Pripremite se za povratak najzabavnijeg TV autora Roberta Knjaza – stiže nova sezona serijala koji otkriva što nam se zapravo nalazi na tanjuru. U ponedjeljak 16. veljače u 20.15 na Prvom programu HTV-a kreće prva epizoda druge sezone zabavno-edukativnog serijala 'Znamo li što jedemo?', ovoga puta u sedam slasnih nastavaka.

Knjaz je obišao europske i svjetske gastro metropole da bi prikupio impresivna saznanja o nastanku omiljenih jela, njihovu usponu do zvjezdanog statusa u različitim kulturama i putu do vaših tanjura. Usput će otkriti male tajne pripreme tih specijaliteta u raznim zemljama, ali i u vlastitoj kuhinji. Svaka je epizoda začinjena neobičnim činjenicama, maštovitim kulinarskim izumima te gostovanjima vrhunskih domaćih i svjetskih majstora gastronomije, zbog čega će vam ozbiljno proraditi apetit.

U najavi nove sezone obraćate se 'slanožderima, slatkožderima, pećnicama i hladnjacima'. Kad biste sebe morali svrstati u jednu od tih kategorija – što biste bili i zašto?

Većinu godine i dana sam slanožder. Bolje mi paše slani nego slatki doručak, pa onda i ostatak dana. Što se tiče slatkožderstva, uvijek glasam za tiramisu i neke kremastije poslastice. A između pećnice i hladnjaka, mislim da sam, po karakteru, više pećnica. A hladnjak sam vrlo rijetko. Srećom.

Koliko kilograma znanja i koliko kilograma viška ste skupili snimajući drugu sezonu?

Što se znanja tiče, tu se jesam pojačao. Iako sam se bojao da se nema baš previše toga naučiti o svakodnevnim namirnicama kao što su kruh, jaja, kulen, pa i pivo, ubrzo sam shvatio da su ostale tone zanimljivosti iz različitih krajeva, kultura i kuhinja. Naučio sam, naprimjer, da su Turci najveći potrošači kruha, a najviše registriranih vrsta, oko 3200, ima u Njemačkoj. U Japanu je začudo popularan sendvič sa svježim voćem, a u Italiji sladoled u pecivu. Otkrio sam da se od tosta može napraviti pivo, da u Japanu djeci svako jutro daju fermentirani ljepljivi grah za razvoj mozga i uspjeh u školi te da je naš kulen top klasa svjetskih kobasa.

Što se ovih drugih kilograma tiče, veća je promjena bila u prvoj sezoni jer smo tada radili, burek, ćevape, pizzu i hamburger: sve same teškaše. Ove sezone imamo i neke zdravije namirnice, kao što su grah, jaja i riba. A da ostanem u granicama normale, pomoglo mi je i to što smo snimali sladoled od curry kobasice i crnila sipe, kojih se baš i ne može previše pojesti. U prilog je išlo i to što na snimanjima jako puno hodamo, a često i teglimo mnogo željeza, stativa i drugih stvari. Veći je problem kasnije u montaži, kad više puta pregledavam te emisije i onda svako malo šprintam do frižidera…

Sladoled od kiselih krastavaca

Postoji li jelo koje ste voljeli prije serijala, a nakon što ste vidjeli kako nastaje – više ga ne možete pogledati istim očima?

Ne postoji takvo jelo, dapače! Ovo je serijal u kojem kad vidiš ljude s kojim guštom pripremaju, proizvode i jedu neko jelo, zapravo uvijek dobiješ volju jesti. Dakle teško da će itko poslije ovih emisija manje voljeti neku namirnicu, samo će je sagledati iz više kutova i dobiti mnogo više podataka o tome kako je nastala, kako je pripremaju ljudi na drugim zemljopisnim širinama i dužinama i bit će vam sigurno još zanimljivija. Naprimjer, iako nisam neki ljubitelj kruha, kad sam vidio koliko ljudi s guštom priča, jede i živi kruh, moram priznati da sam si nekoliko puta napravio krušni tulum u kuhinji i sad zbog toga ispaštam do ljeta.

U novim epizodama družite se s ljudima opsjednutima grahom, pivom, sladoledom… Tko vas je najviše oduševio i čiju biste strast stavili u muzej ljudskih čudesa?

Cilj nam je da u svakoj našoj emisiji bude jako mnogo stručnjaka i, srećom, znaju nam se odazvati ljudi koji su dobili Emmyje za svoje televizijske emisije vezane uz hranu ili poznati chefovi i povjesničari hrane koji su sudjelovali u emisijama Netflixa ili National Geographica.

S jedne strane sam njima oduševljen i zahvalan, a dio mene se veseli neobičnim ljudima, poput francuskog umjetnika Abrahama koji je 21 dan živio i sjedio na jajima kao kvočka te izlegao devet pilića. I s nama podijelio iskustvo koje nam koke ne mogu prepričati. Ili Captain Beany iz Walesa, koji toliko živi za grah i voli ga da ga je tetovirao umjesto kose i obrva. I cijeli stan mu je u motivima graha: stolnjak, odijelo, cipele, luster i fotelja. Oduševile su me i osobe toliko zaljubljene u pivo da im ta ljubav postaje gorivo za različite maštovite ideje, poput šankomobila ili pivske putovnice. Ili naš domaći Domagoj, koji je do danas kušao preko 23.000 vrsta piva.

A oduševila me i raznolikost nekih jela, naprimjer sladoleda. Oči su mi se otvorile kad mi je njemački 'ludi sladoledar' pokazao sladoled od piva Augustiner, sladoled od kebaba, pa čak i sladoled od kiselih krastavaca. Zezao se da je to besplatni test trudnoće, jer žene koje ne znaju da su trudne, a uživaju u sladoledu od krastavaca, trebaju možda razmisliti o kupnji pravoga testa.

Na terenu nije glamurozno

Što je bilo šokantnije: sladoled od majčina mlijeka ili pivo od tosta? I jeste li se usudili sve probati – baš sve?

Sladoled od majčinoga mlijeka, nažalost, nismo probali jer je jako brzo razgrabljen. U majčinom smo mlijeku svi nekad u životu uživali, pa mi se čini da bi nam to bio prilično poznat okus kad bismo probali taj sladoled. Stari kruh baš i nije privlačan oku, ali pivo od tosta ima mnogo bolji okus nego što ga ima stari kruh. Hehehe, prošla su vremena kad sam morao baš sve isprobati. Npr. filipinski balut, jaje koje se kuha s pilićem. Na to mi se malo dizao želudac. Ali imamo mi gurmana u našoj ekipi koji su se spremni žrtvovati za dobrobit projekta, pa ga je naš legendarni Sova degustirao. I dalje je živ, zdrav i nasmijan... A tko zna, možda i neke naše delicije nekim Filipincima izgledaju bljak.

U trećoj sezoni planiram raditi i epizodu pod nazivom 'Neželjeni', u kojoj bismo imali i tripice, i prezvuršt ili tlačenicu, i pileće nogice, i sva ta jela koja osobno ne jedem, ali znam da imaju mnoštvo vjernih štovatelja. Čak su i neke naše poznate dame s TV ekrana velike ljubiteljice tripica. Zovem ta jela neželjenima, ali mnogima su itekako slasna.

Kako izgleda tipičan dan na terenu – koliko je tu stvarnog rada, a koliko spontanih situacija koje završe u eteru?

Tipičan dan na terenu nije baš glamurozan. Ustajanje je oko šest, brijanje, sređivanje, uređivanje džumbusa na glavi, trkaći doručak i skok u auto. Na terenu obično ja vozim, jer nam se ne isplati voditi vozača na drugi kraj svijeta, i onda snimatelj i ja u jednom danu obilazimo pet-šest lokacija. Od 12 sati snimanja, tri-četiri provedemo u autu, a znali smo po SAD-u voziti i 11-13 sati kad su avioni otkazani zbog oluje. Moraš biti sutra na drugom dijelu države jer je snimanje tad ili nikad. Kad konačno nađeš parking u prometnom kaosu, kreće trčanje sa željezom i opremom u rukama do lokacije snimanja, postavljanje seta, pa snimanje. Iz vozača prelazim u voditelja i redatelja. Nakon snimanja jurnjava natrag u auto na drugu lokaciju i tako do 19-20 sati, kad slijedi kasni ručak i pivica opuštanja te bacanje u krevet da bismo drugi dan i sve ostale ponovili to kao hrčci u kotaču. Koliko god nam je nekad naporno i stresno, jer svaka je naša greška vidljiva tisućama ljudi, ipak je to ništa naspram stresa i napora u mnogim drugim zanimanjima.

'Radim po osjećaju'

U serijalu stalno balansirate između humora i ozbiljnih edukativnih informacija. Gdje vam je granica da nešto ostane duhovito, ali da se ljudi ipak ne osjećaju 'prevarenima' za znanje?

Za taj je dio dosta važna montaža jer je to kao pečenje neke torte. Sa snimanja morate donijeti sve dobre sastojke, pa uvijek snimimo malo više da bude veći i bolji izbor u kuhinji, tj. montaži. Imamo vrhunske montažerke i montažere koji od donesenoga sklope predfinal, koji onda u svojoj montaži brusim do finala koji gledate. Pa onda kratim, preslagujem redoslijed, spajam ili razdvajam teme, a ako je nešto preozbiljno, dodam malo zezancije kroz voice over i dodatne zanimljivosti itd. Zato je montaža veliki gušt jer možemo ispeći neku torticu koja će imati više slojeva i zato biti ukusna većem broju ljudi, a to je cilj. Nažalost, priručnik i granica za to ne postoje, nego radim po osjećaju i slušam onaj mali glas u glavi koji bolje zna od mene.

Koja vam je bila najveća logistička avantura u ovoj sezoni – mjesto, sugovornik ili namirnica koju je bilo najteže 'uloviti'?

Najteže je doći do sugovornika na drugom kraju svijeta, npr. u Americi. Svaki dan snimanja košta i nema praznog hoda – moramo u jednom danu snimiti četvero ili petero ljudi. A dogovori za to idu samo preko mailova i telefona, i moramo s drugog kontinenta postrojiti sugovornike od osam ujutro do osam navečer, tako da ih snimaš jednoga za drugim, bez gubljenja vremena. A to su sve nekakve face, ljudi s imenom do kojih je inače teško doći. Zato se divim svojoj produkciji, vrijednoj ekipi koja to priprema mjesecima unaprijed da bi sve klapalo, a onda moj snimatelj i ja u nekoliko dana također moramo biti točni kao urica. U Hrvatskoj je puno lakše. Ako nešto zeznemo, uvijek to možeš drugi dan popraviti. Međutim, kad dođeš na drugi kraj svijeta, tu nemamo pravo na grešku.

Pogonsko gorivo

Jeste li na snimanju doživjeli prehrambeni 'prosvjetiteljski trenutak', tipa: 'Dobro, od danas ovo jedem ili nikad više ne jedem'?

Bilo je mnogo 'prosvjetiteljskih trenutaka', ali uvijek u smjeru da nešto moram jesti više ili u nekom boljem i kvalitetnijem obliku. Prošle sezone shvatio sam koliko je dobra, zdrava i neophodna juha. Bilo mi je zanimljivo otkriti da se kulen radi od najfinijih komada svinjskog mesa i da bi kao hrvatski izvozni proizvod bio svjetski hit jači od choriza. Do snimanja ove sezone smatrao sam da je odojak samo masnoća, ali nakon što nam je Bicko servirao mliječne praščiće, a chef FatMan s takvim guštom napravio odojak hrskav kao čips, napokon sam shvatio sve one istinske gurmane u Hrvatskoj koji cijene ovu deliciju.

Publika vas prati već godinama kroz putopise na razne teme. Što vam je danas najveći kompliment – da kažu 'puno sam se smijao' ili...?

Dva komentara gledatelja ostat će mi zauvijek urezana, valjda i kad budem imao sto godina i hodalicu. Jednom je jedna gospođa rekla da smo joj spasili život dok se liječila od raka jer je gledala serijal 'U paklu Portugala', što me iznenadilo. Rekla je da se smijala i da joj je taj smijeh pomogao da savlada i bolnicu i svoju situaciju, a to me baš dirnulo. Nedavno se jedan gledatelj išao tuširati, prolazio je kroz boravak u gaćama i s ručnikom oko vrata, a išao je pored televizora na kojem se prikazivala naša emisija o životinjama i onda je sjeo samo na sekundu da malo baci pogled, ali je na kraju odgledao cijelu epizodu od pedeset i dvije minute. U gaćama i s ručnikom oko vrata. Ima li bolji kompliment, hahaha…

I mislim da nijedan honorar ni materijalna nagrada ne mogu biti vrijedni kao kad te čovjek zaustavi na ulici i kaže da si mu uljepšao večer ili dan. To je pogonsko gorivo i zbog toga i ja i cijela moja ekipa radimo ovaj posao s jednakim žarom. I svi vas pozivamo da upalite HTV 1 i od 16. veljače provjerite znate li što jedete – možda vam bar na minutu uljepšamo večer. I probudimo tek. U slast!