TRI SKUPINE LJUDI

Evo zašto publika u Maksimiru zviždi Mamiću i Dinamu

11.08.2015 u 13:17

Bionic
Reading

Nakon utakmice Dinamo-Rijeka, koja je završila 0:0, trener kluba iz Maksimira bio je iznimno nezadovoljan zbog konstantnih uvreda i zvižduka koje je njegova momčad doživjela. Analitičar Tribine.hr objasnio je zašto publika zviždi Mamiću i Dinamu. Slažete li se s ovim tezama?

Zoran Mamić je čovjek u problemima. Nepojmljivo mu je kako to da publika njemu i njegovim igračima zviždi i vrijeđa, a s druge strane Riječani, hajdukovci ili bilo koji drugi navijači tako lijepo podržavaju svoje. Pri tom, nakon samo letimičnog pogleda jasno je zašto publika zviždi te zašto to i nije takvo iznenađenje...

Za početak, Zoran Mamić bi morao znati da se ne može generalizirati.
Zvižde tri skupine ljudi, ne samo jedna. Prva su aktivni protivnici kluba tj. klupskog režima braće Mamić. No, oni ne zvižde na stadionu jer njih tamo nema. Ne dolaze jer su otjerani načinom vođenja kluba, a dodatno i sa crnim listama, zabranama i pokušajima ubojstava ili barem optužbama za isto. Oni zvižde svugdje drugdje, na ulici, u lokalima, dok se autom Mamići voze kroz grad ili na treninzima gdje je odnos personalniji i bolje se čuje. Razlozi njihovog zviždanja su jasni, žele da se braća Mamić maknu dalje od kluba i prestanu ga pretvarati u nacionalnnu sramotu i 'klub slučaj' te da prestaneu svoje džepove puniti na račun Dinama. Nema toga na ovom svijetu što bi tvoja momčad mogla odigrati ili rezultat postići što bi njih spriječilo da zvižde i traže odlazak braće. Dakle, to je zviždanje koje je očekivano i nije toliko proizvod onoga što se događa na terenu...

Tribina.hr

Na portalu Tribina.hr - interaktivnom web communityju – sudjelujte u raspravi. Više informacija OVDJE.


Druga skupina su oni pasivci koji još dolaze na stadion.
To su ljudi koji vole nogomet, vole Dinamo i žele ga gledati. Još bi progutali Zdravkove nestašluke koji se događaju u transferima i porezima, ali žele da ono na terenu bude OK i podnošljivo, a jednako tako, da se na stadionu osjećaju ugodno. Oni zvižde jer vjerojatno smatraju kako je trener kluba postao gazdin brat koji djeluje kao dron na upravljanje te kojem brat slaže momčad po potrebama, a istovremeno vide da je njihov omiljeni stadion pretvoren u polje duhova, da je atmosfera komorna i da ono što ih je nekada veselilo danas više nemaju. Jedini način da oni prestanu zviždati je da se na stadion vrati ona atmosfera iz vremena utakmica s Ajaxom i Werderom, ili ova sa nedavnog derbija sa Hajdukom, ali znamo koji je preduvjet bio da se to s Hajdukom tako posloži.


No, zahvaljujući Zoranu Mamiću, samoj momčadi i načinu kako se igra, sada se javlja i nova skupina onih koji zvižde, to su oni koji gledaju baš nogomet.
Ne navijače, ne tribine, ne klupske financije, nego baš proizvod na terenu, nogometnu igru. A ta igra, koju momčad pokazuje na terenu, a Mamić njome dirigira, nije nešto s čime se čovjek može i treba hvaliti. Mamić se poslije Rijeke na press konferenciji pravi svetijim od Pape, poziva se na svoje rezultate, a kakvi su oni zaista? U ovoj sezoni se od devet utakmica pobijedilo u njih samo tri, uz šest neodlučenih rezultata. Od toga, niti jednom se još nije igralo protiv momčadi koja ima približno slični proračun kao Dinamo, a europski skor od jedne pobjede i tri remija u igri sa Luksemburžanima i Norvežanima zaista ne treba komentirati.

Igra momčadi uvijek se percipira kao plod prije svega trenerskog rada. A momčad djeluje kao spora i troma, uz čestu, gotovo nasumičnu, promjenu pozicija igrača. Kao da se igra bez jasnog plana, uz inspiracije iz čiste individualne kvalitete, a postaje jasno da ta kvaliteta i nije tolika, jer da je, onda se taj proizvod ne bi mučio sa amaterima iz Luksemburga ili trebao sudačku pomoć da pobijedi Inter ili Zagreb.

Posljednja utakmica protiv Rijeke samo je potvrdila razloge za zvižduke i vrijeđanje. Momčad nije stručno vođena, igrači su (većinom) letargični i bez vatre, a očekivati da će publika doći pljeskati činjenici da Dinamo ima najviše sreće u pamćenju nogometnih zbivanja nije realno. Publika ne dolazi gledati sreću nego kvalitetu, ako se zažele gledati sreću okrenuti će na Bingo, ako gledaju što se događa na Maksimiru očekuju i neku kvalitetu. Kvalitetu o kojoj su braći Mamić i njihovim pulenima stalno puna usta, ali zasad joj nema traga. Ako je sve ovo poznato, jedino što ostaje čudno je samo čuđenje Zorana Mamića na zvižduke publike, jer njemu bi prvom razlozi morali biti jasni...

Uključite se i vi u raspravu – registrirajte se na Tribina.hr, informirajte se o vlastitoj reputaciji i sudjelujte u stvaranju sadržaja nogometnog communityja!

Dinamo - Rijeka 0:0 (5. kolo 2015./16., 8.8.), sažetak