Jedan od bolje osmišljenih karikaturalnih likova iz stripa i crtića stanoviti je Iznogud (Is-no-good), veliki vezir u kalifatu Harouna El Poussaha, koji u životu ima samo jedan cilj i moto – postati kalif umjesto kalifa. Slično kao i kod slavnog kojota koji juri 'pticu trkačicu', njegovi su svi pokušaji osuđeni na propast, u čitavom nizu epizodu koje se u osnovi vrte oko jedne te iste teme – njegovih pokušaj da zasjedne na mjesto kalifa.

Kakve to ima veze s Barcelonom? Vrlo je zapravo jednostavno. Iako katalonski klub gradi dobar dio svog identiteta kao protuteža (kako nogometna, tako i politička)Real Madridu, klub koji umjesto planetarnih zvijezda promovira 'svoju djecu', u posljednje vrijeme su se vratili pokušajima (kojih su već imali u povijesti) kako postati veći Real Madrida od Real Madrida. Potvrđuju to njihovi potezi na tržištu u posljednje vrijeme.

Ako bi se morao birati jedan trenutak u kojem je projekt Galacticos, toliko svojstven Real Madrida, skrenuo u 'ćorsokak', bio je to svakako onaj prije više od deset godina, kada su, nakon sustavne prodaje svih defanzivnih veznih igrača – Flavio, Cambiasso i naposljetku Makelele – doveli Davida Beckhma i tako zacementirali svoje mjesto na vrhu ljestvice svjetske popularnosti. Na njihovu nesreću, nogomet nije natjecanje iz popularnosti, već momčadska igra u kojoj je presudna individualna kvaliteta, ali jednako tako i sustav koji će tu kvalitetu adekvatno rasporediti po terenu i pretvoriti u momčad. Balans, ako hoćete, toliko potreban za uspjeh u momčadskim sportovima, izgubljen je dolaskom Beckhama, a Realu je trebalo pola desetljeća da se vrati na pravi put.

Riječima jednog nogometnog pisca, Real Madrid ne funkcionira kao nogometni klub, a još manje kao poslovna tvrtka. On funkcionira kao svojevrsna populistička diktatura, vođena medijskom pompom koja može biti zadovoljena samo tako da se svakoga ljeta dovede najveća zvijezda u tom trenutku. Tada navijači i simpatizeri kluba mogu i dalje vjerovati kako postoje razni nogometni klubovi, i postoji Real Madrid, iznad svih ostalih. Potvrda tog uvjerenja dolazi svakog ljeta, kada vodstvo kluba nekim potezom kupi vjerovanje u tu tezu na još jednu godinu, stoga niti ne čudi da je pet najskupljih transfera (ne računajući neslužbeni iznos za Neymara) obavio baš kraljevski klub. Vjera u superiornost traje do slijedećeg ljeta, kada se ponovo mora kupiti...

Barcelona je izgradila svoju dominantnu nogometu generaciju (većina i dalje igra u klubu) mahom na igračima iz La Masije, njihove omladinske škole, a bila je to deviza kojom su pridobili navijače diljem svijeta. Klub koji je izgradio možda najbolju generaciju u nogometnoj povijesti učinio je to s igračima 'iz svoga dvorišta'. Potpuno suprotno od Real Madrida, od svega što u Kataloniji proglašavaju da preziru. Nije uvijek bilo tako, jer i Barcelona je već imala svoje izlete u kopiranje Reala, u novijoj povijesti jedan s kraja 80-ih (kojeg je prekinuo Cruijff), te drugi početkom tisućljeća, kada su u Primeri najbolji klubovi često bili Deportivo ili Valencia.

Ovo nije obrana modela forsiranja igrača iz vlastite škole. Ne može Barcelona, niti bilo koji drugi klub na svijetu, konstanto izbacivati igrače najviše klase (one poput Puyola, Xavija ili Inieste), već nakon kraja jedne takve generacije normalno je okrenuti se, barem djelomično, i uvozu. Svi koji su gledali Barcelonu posljednjih godinu-dvije, pa bili i nogometni laici, mogu se složiti s jednom tezom – najslabiji dio te momčadi je obrana, prije svega kadrovski gledano. Na njihovom rosteru, prosto rečeno, nedostaje još dva do tri igrača visoke klase koji bi donijeli kako stabilnost, tako i dužu klupu.

Ako se to zna, potezi Barce u posljednje dvije sezone postaju u najmanju ruku čudni. Računajući prošlo ljeto, te računajući da je transfer Luisa Suareza dogovoren, taj je klub potrošio gotovo 200 milijuna eura za dva igrača koji su napadači. Da bi stvar bila gora, koncepcijski uopće ne odgovaraju sustavu gdje u sredini napada igra Leo Messi. Naime, Neymar i Suarez također traže središnje mjesto, kako formacijski tako i hijerarhijski, u samom sustavu igre i momčadi. S njima trojicom na terenu, gotovo da treba žaliti što se nogomet igra samo s jednom loptom, jer je sva trojica žele.

Stoga, umjesto da je Barcelona iskoristila tih gotovo 200 milijuna eura (a dovoljno bi bilo i upola manje) te dovela nekoliko novih obrambenih rješenja, oni dva ljeta zaredom silno žele postati Real umjesto Reala. No, kako je povijest već nekoliko puta dokazala, biti Real Madridom može samo jedan klub, a Barci će, ukoliko Luis Suarez doista dođe, trebati nekoliko sezona kako bi se oporavila od slične katastrofe koju je preživio Real kada su doveli Beckhama, tj. koju su i oni sami već prošli krajem 80-ih, kada su doveli Garyja Linekera.

Kupovina Luisa Suareza dat će navijačima novu nadu, novo uvjerenje kako klub čini baš sve da bi ostao na europskom vrhu, ali istinski će samo gurnuti probleme pod tepih, do prvog novog šamara te možda nekih novih 0:7 u dvije utakmice, kao nedavno protiv Bayerna. Stvari će krenuti na bolje što prije odustanu od mota – biti Real umjesto Reala!