Bernard Bajdo Vukas, zvan Žuti Pes, obilježio je cijelu etapu hrvatskog i europskog nogometa. Čovjek kojega su podjednako voljeli Zagrepčani i Splićani na datum 4. travnja 2013. obilježava tridesetu godišnjicu smrti. No legenda živi
Bernard Bajdo Vukas, zvan Žuti Pes, obilježio je cijelu etapu hrvatskog i europskog nogometa. Čovjek kojega su podjednako voljeli Zagrepčani i Splićani na datum 4. travnja 2013. obilježava tridesetu godišnjicu smrti. No legenda živi…
O njegovoj karijeri i životu na našem je community portalu Tribina.hr pisao korisnik loptica1998, a iz ovih je redaka vidljivo kolika je legenda Bajdo bio i ostao.
Da vam malo predočim gdje su živjeli roditelji Bernarda (Bajde) Vukasa. Kako je to u blizini mjesta gdje živim, opisat ću vam malo kako se dolazi do tog sela. Iz centra Zagreba krenete prema istoku, u mjestu Sesvete skrenete na cestu prema Mariji Bistrici, nakon šest do sedam kilometara dođete do raskrižja za Vugrovec, skrenete prema Vugrovcu i vozite se još četiri, pet kilometara te dođete u naselje Vugrovec Gornji. Jedno vrlo brdovito selo, u kojem su živjeli Bajdini roditelji, a danas u tome selu, nažalost, više nema seljana s prezimenom Vukas, svi su odselili, otišli. Jedino što još podsjeća na porijeklo Vukasa u tom selu je ulica koja nosi njegovo ime.
Vugrovečka crkva, a iznad na brdu kapelica.
Tako su i Bajdini roditelji, ponajviše zbog siromaštva, otišli iz Vugrovca Gornjeg, preselili u Zagreb, u Drenovečku ulicu, na Trešnjevku, gdje se Žuti Pes rodio i kao dijete počeo naganjati loptu u jednoj od preteča GNK Dinama, u HŠK Concordia. Kao što smo i mi stariji morali služiti JNA u bivšoj državi, tako je i Bernard Vukas morao odslužiti vojsku u Beogradu, gdje je usput i igrao nogomet za Tenkovsku diviziju. U ono vrijeme je bio jaki partijski, komunistički lobi koji su vrbovali sve dobre nogometaše širom Jugoslavije da igraju za Partizan, vojni klub. Tako su od velikana hrvatskog nogometa, Hrvata, ostali u tom klubu Stjepan Štef Bobek i Zlatko Čik Čajkovski te postigli velike karijere. No Bajdo nije želio ostati u Beogradu, vratio se u Zagreb. Vrbovali su ga puno puta da igra za NK Dinamo, odigrao je nekoliko utakmica za 'plave', no u Dinamu nije želio ostati već je ponajviše zaslugom prijatelja i direktora Tvornice električnih žarulja, hajdukovca Luke Šarića otišao u NK Hajduk-Split.
U splitskom Hajduku ostvario je veličanstvenu karijeru, osvojio je nekoliko naslova prvaka bivše države, bio je i najbolji strijelac jugoslavenske nogometne lige, proglašen je najboljim jugoslavenskim sportašem, najboljim sportašem Dalmacije. Ljubiteljima Hajduka je ponajviše bio poznat i po tome da je protiv kluba koji je imao u srcu, zagrebačkih 'modrih', NK Dinama u pravilu igrao najbolje utakmice. Bio je simbol Hajduka, najbolji igrač Hajduka svih vremena, legendarni kapetan Hajduka. Za Hajduk je odigrao čak 615 utakmica i postigao oko 300 golova. Za razliku od današnjih profesionalnih nogometaša, malo je vremena proveo u inozemstvu, imao je kraća razdoblja za talijansku Bolognu te u austrijskim klubovima Austriji Klagenfurt, GAK iz Graza i KSV Kapfenberg gdje je završio karijeru. Bio je i reprezentativac tadašnje države, za koju je odigrao je 59 utakmica i postigao ukupno 22 pogotka. Godine 1955. proglašen je za najboljeg nogometaša Europe.
Danas je jako bitna trka, fizička sprema, danas mogu igrati samo tjelesno super spremni i zdravi igrači, danas je bitan presing na loptu, presing na igrača, danas nema više onih driblinga iz prošlih vremena, nema vica u nogometu. Danas se igra skoro suprotno od načina kako je igrao Bajdo Vukas te vjerujem da u današnje vrijeme ne bi imao šanse u ovom nogometu.
A u njegovo vrijeme, što se događalo, što je on radio - bio je univerzalan igrač, strašan dribler, nogometni genije, izvanredan strijelac (imao je njuh za gol poput našeg Davora Šukera), bio je strašan vođa na terenu, imao je neiscrpnu energiju koju je cijelu koristio na utakmicama, i zato su ga gledatelji voljeli, zato je najomiljeniji nogometaš u Splitu svih vremena od svih nogometaša Dalmatinaca, što je ipak malo ironično. Purger, Prigorec, a Dalmatinci ga štuju k'o boga. Ukratko, Bernard Bajdo Vukas je jedan od najvećih i najistaknutijih hrvatskih nogometaša uopće, te je i u anketi Večernjega lista proglašen najboljim hrvatskim sportašem 20. stoljeća.
Žuti Pes je umro, odmara na onom svijetu.
Ima jedna anegdota koju je izmislio pokojni Mirko Čarli Braun, za one koji ga ne znaju, imao je lokal Čarli u Zagrebu, u blizini Trga Bana Josipa Jelačića. Bili su veliki prijatelji, ali ovaj ga je uvijek podbadao kada se igrao derbi Dinamo - Hajduk, govorio da je Bajdo u duši Purger. Navodno, kada je Dinamo pobijedio na njegovoj oproštajnoj utakmici, Bajdo tri dana nije izlazio iz kuće jer je izgubio od Dinama na oproštaju.
