Biste li radije u klubu za koji navijate imali na terenu Mbappea, Messija i Neymara ili na klupi Luisa Enriquea? Staro je to pitanje, s varijacijama u imenima, ali u ovoj varijanti više nego uvjerljiv odgovor dobilo je u finalu ovogodišnje Lige prvaka, u onoj pobjedi Paris Saint Germaina protiv Intera 5:0, utakmici o kojoj će pričati generacije
Godinama je pariški klub na pogon naftnih dolara pokušavao na krilima nogometnih superzvijezda doći do europskih trofeja, ali osim dominacije na domaćem frontu, nisu uspijevali. Digresija: imao je PSG nešto uspjeha i prije nego ih je Katar uzeo pod svoje, ali prava priča dolazi nakon prodaje. A onda su se riješili trojice najvećih i najskupljih, napunili momčad funkcionalnim igračima i konačno uspjeli. E da, i doveli su trenera koji sada više nego uvjerljivo može pucati na titulu najboljeg nogometnog stratega na svijetu.
I onda je sasvim normalno da se genijalni Vitinha prisjeti kako mu je Messi pri odlasku u Ameriku rekao da PSG nikad neće biti prvak Europe.
'Nadam se da je gledao', rekao je portugalski veznjak koji je u finalu onako briljantno povezivao redove PSG-a, a nije se libio ni pretrčati cijeli teren da bi asistirao za gol. Lijepa je to osveta argentinskom čudotvorcu koji je navodno jednom Vitinhi rekao da je 'toliko loš da ga boli gledati ga'.
PSG 1.0 i PSG 2.0
Ali to je razlika između - kako to sad zovu - PSG-a 1.0 i PSG-a 2.0. Kvaratškelia će nakon izgubljene lopte pretrčati bez duše cijeli teren prema obrani ne bi li je vratio, a Mbappe, posebno Neymar, pa i Messi u istoj bi situaciji vjerojatno širili ruke prema sucu i suigračima. Ničim to ne umanjuje veličinu ove trojice, ali pokazuje da pojedinačna genijalnost ne mora biti presudna u uspjehu u timskom sportu. Ne pomaže nužno ni bezgranično bogatstvo vlasnika kluba, katarskog emira Nasera al Kelaifija, koji je do ove sezone mislio da titule donose imena.
Mora se poklopiti još nešto. Recimo, Luis Enrique.
Da otklonimo sumnje: nije Paris Saint-Germain nimalo dalji od dominantne teme modernog nogometa, goleme količine novca koji u njega ulijevaju superbogati vlasnici. I dalje oni ulažu stotine milijuna eura, samo što bez onih velikih imena mogu malo glumiti povratak u romantičnija vremena.
Španjolski trener odavno je u prvom ešalonu, ali nikad nije sasvim primljen među trenerske besmrtnike, ma koliko trofeja osvojio. Uvijek mu je - neopravdano - stavljano do znanja da je najveće uspjehe postigao s momčadima koje su bile napunjene veličinama. Naizgled je tako i u PSG-u, ali kad znamo sve ovo gore napisano o lišavanju usluga ponajboljih igrača svijeta, onda je u pitanju nešto mnogo više od toga. Kad su ga na kraju minhenskog finala igrači PSG-a digli na ramena, bilo je to konačno priznanje da je riječ o jednom od najboljih na svijetu, jednom od samo šestorice trenera koji su osvajali Ligu prvaka s dva kluba.
Enrique doživio osobnu tragediju prije deset godina
Na putu do toga priznanja Enrique je prevalio svašta preko glave, a najgora je bila osobna tragedija, smrt devetogodišnje kćeri Xane prije deset godina. Ta okrugla obljetnica poklopila se s finalem Lige prvaka, pa je utakmica u Münchenu zato i bila toliko emotivna. Dovoljno se sjetiti potresnog transparenta koji su raširili navijači PSG-a preko cijele tribine, s rekonstrukcijom scene s Barceloninog osvajanja Lige prvaka, kad su Enrique i Xana zabili zastavu katalonskog velikana na terenu. Na navijačkoj slici njih dvoje bili su u dresovima i sa zastavom pariškog kluba.
'Divno je to što su navijači napravili za mene i moju obitelj. Ali ne moram osvojiti Ligu prvaka da bih se sjećao svoje kćeri. Ona je uvijek prisutna i uz nas', rekao je nakon utakmice.
Takav je Enrique, uvijek svoj i toliko pun energije da ponekad zna izluđivati ljude oko sebe. Za njega nikad nije bilo razlike s kim razgovara, bio to neki početnik ili Mbappe. Nikad neće odstupiti od svojih načela. I zato je u Münchenu bio čovjek odluke, istinski vođa s klupe koji se neće libiti da u proslavi svoga kluba aplaudira igračima Intera koji su frajerski ostali gledati slavlje momčadi koja ih je upravo ponizila igrom. A igrači PSG-a - dodatno nabrijani željom za dokazivanjem nakon odlaska 'trija fantastikus' - prepoznali su sve to i digli ga na ramena, slaveći prvu klupsku četverostruku krunu: Ligu prvaka, prvaka Francuske, pobjednika kupa i superkupa.
PSG je pod Enriqueovim vodstvom mnogo toga izokrenuo naglavce
Što je to Enrique donio novo u moderni nogomet? U svijetu u kojem praktički svi igraju isto ili slično, slijedeći zapovijedi Pepa Guardiole o posjedu i pozicijskoj igri, PSG je pod Enriqueovim vodstvom mnogo toga izokrenuo naglavce. Umjesto kontroliranog posjeda, on protivnika napada svime što ima, po cijelom terenu, izlažući ga nečemu što se samo naizgled čini kaotičnim. Inter nije znao odgovoriti tom izazovu i već u prvih 20 minuta vidjelo se da je sasvim pregažen, a do kraja utakmice preostala je samo egzekucija.
Da bi to ostvario, Enrique je trebao momčad u kojoj neće biti povlaštenih i u kojoj će i oni najbolji i najplaćeniji znati odgovoriti njegovim prohtjevima. Zauzvrat im je, posebno napadačima, ostavio odriješene ruke. A četverac Kviča Kvaratškelia - Ousmane Dembele - Desire Doue - Bradley Barcola idealan je za takvu igru, ili ih je Enrique učinio takvima, stvorivši sebi među igračima neupitnu reputaciju, jer istinski ga obožavaju. Jasno, ne treba zaboraviti da bi malo toga bilo moguće da nema novčanika katarskog emira - nisu ova četvorica plaćena bonovima za odjeću i hranu niti je PSG preko noći izašao iz kruga klubova koji kupuju svoju reputaciju.
Revolucija u Parizu
Revolucijom koju je donio u Pariz, Enrique je podsjetio na svoj prethodni zvjezdani trenutak, osvajanje trostruke krune s Barcelonom, vrativši katalonski klub na staze na koje ga je bio odveo Guardiola. I tada je stvorio novu momčad i odveo je do vrha.
Sad je napravio slično. Kad je stigao u Pariz 2023., klub je bio odlagalište vremešnijih zvijezda, europska verzija saudijskih klubova. Mbappe je bio domaći dečko i ne spada u tu kategoriju, ali su prethodnih nekoliko godina za PSG potpisivali Messi, Neymar, Keylor Navas, Dani Alves, Sergio Ramos... Osvajali su francuske trofeje, ali u Europi nisu stigli dalje od finala 2020. s trenerom Thomasom Tuchelom. Liga prvaka postala je pariški 'bijeli kit', nedostižni san. Sam Enrique opisao je to najbolje kad je stigao u klub.
Stoga je natjerao upravu na promjenu strategije. Prvo ljeto otišli su Neymar, Messi i Ramos, a klub je potrošio 350 milijuna eura na obnovu momčadi uz tri načela: kupuj mlade, dobre i po mogućnosti Francuze. Već u prvoj sezoni stigli su daleko: prvi su klub u povijesti koji je neporažen osvojio Ligue 1, a u Ligi prvaka prvi su put u tri godine došli do polufinala te su izgubili od Borussije Dortmund. Ta je sezona doživjela i svoje filmsko izdanje, trodijelnu dokumentarnu mini seriju 'Nemaš je****g pojma', dostupnu u cijelosti na platformi Dailymotion.
Tri dana nakon ispadanja objavljen je prelazak Mbappea u Real Madrid. Bilo je to drukčije od odlaska ostalih teškaša, jer je ipak riječ o francuskom idolu, čija je genijalnost mogla biti dio novog PSG-a, bez obzira na to što on nije profil igrača koji bi se uklopio u visoki presing koji Enrique njeguje još od dana u Barceloni. Zato se taj odlazak na koncu pokazao kao blagoslov, a Mbappe je i dalje bez titule klupskog prvaka Europe. Trebalo je popuniti rupetinu u efikasnosti, jer on je u posljednjoj sezoni zabio 44 gola. Zamjena je došla iz vlastitih redova: Ousmane Dembele ove je sezone dao 33 gola u svim natjecanjima, a u prethodnih pet zabio je ukupno 28. Samo mu je trebalo promijeniti ulogu. Sad je među glavnim kandidatima za Zlatnu loptu i novi frontmen francuske reprezentacije.
A na početku europske sezone stvari ipak nisu izgledale dobro - u prvih pet utakmica nove Lige prvaka imali su pobjedu, neriješeni rezultat i tri poraza, a po starom modelu vjerojatno bi ispali. No uslijedio je savršeni finiš ligaškog dijela, s pobjedama nad Red Bull Salzburgom, Manchester Cityjem i Stuttgartom. Do knockout faze Enrique je ustalio momčad, u osam utakmica napravio je samo devet zamjena i savršeno ih je složio na terenu, od obrane, preko impresivnog srednjeg reda, do napadača koje je natjerao na dodatni posao u obrambenoj fazi, a odradili su ga sjajno. Usporedbe radi, u sedam sezona u PSG-u Mbappe je dao više golova nego što je imao presječenih ili oduzetih lopti. Rezultat je jedan od najsavršenijih juriša do trofeja otkako postoji Liga prvaka, možda i začetak promjene u stilu igre u modernom nogometu. I jasno da je Enriqueu ugovor produžen do 2027., a mnogi sada već govore o početku ere vladavine PSG-a.
Real nije mogao odbiti, ali ni Barcelonu
Kreator te moguće nove ere, punim imenom Luis Enrique Martínez García, stiže iz Gjona, a u tamošnjem Sportingu je kao 11-godišnjak počeo igrati nogomet. U klubu koji je tada još bio solidan član prve lige ostao je sve do 1991., prvo u B momčadi, a onda i kao prvotimac. I onda je stigla ponuda koju nijedan španjolski dječak (osim valjda Katalonaca i Baska) ne bi odbio: Real Madrid.
Već u to vrijeme, a posebno kasnije, Enrique je bio priznat kao svestrani igrač, mogao je igrati na više pozicija, ali ipak najčešće kao ofenzivni veznjak i napadač. Bio je poznat i po izdržljivosti, ali i temperamentu, koji ga još krasi - dovoljno je vidjeti žar s kojim proslavlja svaki gol svoje momčadi. U Realu je odigrao pet sezona, zabilježio u svim natjecanjima 213 nastupa i 18 golova, ali je navodno jedva čekao kraj ugovora. Kasnije je priznao da se uvijek osjećao podcijenjenim od navijača i da iz Madrida nije ponio dobre uspomene.
I onda je napravio nešto po čemu je prilično jedinstven: prešao je u redove najljućeg rivala - Barcelone. Nije to puno španjolskih igrača napravilo. I to je još napravio bez odštete jer mu je u Realu istekao ugovor. Katalonci su ga primili očekivano suzdržano, ali je uskoro osvojio njihova srca. U Blaugrani je ostao punih osam sezona, na koncu postao i kapetan momčadi, a statistika mu je bila znatno bolja nego u Realu: u 300 utakmica u svim natjecanjima postigao je 109 golova. Jasno, navijačima su bili najdraži njegovi golovi u El Clasicu, posebno burne proslave na derbijima odigranim na Santiago Bernabeuu.
Odradio je i finu karijeru u reprezentaciji, za koju je odigrao 62 utakmice uz 12 golova. Sudjelovao je na tri svjetska prvenstva (1994., 1998. i 2002.) te na Euru 1996. S mladom reprezentacijom osvojio je zlato na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni. Taj dio karijere obilježio je i neobičan detalj, sukladan njegovu temperamentu. Na Svjetskom prvenstvu 1994. u SAD-u, u četvrtfinalu je dobio udarac laktom u glavu od talijanskog reprezentativca Maura Tassottija, potekla je i krv. Tassotti je na utakmici prošao bez kazne, ali je potom žestoko kažnjen s osam utakmica neigranja. Četrnaest godina kasnije Španjolska je ponovo igrala s Italijom u četvrtfinalu Eura, a Enrique je pozvao tadašnje igrače da ga osvete tako što će pobijediti u borbi za polufinale. Vjerojatno ne zbog toga, ali Španjolska jest pobijedila i otišla do svog prvog naslova.
Kraj igračke karijere došao je 2004. nakon serije ozljeda i odbijanja da produži ugovor s Barcelonom, ali i da se vrati u Sporting. Uobičajeno za njegovu narav, zaključio je da ne bi mogao postići razinu koju traži od sebe i da Sportingu ne bi predstavljao neko naročito pojačanje.
Kao trener se vratio u Barcelonu
Onaj još blistaviji dio Enriqueove karijere - trenerski - počeo je četiri godine kasnije u Barceloni B, gdje je naslijedio Guardiolu.
'Vratio sam se kući', izjavljivao je tada.
Na toj poziciji ostao je do 2011., s neodrađene dvije godine ugovora, i prešao u Romu, na prvi posao glavnog trenera. No nije to još bio trener kakvog danas poznajemo. Eliminirani su iz Europske lige, a na kraju domaćeg prvenstva nisu se plasirali ni u jedno europsko nadmetanje. Posljedica je bila odlazak već nakon prve sezone, unatoč neodrađene dvije godine ugovora. Uslijedila je španjolska Celta, ali i tamo se zadržao samo do kraja prve sezone, u kojoj su bili deveti u La Ligi.
Sve je vodilo još jednom 'povratku kući', a unatoč ne baš blistavom skoru u prethodne dvije sezone, na preporuku sportskog direktora Andonija Zubizarrete stigao je u svibnju 2014. u Barcelonu. Počelo je dobro, odmah je promovirao nove igrače, među kojima i Ivana Rakitića, ali je nakon nekog vremena cijeli posao došao u pitanje jer je Enrique često mijenjao postave, a pročulo se i o neslaganjima u svlačionici, posebno s neprikosnovenim Messijem. Usput je smijenjen i Zubizarreta, ali je momčad zaredala s pobjedama na krilima napadačkog trija Messi - Neymar - Luis Suarez te je izjednačen i Guardiolin rekord od 11 uzastopnih pobjeda i Enrique je spašen.
A do kraja sezone napravio je ono što je sve reflektore usmjerilo na njega: imao je u rukama trostruku krunu - prvenstvo, Kup kralja i Ligu prvaka. Tri dana nakon finala protiv Juventusa potpisao je novi ugovor do 2017. Do kraja posla u Barceloni još je u svojoj drugoj sezoni došao do dvostruke krune, španjolskog Superkupa i Kupa kralja.
Skandal na klupi Španjolske
Godinu dana nakon odlaska iz Barcelone bio je bez posla, ali je potom izabran za izbornika reprezentacije. Jedno je vrijeme izbivao zbog privatnih obveza, pa onda optužio pomoćnika Roberta Morena da ga je želio smijeniti u odsutnosti. Poseban skandal izazvao je ne pozvavši nijednog igrača Reala za Euro 2020., no kad je tamo stigao do polufinala, napadi su se smirili. Nakratko, jer kad je na Svjetskom prvenstvu 2022. u osmini finala na penale Španjolska izgubila od Maroka, podnio je ostavku.
Godinu kasnije postao je trener Paris Saint-Germaina i počelo se događati sve što smo već opisali.
Enrique je ušao u najuži krug trenerske elite, o njemu danas i Messi kaže da je uz Guardiolu najbolji za kojeg je igrao, a Guardiola smatra da su Enriqueova Barcelona i Kloppov Liverpool najbolje momčadi s kojima se suočio u karijeri. A sad ga čeka i svjetsko klupsko prvenstvo u novom formatu. Može li i do petog trofeja u sezoni?
Trofeji
IGRAČKI
Real Madrid: La Liga 1994./95.; Kup kralja 1992./93.; španjolski Superkup 1993.
Barcelona: La Liga 1997./98., 1998./99.; Kup kralja 1996./97., 1997./98.; španjolski Superkup 1996.; Kup pobjednika kupova 1996./97; UEFA Superkup 1997.
Reprezentacija: Olimpijske igre 1992.
TRENERSKI
Barcelona: La Liga 2014./15., 2015./16.; Kup kralja 2014./15., 2015./16., 2016./17.; španjolski Superkup 2016.; UEFA Liga prvaka 2014./15.; UEFA Superkup 2015.; FIFA klupsko Svjetsko prvenstvo 2015.
Paris Saint-Germain: Ligue 1 2023./24., 2024./25.; Kup 2023./24., 2024./25.; francuski Superkup 2023., 2024.; UEFA Liga prvaka 2024./25.