Ove godine, na istom turniru, Zverev je napokon dočekao ono što mu je izmicalo cijeli život, a svi oduvijek smatraju da mu itekako pripada. Nakon teških pet setova u finalu protiv Flavija Cobollija, u 29. godini osvojio je svoj prvi Grand Slam. Punih je trideset godina trebalo da neki njemački tenisač osvoji neki od četiri najveća turnira, a posljednji kojem je to pošlo za rukom bio je Boris Becker.

'Ovaj teren je za mene poseban na tako mnogo načina. Na njemu sam doživio najbolje i najgore trenutke svog života: prije četiri godine ležao sam u kutu sa sedam pokidanih ligamenata i dvije slomljene kosti. Prije dvije godine ovdje sam izgubio u finalu. Sada sam konačno dočekao sretni završetak', govorio je Zverev nakon velike pobjede, na kojoj mu je prvi čestitao Nadal, kolega i suparnik koji mu je 2022. godine pomogao pri izlasku s terena.

Već godinama Zverev nosi neslužbenu titulu najboljeg igrača svoje generacije koji nikad nije osvojio neki Grand Slam. A bio je blizu više puta, uključujući tri poraza u finalima. Na US Openu 2020. godine protiv Dominica Thiema imao je dva seta prednosti i u petom setu servirao prilikom vodstva 5:3. I izgubio je. Protiv Carlosa Alcaraza vodio je 2:1 u setovima u Parizu 2024. godine, no trofej je odnio Španjolac. Lani je na Australian Openu glatko izgubio od Jannika Sinnera. Činilo se da će pritisak da osvoji turnir i ove godine možda biti prejak kad ga je pet godina mlađi Cobolli odveo do petog seta. No Zverev je ovoga puta zadržao koncentraciju.

Odigrao je kako treba

Ima ih koji će sada reći da možda ni ovoga puta ne bi uspio da su na turniru ostali Sinner (ispao u drugom kolu) i Novak Đoković (izgubio u trećem kolu) ili da Alcaraz nije već duže vrijeme ozlijeđen. No sve je to besmisleno jer je jedina činjenica vrijedna pažnje ona da je Zverev odigrao turnir baš kako treba i pobijedio sve do kraja. Ostali se mogu samo tješiti onim 'što bi bilo kad bi bilo'. Uostalom, Zverev je ipak svjetski igrač broj tri.

A on nije samo tako došao do titule, kasnije priznavši da je u finalu prvi put nakon deset godina osjetio grčeve, no ta mu je nevolja začudo pomogla da se opusti i zaboravi na ono što je 'morao' napraviti. I sada mu preostaje uživati u slavi.

Ima Zverev mnogo poklonika, što nije čudno. Razvio je blisko prijateljstvo s brojnim kolegama i suparnicima, na terenu se ponaša vrlo korektno, a veći dio karijere igra s teretom dječačkog dijabetesa. S druge strane, ima mnogo onih kojima je antipatičan, najviše zbog nekoliko kontroverzi koje su ga pratile, primjerice optužbi dviju bivših djevojaka za zlostavljanje, bez obzira na to što nijedan od tih slučajeva nikad nije došao do suda, a sam Zverev godinama negira da se išta dogodilo. U jednom se nagodio za 200 tisuća dolara bez priznanja krivice, a drugi put suđenje nije ni započelo jer Olja Šaripova, koja ga je optužila za nasilje, nije podnijela formalnu tužbu te istraga ATP-a nikad nije našla dovoljno čvrste dokaze. No sumnja uvijek ostaje.

Još otkako je prije 13 godina postao profesionalac, činilo se da Zvereva karijera vodi ovakvom vrhuncu, ali i još mnogim drugima. Pa opet, morao je čekati sve do sada i vjerojatno bi dao dobar dio svojih osvojenih turnira za ovaj jedan, otprilike kao što bi to bio napravio Goran Ivanišević nakon tri neuspješna finala Wimbledona do onog čarobnog dana 2001. godine.

Zverev je rođen u Hamburgu, a to odgovara na najčešće pitanje neupućenih što netko s tim imenom i prezimenom radi pod njemačkom zastavom. Premda nije iz najnovijeg vala sportskih migranata pokrenutih ruskom agresijom na Ukrajinu, očekivano je ruskog podrijetla. A po obiteljskom nasljeđu moglo bi se reći da mu je podrijetlo u prvom redu tenisko.

Rođen je, naime, u obitelji koju su reketi i loptice duboko obilježili i definirali. Otac Aleksandar, koji mu je i danas glavni trener, bio je u svoje vrijeme najbolji sovjetski tenisač, što tada globalno nije puno značilo jer je na ATP-ovoj ljestvici dogurao do 175. mjesta. Majka Irina pak bila je četvrta najbolje plasirana tenisačica u Sovjetskom Savezu, a na WTA-ovoj listi najbolji plasman bilo joj je 380. mjesto. No te brojke ne trebaju zavaravati, jer bila su to uistinu drugačija vremena. Par se u potrazi za boljim uvjetima iz rodnog Sočija preselio u Moskvu, gdje su se priključili vojnom klubu CSKA-u. Međutim sovjetske vlasti nisu baš rado dozvoljavale putovanja na turnire izvan zemlje, stoga Irina i Aleksandar nisu ni mogli računati na bolje plasmane.

Sve se promijenilo kada se približio kolaps sovjetskog komunizma. Njih dvoje su 1990. godine otišli na turnir u Njemačku, a Aleksandar je tada službeno bio trener svojoj supruzi. Dok su boravili u toj zemlji, ponuđen im je posao teniskih trenera. U početku su to odbijali, no na koncu su ipak pristali i Hamburg je postao njihova nova adresa. U to vrijeme imali su sina Mišu, kasnije također profesionalnog tenisača, a sedam godina kasnije rodio se i Alexander ili - za obitelj - Saša.

Kao službeni početak bavljenja tenisom novom vladaru Roland Garrosa obično se uzima dob od samo tri godine, međutim u jednom od intervjua rekao je da je mali reket i lopticu uzeo u ruke još ranije, kada je još jedva hodao, i onda lupao po kući. Nakon toga roditelji su ga počeli voditi na terene, a već s pet godina trenirao je bar pola sata svakog dana. Brat Miša sjeća se da je mali Alexander bio izrazito kompetitivan, a kad bi igrali jedan protiv drugog (razlika u dobi im je deset godina), mlađi brat uopće nije mogao prihvatiti poraz ili razumjeti zašto gubi.

Kao klinac igrao je i hokej

U ranom djetinjstvu igrao je i nogomet i hokej, ali se fokusirao isključivo na tenis s 12 godina, kada je odlučio ispraviti 'grešku', poraz na visokorangiranom juniorskom turniru na Floridi. U to doba majka mu je još uvijek bila glavni trener, a otac se više bavio Mišinom karijerom, više nego solidnom s obzirom na to da je stariji sin dogurao do 25. mjesta na ATP-ovoj ljestvici.

Majci voli zahvaljivati na tehnici koju mu je ugradila, a posebno na bekendu. Kad ga je kao trener preuzeo otac, Zverev se suočio s mnogo žešćim i strožim drilom, pravom sovjetskom školom fizičke pripreme. Danas se, opet pod očevim utjecajem, sve više okreće brzom završavanju poena i agresivnijoj igri, vrlo različitoj od one kakvu je igrao kao dječak, kada je u svojoj starosnoj skupini bio poznat po borbenosti s osnovne linije.

Na sebe je skrenuo pažnju još kao junior, a u toj starosnoj kategoriji, u koju je ušao sa samo 13 godina, došao je do rankinga najboljeg na svijetu te, uz druge turnire, osvojio i juniorski Australian Open 2014., sa 17 godina. Već tada je ušao i u seniorske vode, što je napravio doista 'uz prasak'. Jedan je od najmlađih osvajača nekog od turnira iz klase ATP Challenger, a još je bio tinejdžer kada je osvojio prva dva ATP-ova turnira i pobijedio tada trećeg igrača svijeta Rogera Federera, i to na travi. Išao je i dalje: sa samo 20 godina ušao je u svjetskih top 20, kao najmlađi još od vremena u kojem je to uspjelo Novaku Đokoviću. Hoćete još? Sa samo 17 godina došao je do polufinala ATP-ova turnira, a posljednji kojem je to pošlo za rukom bio je Marin Čilić 2006. godine.

Dosad je Zverev osvojio 25 turnira u singlu, zaključno s Roland Garrosom, uz još tri u parovima, i sasvim zasluženo stoji uz bok danas najboljima, Sinneru i Alcarazu. A tko zna, možda titula iz Pariza donese i ono što mu je dosad nedostajalo da se probije do vrha. Bilo bi lijepo dobiti novi 'troboj' nakon što su sa scene otišli Federer, Nadal i jedini još aktivan iz prethodne ere – Đoković. Ima mnogo elemenata kod Zvereva, kao najstarijeg među najboljom trojkom, koji ukazuju da on to može jer radi na tome već godinama. Inače ne bi imao više od 70 posto pobjeda, dvije pobjede u finalima ATP-ovih turnira, zlatnu olimpijsku medalju i četvrto mjesto na vječnoj listi igrača s najvećom turnirskom zaradom, većom od 65 milijuna dolara.