TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Zašto toliko volimo Tonya Soprana i Waltera Whitea?

  • Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 25.06.2014 19:11
  • Objavljeno 25.06.2014 u 19:11
Glumačka ekipa serije 'Na putu prema dolje' (Breaking Bad) na promotivnom plakatu za četvrtu sezonu serije.

Glumačka ekipa serije 'Na putu prema dolje' (Breaking Bad) na promotivnom plakatu za četvrtu sezonu serije.

Izvor: Promo fotografije / Autor: DomaTV Promo

'Dobri dečki su dosadni' - maksima je po kojoj žive blentave tinejdžerke, ali, čini se, i suvremena produkcija TV serija. U posljednjih desetak godina, naime, gotovo sve među gledateljima kultne te u kritičarskim krugovima hvaljene TV serije u svojem središtu imaju antijunaka. Ponekad je samo blago 'nagnut ukrivo' zbog komičnog efekta, poput Barneyja Stinsona iz 'Kako sam upoznao vašu majku', a ponekad je oličenje luciferskog pada, poput Waltera Whitea iz serije 'Na putu prema dolje'. No jesu li antijunaci doista samo odraz slojevitosti i složenosti priče u dramskim serijama ili je televizijska publika iz nekog razloga fascinirana takvim likovima više nego što bi trebala biti?

Već negdje oko prve epizode serije 'Pravi detektiv' izbila je kolektivna i strastvena romansa između publike i ciničnog detektiva Rusta Cohlea, nihilista koji prezire i ljudsku vrstu i sam sebe, ali u rješavanje slučajeva uranja s logikom šahovskog genija, s mudrošću stogodišnjeg gurua i sa strašću pjesnika koji je odlučio opjevati ljudsko stanje ili već neki slični čušpajz. Žene su ga obožavale, muškarci htjeli biti poput njega, njegove su se oh-tako-gorke izreke lijepile po Facebooku kao da su ih vlasnici profila sami izmislili i, sve u svemu, serija je dobrim dijelom upravo zbog tog lika doživjela ogromnu popularnost.

Rust Cohle, međutim, nije niti usamljeni jahač niti je u televizijski svemir uletio kao nenadani meteor, ničim izazvan i sasvim jedinstveno mračan. TV serije, barem one hvaljene i obožavane, već jako dugo - vjerojatno još i prije pojave arhetipskog Tonyja Soprana - počivaju na središnjem ili važnom sporednom liku antijunaka. Antijunak pritom nije 'čisti' negativac ili ga se takvim barem ne prikazuje. Potekao iz klasične grčke tragedije, gdje ga se prikazivalo kao osobu koju prati zla kob ili hamartija pa zbog toga svi njegovi postupci završavaju ršumom i nevoljom za sve koji su ga se dotakli, u novije, posebice televizijsko doba postao je slojevit i dubok lik, čiji nam se loši postupci prikazuju u kontekstu. Znamo zašto radi svinjarije. Razumijemo ga. Možda mu baš i ne odobravamo sve što čini, ali - budimo iskreni - često mu se divimo.

Nedavno sam prisustvovala jednoj neformalnoj raspravi u kojoj su obožavatelji serije 'Momci s Madisona' razgovarali o liku Dona Drapera. Mišljenja o dotičnom bila su duboko podijeljena - gotovo svi su ga muški sudionici u raspravi, prema vlastitim tvrdnjama, duboko shvaćali i pravdali njegove postupke raznoraznim argumentima, od onoga da tako to moraju činiti moćni ljudi pa sve do iste, ali pliće izražene varijante istog argumenta - da je lik jednostavno FRAJER. Žene su ga ili mrzile zbog toga što sve oko sebe unesrećuje ko prirodna katastrofa ili su ga obožavale, uglavnom zato što je mračan, seksi i dubok. Interesantno, ali nitko nije branio ni shvaćao Petea Campbella, lika iz iste serije kojeg se bez iznimke doživljava kao ljigavog, malog šupka, a čija bi se priča, samo uz malu promjenu perspektive, jačeg igranja na kartu fizičkog izgleda i postavljanja na uspješniju poziciju u fiktivnoj oglašivačkoj agenciji Sterling Cooper - mogla ispričati navlas jednako kao i Draperova.

Stvar je, naime, u sljedećem. Antijunaci doista JESU zanimljivi. S razlogom već tisućljećima obitavaju u književnosti, drami, filmu, televiziji, likovnim umjetnostima. Zanimljivi su jer se kroz njih ocrtavaju i one strane ljudske prirode koje se kod junaka zanemaruju, a i priče o njima zanimljivije su od junačkih epova, koji bi u modernom svijetu filma i televizije djelovali poput nečijih spotova iz predizborne kampanje. Normalno je da nam se priče o antijunacima sviđaju, one su naprosto uzbudljivije. No je li doista okej da nam se priče o njima počinju prikazivati kao priče o junacima? Je li doista okej što smo ih počeli tako doživljavati - diviti im se, zaljubljivati se u njih, priželjkivati da smo baš poput njih i, u najgorim slučajevima, u stvarnome životu modelirati svoje ponašanje prema njima?

U nastavku je nekoliko najpoznatijih televizijskih antijunaka i pokušaj otkrivanja što nam je to na njima toliko privlačno.

1. Tony Soprano ('Obitelj Soprano')

Antijunački pothvati Tonyja Soprana

Često i prikladno nazivan kumom televizijskih antijunaka, ovaj nasilnik, ubojica, zločinac i psihijatrijski pacijent kojega je sjajno utjelovio James Gandolfini u seriji je 'Obitelj Soprano' prikazan kao naličje američkog sna: obiteljski čovjek koji, osim o obitelji s malim početnim slovom, vodi brigu i o Obitelji. Čista mafijaška priča s mračnim likovima, kurvama, prljavim krčmama, tučnjavama i ubojstvima u toj je seriji zanimljivo ispresijecana prikazom svakodnevnog života u obiteljima takvih ljudi, ali su tvorci serije potegnuli još jedan genijalan potez: Tonyju su dali nešto što se inače ne pripisuje takvim osobama, nego se smatra nuspojavom tankoćutnosti, čak umjetničke i duboko zamišljene prirode. Dali su mu, naime, anksiozno-depresivni poremećaj i psihijatricu. Njegovo prekopavanje po vlastitom umu i osjećajima postalo je tako psihoanalitička pozadina bam-wham gangsterske i težak-je-i-dosadan-život-u-američkom-predgrađu priče, Soprano je od obične mafijaške zvijeri postao The Čovjek S Previranjima i svi smo se odjednom udubili u njih, navijajući za svojeg antijunaka kao da je kapetan hrvatske nogometne reprezentacije.


2. Walter White ('Na putu prema dolje')

Evolucija Waltera Whitea

Apsurdno je to nazvati tim epitetom, ali Walter White vjerojatno je jedan od najpoetičnijih antijunaka iz televizijskih serija. Ne zbog njegovih postupaka - božesačuvaj, ono u što se pretvorio do kraja serije ni majka ne može voljeti, a samo psihotici njegove postupke mogu smatrati poezijom - nego zbog naracije. Cijela je priča u 'Breaking Badu', naime, ispričana poetski, kao duboka moralka i filozofska storija o luciferskom padu od anđela do gospodara podzemlja i kritičari su djelo Vincea Gilligana čak uspoređivali s Miltonovim 'Izgubljenim rajem', što nije sasvim netočno, iako bi većina gledatelja i obožavatelja serije vjerojatno umrla od dosade i nerazumijevanja već na prvoj stranici Miltonovog klasičnog remek-djela. Walter White doista je prošao čitav put od dobroga, malog čovjeka do najmračnijeg Sotone, i to je u seriji doista predivno prikazano. Ono što nikako nije predivno jest to što su neki gledatelji to doživjeli kao uspon i divili mu se zbog toga.

3. Don Draper ('Momci s Madisona')

Besramno muško obožavanje Dona Drapera ilustrirano jednim videozapisom

Oni koji govore da Don Draper 'mora biti takav jer tako se ponašaju moćni muškarci' nisu sasvim u krivu. Lik u seriji koja govori o tome kako je izmišljena sjajna slika modernog kapitalizma doista i sam mora biti oživotvorenje takvoga društvenog sistema. Moć, novac, izgled, položaj, pristup informacijama - sve mu to, sasvim darvinistički, kao što i priliči ikoni neoliberalnog tate-mate, omogućuje da radi štogod mu padne na pamet. Pije, puši, zgodne i nezgodne djeve ruši, manipulira, laže, ma, totalni kaos - ali zbog toga što je uspješan, zgodan i zna ispaliti cool slogane, sve mu se oprašta. Matthew Weiner, međutim, učinio ga je i nesretnim - prepun je mladenačkih trauma, pati za mamicom, kolosalni je alkoholičar, zamišljeno škilji kroz dim stodevedesete cigarete koju je popušio do podneva... i eto ti ga na! Svi odmah kliču tome koliki je frajer, manga i genije, a negdje duboko u duši gaje i simpatije za njegova duboka duševna stanja. U stvarnom bi životu, međutim, doma mami plakali zbog takvoga šefa te se povlačili po centrima za socijalni rad zbog teškog razvoda od takvog idiota.


4. Dr. Gregory House ('Dr. House')

Housev topao odnos prema pacijentima u ambulanti bolnice u kojoj radi
Hajde, budite iskreni - da se kojim slučajem razbolite i u bolnici dobijete liječnika koji se ponaša kao House, izbili bi mu štap iz ruke ručnim raketnim bacačem. Jest da se neki liječnici na koje nailazimo u stvarnome životu ponašaju još i gore, a pritom nisu ni duhoviti ni stručni kao House, ali ipak, većina nije takva. House je fora samo na TV ekranu. Zamislite li ga kao lika u stvarnome životu, naglo ćete početi obilaziti šarlatanske vračeve iz susjedstva jer ćete se pravih liječnika početi bojati više nego parlamentarnih izbora.


5. Hank Moody ('Kalifornikacija')

Glavni faker Hank i njegov međunožni mozak u akciji
Ovaj uglavnom ne radi ništa osim što ševi, i to bez nekih posebnih kriterija. Mlado, staro, lijepo, ružno, bolesno, zdravo, hoda, ne hoda... Okej, tu i tamo uzme kratku pauzu da bi se napio do trovanja, popio zalihu tableta koja je dovoljna za jednomjesečno održavanje jedne prosječne ratne bolnice, a uvijek nađe vremena i za to da potpuno razdrka maloljetnu kćer ili po enti put slomi srce ženi koju navodno obožava, ali što je malo nestašluka među prijateljima? Hank Moody zapravo čak i nije dovoljno zanimljiv da bi ga se nazvalo antijunakom. Postao je dosadan već negdje na polovici prve sezone jer osim što pimpekom ubada sve moguće rupe u dosegu, nit govori nit radi išta zanimljivo, ali - ne znam bih li se tome čudila ili rezignirano uzdahnula: ah, ljudi! - neki su ga upravo zbog toga doživjeli kao uzor prema kojemu valja modelirati vlastiti život.


6. Francis Underwood ('Kuća od karata')

Političke mudrosti Francisa Underwooda
Pokvareni i korumpirani gad koji ne preza ni pred čim i bez ustezanja bi na putu do vlasti na kolac nabio i vlastitu mater ima tri osobine zbog koje ga publika obožava: glumi ga Kevin Spacey, što je uvijek plus, zna izgovoriti efektnu rečenicu koja ljudima željnima toga da se u svojem majušnom životu na trenutak osjećaju jakima - zvuči kao bespogovorna mudrost i istina, te na kraju - udovoljava globalnom osjećaju svih građana svijeta da su ih pokvareni političari nasamarili i izmanipulirali. Francis im potvrđuje sumnje, zbog njega ne moraju čitati pametne i prave političke analize u novinama i na internetu, nego se mogu praviti važni da razumiju surov svijet visoke politike, u razgovore nasumično ubacujući pokoju njegovu maksimu.


7. Patty Hewes ('Opasna igra')

Opasna Patty Hewes
Rijetka vrsta među antijunacima - ŽENA! Moglo bi ih biti više jer svi znamo da ih u stvarnom životu ima jednako koliko i muškaraca, ali rijetko se pojavljuju u TV serijama jer to gledateljima nije simpatično. Za muške će se antijunake zapaliti ko šibice - jer to je tako frajerski, ali pred prizorom će se antijunakinje naljutiti i mrzit će je kao što najčešće mrze sve prejake, prelijepe ili presmiješne ženske likove. Dok je Don Draper supermužjak, Patty Hewes je jednostavno - kučka. Nitko se ne želi baviti njezinim previranjima, nitko je ne želi shvatiti i nitko se neće zapitati nije li možda prikaz najuspješnije njujorške odvjetnice za odštetne zahtjeve kao beksrupulozne manipulatorice - zapravo bliže istini nego što to itko želi priznati. Ipak, svatko tko je pogledao 'Damages', priznat će da je riječ o moćnoj, upečatljivoj i zanimljivoj ženi, nazivalo je se ovakvim ili onakvim pogrdnim izrazom. A Patty zaslužuje mnoge pogrdne izraze, pri čemu je 'kučka' preprizeman i bezvezno seksistički. Ona je, baš kao i svi drugi likovi s ovoga popisa, prava pravcata antijunakinja.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!