Atmosferu i tijek jučerašnjeg dvoboja Juventusa i Chelsea, ujedno i posljednje Di Matteove utakmice na kormilu londonskog kluba, odlično je, uz dozu humora, opisao član communityja na portalu Tribina.hr BokiStudio

Sinoć se na Juventusovom stadionu, između 20.45 i 22.35, održalo svečano otvaranje novog autobusnog kolodvora. Sve je proteklo u najboljem redu, zabilježeno je tek značajnije kašnjenje plavog autobusa koji je, unatoč dogovorenom terminu u 20.45, krenuo za London tek iza 23 sata. Autobusno poduzeće Abramovich&sons ispričalo se putnicima, a kao razlog kašnjenja navodi probušene prednje gume. Stanovito otezanje s postavljanjem zamjenskih guma samo je dodatno iznerviralo putnike koji su se okomili na vozača. Saznali smo da je autobusno poduzeće, po dolasku u London, smijenilo glavnog vozača Roberta di Mattea

Takav može biti rezime sinoćnjeg ogleda Juventusa i Chelsea, u kojemu je europski prvak, doduše u nešto slabijem sastavu, ispraćen s tri komada u mreži. Europski prvaci su nastupili krajnje nepoduzetno, poput Lazia (Di Matteo bivši igrač) došli su po bod i ostali bez ičega. U taktički potpuno zastarjelom konceptu, kakav sigurno ne dolikuje njegovom ugledu, Chelsea je bljesnuo u jedva par navrata i iščeznuo.

Zlobnici će primijetiti da je Di Matteo na sličan način prošle sezone osvojio Ligu Prvaka, međutim, sinoć ni čelična obrambena disciplina 'plavih', ni brza transformacija iz obrane u napad nisu bile na visini zadatka, prvenstveno jer napada nije ni bilo, uzmemo li obzir činjenicu da Juan Mata nikada u svom životu nije odigrao na poziciji centarfora, a da je sinoć, unatoč napadačkim najavama, više vremena proveo oko vlastitog šesnaesterca nego na protivničkoj polovici. Sigurno se osjećao kao Palčić, skupljajući mrvice u potrazi za pravim putem. Možda mu je Juventusov pandan po sićušnosti, 'hobit' Giovinco, pružio kakvu utješnu riječ.

U samom startu vidjelo se da će Chelsea biti na teškim mukama: Juventus je u prvih nekoliko minuta, preko inspiriranog Vučinića, stvorio par jako izglednih prilika i poluprilika, te je strahovitom energijom i otvorenom, razgoropađenom igrom zaslužio povesti već na početku utakmice. Petr Cech se nije složio i zaključao vrata, bar na neko vrijeme. Potpuno riskantna igra, rijetko viđena dosad čak i u jako napadačkoj te control freak Conteovoj taktici gotovo da je u jednom trenu, poput dvosjeklog mača, poremetila planove bianconera. Buffon je, međutim, očito isprovociran kolegom Cechom, pokazao da su najbolji oni golmani koji, i kad su gotovo nezaposleni, brane onda kad je najpotrebnije i odlučuju rezultat. Dakle, to je bilo praktički sve što smo od Chelseaja vidjeli u prvom poluvremenu. Stvari su pak legle na svoje mjesto kada je Quagliarella instinktivno skrenuo Pirlov udarac i donio zasluženo vodstvo bianconerima; 1:0, a predsjednik Andrea Agnelli otvara drugi paketić cigareta. Uzdrmani londonski 'plavi' nisu se ni oporavili od šoka, a Cole već mora vaditi loptu s crte za teško dohvatljivih 2:0. Poluvrijeme, slamka spasa za Chelsea.

Gdje je stao, tu je Juve i nastavio u drugom poluvremenu, u jedva nešto opreznijem izdanju, više u stilu 'neka sad oni malo jurcaju'. I pogodio 'u sridu'. Čak je i naizgled prepustio malo veći posjed gostima, statistika je na kraju pokazivala 48 posto Juve, 52 posto Chelsea, što je pravo iznenađenje ako pratite utakmice Juventusa, druge ili treće ekipe u Europi po posjedu lopte, u društvu Bayerna i Barcelone.

U niti jednom trenutku se nije osjetilo da Chelsea može preokrenuti rezultat, unatoč nekoliko riskantnih driblinga Pirla i Chiellinija koje se dalo možda i bolje iskoristiti. No, ponavljam, prepoznatljiva se igra Chelsea ispuhala i pometena je u još dva navrata, Vidalovim i Giovincovim pogotcima. Cech još uvijek traži zakrpu koju bi zašio između svojih nogu. U oba slučaja, lopta kroz Cechov međunožni tunel, doviđenja i sretan put.

Šalu na stranu, Chelsea se očito još negdje traži u eri post-Drogba i stavlja previše tereta na leđa mladim i poletnim, ali i neiskusnim igračima. Di Matteo je ispucao svoju dozu sreće koja ga je mazila sve do nedavno, sve do trena kad mu je onaj koji je uvijek vadio kestenje iz vatre (Drogba), rekao zbogom. Novi će trener imati brdo posla s podizanjem ekipe, no radi se, kako kažem, o talentima i budućim zvijezdama.

Oscar tako više neće biti samo sinonim za filmsku nagradu ili neko davno sjećanje na košarkaškog velikana, uskoro ćemo ga spominjati kao nogometnu veličinu. Hazard, s druge strane, nije još opravdao veliku investiciju i pitanje je kakav je zapravo karakter. Tehnički mu nitko neće ništa zamjeriti, na planu osobnosti vjerojatno da.