rekao je Konchalski.

Schmidt je ostavio trag i na generacijama koje su došle poslije njega. U Italiji je bio idol mladom Kobeu Bryantu, koji je odrastao gledajući njegove utakmice zato jer je Joe Bryant u to doba igrao na Apeninima i maleni Kobe se zaljubio u velikog Brazilca.

Borba koju je vodio daleko od očiju javnosti

Prije 14 godina, samo nekoliko mjeseci prije primanja u Kuću slavnih Schmidt je igrao najtežu utakmicu života. Operirao je zloćudni tumor na mozgu, a punih 15 dana, osim najuže obitelji, gotovo nitko nije znao da se nalazi na rubu života i smrti.

Javnost je za dramu doznala tek dva tjedna nakon operacije, tijekom obilježavanja 50 godina od obrane svjetskog naslova brazilske reprezentacije. Schmidt se tada nije pojavio jer se oporavljao od svakodnevnih kemoterapija.

Tada je uspio pobijediti opaku bolest i još jednom pokazati onu istu snagu koja ga je pratila kroz cijelu karijeru. Ovaj put nije uspio.

Oscar Schmidt otišao je kao jedan od najvećih koje je košarka ikada imala. Ne samo kao strijelac i rekorder, nego kao čovjek koji je toj igri dao nešto veće od brojki - vlastiti mit. Upravo zato njegov trag ostaje trajan.