1950. je godina. Svijet je pet godina udaljen od najrazornijeg sukoba u ljudskoj povijesti. Europa se još uvijek obnavlja — fizički, psihološki, arhitektonski. FIFA-ino Svjetsko prvenstvo, prekinuto od 1938., vraća se. Domaćin je Brazil. Šesnaest nacija natjecat će se za naslov prvaka. Organizacija turnira je izjava FIFA-e prema svijetu: nogomet se vraća, svijet zacjeljuje, sport može nadživjeti katastrofu.

Za većinu nacija, kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo vrhunac je nogometnih ambicija. Kulminacija godina rada, žrtve i nadmetanja. Za Indiju je, 1950. godine, kvalifikacija stigla bez ikakvog napora. A zatim je Indija učinila nešto što nema premca u povijesti turnira. Okrenula mu je leđa.

Ne zbog rata. Ne zbog ozljeda, političkih sankcija ili financijskog sloma. Indija se povukla sa Svjetskog prvenstva 1950. iz razloga koji, ovisno o tome tko priča priču, sežu od pragmatičnih do bizarnih. Najpoznatiji od tih razloga, onaj koji odjekuje desetljećima kroz nogometni folklor, jest da FIFA nije dopuštala indijskim igračima da igraju bosonogi.

Istina je, kao što gotovo uvijek jest, znatno složenija. Ali legenda ima vlastiti život, a razumijevanje i legende i istine zahtijeva razumijevanje kakva je Indija bila 1950., što je nogomet značio na poluotoku, i zašto je najmnogoljudnija nacija na Zemlji u cijeloj svojoj povijesti samo jednom izborila odlazak na Svjetsko prvenstvo te na kraju od njega odustala.

Nacija stara tri godine

Dana 15. kolovoza 1947. Indija je izborila neovisnost nakon gotovo dva stoljeća britanske kolonijalne vladavine. Podjela koja je pratila neovisnost, traumatična podjela teritorija na Indiju i Pakistan, ostavila je rane koje su 1950. još uvijek bile svježe. Stotine tisuća mrtvih. Milijuni raseljenih. Nova nacija bila je istovremeno ushićena slobodom i iscrpljena njezinom cijenom.

Vlada Jawaharlala Nehrua navigirala je izgradnjom nove države od temelja. Administrativni aparat nacije od nekoliko stotina milijuna ljudi bio je sastavljan pod uvjetima enormnog pritiska. U tom kontekstu, nogomet i pitanje treba li Indija poslati momčad u Brazil zauzimao je vrlo specifično mjesto u nacionalnoj svijesti. Kao apsolutno nebitno.

Nogomet u Indiji 1950. nije bio relevantan sport kakva će kasnije postati u samo pojedinim dijelovima zemlje, točnije u Zapadnom Bengalu, Goi, Kerali. Bio je sport koji je stigao s Britancima, uhvatio korijene u određenim gradovima i zajednicama, ali i iznjedrio određeni talent. Indijska je reprezentacija nastupila respektabilno na Olimpijskim igrama 1948. u Londonu, izgubivši od Francuske 2:1 u prvom kolu, ali pokazavši tehničku kvalitetu koja je impresionirala promatrače. U određenim krugovima vladao je iskren optimizam o tome što indijski nogomet može postati.

Ali "određeni krugovi" ključna je sintagma. Sveindijski nogometni savez — AIFF — bio je mlada, slabo opremljena organizacija koja je pokušavala administrirati sport u ogromnoj, novoosnovanoj državi. Resursi, infrastruktura i, iznad svega, politička volja za slanje momčadi na drugi kraj svijeta su bili ravni nuli.

Kvalifikacija koja zapravo i nije bila kvalifikacija

Priča o tome kako se Indija kvalificirala za Svjetsko prvenstvo 1950. sama je po sebi neizostavan dio nogometne povijesti.

FIFA je organizirala kvalifikacijski sustav za turnir, ali on je od početka bio opterećen odustajanjima. Poslijeratni svijet još je uvijek prolazio fazu reorganizacije, a mnoge pozvane nacije odbile su sudjelovanje iz različitih razloga — političkih, financijskih, logističkih. U azijskoj kvalifikacijskoj skupini, Indija se našla u situaciji koja nije zahtijevala uopće igranje nogometa za prolaz. Burma, Indonezija i Filipini su se jedan po jedan povlačili, a Indija je napredovala kao posljednja preostala nacija.

Indija nije probijala put kroz napete kvalifikacijske utakmice, nije pobjeđivala regionalne rivale u odlučujućim mečevima, nije izborila mjesto u Brazilu borbom. No, njihova je kvalifikacija bila stvarna u tehničkom, administrativnom smislu. U sportskom smislu, bila je šuplja priča. Nije to bila jedina skupina gdje se to dogodilo, no specifična je zbog daljnje priče o Indiji.

Nacije koje su izborile put kroz kvalifikacije, koje su emocionalno i financijski investirane, dolaze na Svjetsko prvenstvo s izgrađenim momentumom i predanošću. Indija je stigla do sudjelovanja hladna. Iznenada držeći pozivnicu za koju nije radila, za turnir na drugoj strani svijeta.

Mit o bosim nogama i pravi razlozi iza problema

FIFA je pisala Sveindijskom nogometnom savezu. Indija se očekivala u Brazilu, no AIFF je, nakon rasprave, povukao prijavu.

Službeni razlozi bili su višestruki, a u prepričavanjima su komprimirani i iskrivljeni do točke u kojoj je priča o bosim nogama u potpunosti nadvladala ostale. No, treba proći dio po dio kroz sve razloge.

Financijski razlog bio je stvaran i značajan. Slanje momčadi iz Indije u Brazil 1950. bio je enormno skup pothvat. Transkontinentalno putovanje, smještaj, priprema, AIFF jednostavno nije imao proračun, a indijska vlada nije bila spremna financirati taj pothvat. Ovo je, na mnogo načina, najiskrenije objašnjenje o njihovom odustajanju. Mlada nacija s ograničenim resursima odlučila je ne trošiti te resurse na nogometni turnir.

Problemi s pripremama su također bili stvarni. Indijska momčad nije imala dovoljno vremena za pripremu. Obavijest da će nastupati na Svjetskom prvenstvu, prema modernim standardima, je stigla u šokantno kratkom roku. Igrači su bili rasuti diljem zemlje, mnogi poluamaterski, velik broj je žonglirao između nogometa, posla i obiteljskih obveza. Okupiti, trenirati i poslati kompetitivnu momčad u Brazil u raspoloživom vremenskom okviru bilo je teško.

FIFA-ini zahtjevi su bili još jedan razlog i tu živi legenda o bosim nogama. FIFA je navodno inzistirala da svi igrači nose kopačke. Indijska je momčad povijesno nastupala s igračima koji su preferirali igru bosonogi ili u lakoj obući, a ne u kožnim kopačkama koje su bile standard u europskom nogometu. Uostalom upravo su na Olimpijskim igrama nastupali bosonogi. Neki izvještaji sugeriraju da je to bio značajan faktor u AIFF-ovoj odluci o povlačenju.

Istina ove priče o bosim nogama osporavana je. Neki povjesničari nogometa tvrde da je to bio pravi faktor, da su indijski igrači, posebno oni iz određenih regija, doista bili navikli na igru bez kopački i da je obaveza kopačka stvorila praktične poteškoće. Drugi tvrde da je to bilo jako pretjerano, detalj koji je rastao u prepričavanju i progutao financijske i logističke realnosti.

Neki povjesničari tvrde da obaveza o kopačkama nije u smjernice FIFA-e ušla do 1953., te da je FIFA-i čak i odgovarala kasnije priča o bosim nogama, jer bi se tako ispostavilo da je Indija krivac jer nije poštivala pravila. Najvjerojatnija je istina da je to možda i bio jedan od faktora, ali ne i cijela priča, i svakako ne isključivi i dramatičan uvjet kakav se ponekad prikazuje.

Buntovni stav

Postojala je i politička dimenzija. AIFF je navodno smatrao da FIFA nije ozbiljno shvaćala azijski dio kvalifikacija, da je organizacija procesa bila nepoštena prema azijskim nogometnim nacijama, te da je indijsko povlačenje dijelom bio stav o upravljanju međunarodnim nogometom. Jednostavno rečeno, Indija kao nova neovisna nacija je odbijala biti tretirana kao kolonijalni ostatak, što su po njima radile svjetske sportske institucije. Taj je zaključak dakako najpopularniji baš u Indiji.

Svjetsko prvenstvo 1950. nastavilo se bez Indije, bez Francuske koja se također povukla, i bez nekoliko drugih nacija što je učinilo turnir tankim. Natjecalo se samo trinaest momčadi, u formatu koji je koristio prelazak iz grupne faze u završnu grupnu fazu gdje će četiri najbolje ekipe iz prethodnih grupa igrati svatko sa svakim. Proizvelo je to jedno od najdramatičnijih finala u povijesti Svjetskog prvenstava, kada je Urugvaj pobijedio Brazil na Maracani pred 200.000 gledatelja u utakmici poznatoj pod imenom Maracanazo.

Indijina odsutnost registrirala se kao fusnota. Svijet nogometa 1950. bio je suštinski europski i južnoamerički. Izostanak Indije zabilježen je, arhiviran i zaboravljen u narativu turnira.

U samoj državi reakcija je bila prigušena. Nije bilo masovnog izljeva žalosti, nikakve javne rasprave o odluci, nikakve nacionalne podjele. Nogomet nije religija u Indiji kakav je kriket već postao. Indijska kriket infrastruktura gradila se, a emocionalna investicija nacije bila je usmjerena u tom smjeru.

Put koji nije prijeđen

Ono što je Indija izgubila 1950. time doduše nije bio samo turnir. Bio je to trenutak ulaska u globalni nogomet. Šansa da bude viđena, testirana, dio priče koju je nogomet pričao svijetu. Ti trenuci, jednom propušteni, imaju tendenciju da se ne vraćaju.

Indija se nikad više nije kvalificirala za Svjetsko prvenstvo. Ova činjenica sjedi nelagodno uz veličinu zemlje, strast koju je postepeno ipak razvila prema sportu i njezina povremena izbijanja nogometne kvalitete, makar u tamošnjim okvirima.

AIFF-ov razvoj sporta bio je spor i nedosljedan desetljećima. Moglo se nadograditi olimpijsku izvedbu iz 1948., iskoristiti kvalifikaciju iz 1950., no nikad se ništa nije u materijaliziralo. Kriket je konzumirao kisik. Birokratska struktura indijskog sporta nije stavila rast nogometa kao prioritet.

U kasnijim desetljećima, kako je analiza nogometa postajala sofisticiranija i povijest igre pažljivije revidirana, priča iz 1950. počela je privlačiti više pozornosti. Postala je izvor iskrene boli za indijske navijače nogometa. Neprijeđeni put, drugačija povijest koja je mogla biti.

Što da je Indija otišla u Brazil? Što da je ta izloženost ubrzala razvoj nogometne infrastrukture? Što da je neki tinejdžer negdje čuo za svoju zemlju kako se natječe na svjetskoj pozornici i bio inspiriran posvetiti život tom sportu? To su pitanja bez odgovora. Ali to su pitanja koja proganjaju.

Naslijeđe odsutnosti

Priča o bosim nogama postala je, na mnogo načina, simbol nečega većeg od nogometa. Čitana je kao priča o kolonijalizmu i zapadnom vlasništvu nad pravilima sporta. Čitana je kao priča o administrativnom propustu, o jazu između talenta i institucionalne podrške. Čitana je kao opomena o cijeni pragmatizma, o odabiru kratkoročnog financijskog izračuna nad dugoročnom investicijom u sportski identitet.

Sva ta čitanja sadrže istinu, ali teško da možemo reći da je ijedno cijela istina. Ono što ostaje najupečatljivijim u priči iz 1950., lišenoj mitologije, jest njezina tišina. Nije bilo dramatične konfrontacije. Nijedan penal nije promašen u posljednjoj minuti. Nacija nije plakala. Indija jednostavno nije otišla.

Nije otišla jer novca nije bilo, jer priprema nije bila dostatna, jer je birokracija bila bez volje, jer je emocionalna investicija nacije bila usmjerena drugdje, i možda, ali samo možda, jer su igrači bili zamoljeni da nose kopačke, a nekima je to bilo teško. I tada su se vrata zatvorila, i ne otvaraju se već sedamdeset i pet godina.