Premda se u početku moglo činiti da ćemo gledati površno, amerikanizirano, pa i patetično obrađenu priču, emotivni naboj kroz sat i pol vremena filma silovito raste prema svojevrsnoj humanističkoj katarzi, pa bi gledatelji – posebno oni koji su emotivno i u stvarnom vremenu proživljavali priču o našoj košarci i ratu – na kraju filma u grlu mogli osjetiti onu silu nakon koje obično krenu suze.

U finalu filma Vlade Divac odlazi automobilom sam (uz nevidljivu snimateljsku pratnju, naravno) u Hrvatsku. Ljudina od 216 centimetara ne može proći nezamijećeno na ulicama Zagreba, a pritom je riječ o superstaru kojeg je ovdašnja ratna propaganda desetljećima portretirala kao velikosrpskog četnika i sportski simbol ljutog neprijatelja. Divac se u Zagreb vratio bez pompe, skromno, kao anonimni gorostas iz Prijepolja. Prvi put vratio se na mjesto na kojem je prije 21 godinu s Jugoslavijom osvojio europsko prvenstvo kao član jedne neponovljive, ratom razbijene generacije. Dok gazi mirogojski snijeg prema Draženovom grobu, tužna filmska priča već je ispričana. Ona je inscenirana za potrebe filma, ali je istovremeno i stvarna, što je vjerojatno najveća snaga ovog djela.

U filmu pokojni Dražen Petrović nije mogao aktivno sudjelovati, ali je, osim ljudi koji su mu na pogrebu nosili lijes, u filmu sudjelovala obitelj Petrović. Upravo njihove riječi otkrivaju koliko su bliski bili Dražen i Vlade, cimeri iz jugoslavenske reprezentacije koje je tijekom legendarnih priprema na Rogli, zbog različitih karaktera, u istu sobu instalirao Duda Ivković.

Kako je Dražen šokirao Aingea

Kao što je i najavljivano, u filmu se pojavljuje 'Hall of Fame' europske i američke košarke 80-ih i 90-ih. Sekvenca s kraja 80-ih prikazuje Magica Johnsona koji nakon treninga ispituje Divca o Draženu, tada za NBA još anonimnom Europljaninu koji grije klupu u moćnom Portlandu. 'Nije sretan. Pet bekova…', slovka mlađahni Divac. Dok on uživa u Los Angelesu okružen zvijezdama (a komentatori se šovinistički sprdaju s njegovim nepoznavanjem engleskog jezika), Dražen suočen s nemilošću trenera Adelmana manijački brije na rad. Danny Ainge, njegov suigrač i konkurent na bekovskim pozicijama, priča anegdotu iz vremena kada su imali iscrpljujuće treninge dvaput dnevno. U pauzi između njih odlaze do Petrovićevog stana, Ainge se baca na divan da otpočine, ali odjednom ga budi škripa sobnog bicikla: Dražen Petrović, kako je sam znao reći, 'propada kad sjedi'.

'Bilo mu je to najteže razdoblje u karijeri. Zvao me usred noći (vremenska razlika, op. a.), očajan što ne dobiva priliku. A s Divcem je razgovarao satima. Mislim da mu je Vlade tada više pomogao nego ja', kaže Biserka.

Dražen je zahladio odnose s Divcem

Nekoliko godina kasnije, politika, pa zatim i rat učinili su da se dvojica prijatelja samo kurtoazno pozdravljaju na početku utakmica. Inicijator zahlađenja bio je Dražen. Neki tvrde da je zamjerio cimeru bacanje hrvatske zastave (sa šahovnicom, a ne sa zvijezdom) koju je neki tip unio na teren za vrijeme proslave jugoslavenskog zlata na SP-u u Argentini. Toni Kukoč i Dino Rađa u dokumentarcu staju u obranu Divca podsjećajući kako je ratna propaganda tome nepromišljenom činu 'nadoštukala' velikosrpske konotacije, nabrijane verzije s gaženjem zastave itd. Sam Divac kaže kako je Dražen jako teško proživljavao rat koji se događa u njegovoj zemlji i u njegovom rodnom Šibeniku, dok on to gleda na TV-u.

Poznavatelji ondašnje košarke u filmu će pronaći scene na kojima Jabbar 'zlostavlja' Divca na treningu, komentar Clydea Drexlera koji kaže da je svima u Portlandu bilo jasno da Dražen može odmah po dolasku postati NBA zvijezda i da zaslužuje mnogo, mnogo više minuta na terenu, ali je u takvoj konkurenciji jednostavno morao dugo rovariti da izbije u prvi plan. Svoj komentar daje i trener Adelman.

Barem iz perspektive ovdašnjeg gledatelja, 'Jednom braća' nije toliko film o jednoj od najdarovitijih generacija u povijesti košarke, nije ni priča o NBA, ili o politici. Film je zapravo dirljiva Divčeva potraga za izgubljenim vremenom i izgubljenim iskrenim prijateljem, potraga za ljudskošću i razumijevanjem u kojoj mu pomažu prijatelji s obje strane Drine i obje strane Atlantika.

Uz to vrvi zanimljivim pričama Divčevih i Petrovićevih suigrača, poput one Tonija Kukoča koji priča kako se za vrijeme priprema na Rogli 1988. s Draženom, koji je svima bio uzor, moglo razgovarati uglavnom samo o košarci: 'Kad god bi netko pokušao skrenuti na muziku ili neke šale, on bi nas vraćao na košarku.' Divac je pak zaključio da 'Dražen tada nije znao mnogo o običnom životu jer je cijelo djetinjstvo podredio samo košarkaškom usavršavanju te da mu se čini da je stvari koje propustio u djetinjstvu nadoknadio družeći se s tom generacijom.