Iz potrebe da u fokus dovede 'nevidljive', one koji svakodnevno pomiču granice izvan reflektora, rodila joj se želja da napravi emisiju koja će rušiti predrasude, vraćati zahvalnost i podsjećati koliko smo izdržljivi kad život krene krivim putem.

Put od inspiracije do 'Pobjednika' bio je dug i zahtjevan, ali i oslobađajući: Ida je prvi put preuzela punu odgovornost za ton, izbor sugovornika i način na koji će ispričati njihove priče. Okružena ekipom kojoj vjeruje, uspjela je stvoriti format koji istovremeno izgleda kao televizija i kao njezina privatna potraga za smislom, potraga u kojoj se sreća ne mjeri statusom, lajkovima i sigurnim poslovima, već tihim trenucima bliskosti, normalnog disanja i osjećaja da nismo sami. Za tportal govori o tome kako bira svoje 'pobjednike', što je naučila od ljudi koji ne odustaju unatoč svemu, zašto i dalje bira freelance kaos umjesto sigurnog posla i kako usred gradilišta, roditeljstva i sto projekata još uvijek traži i pronalazi svoje male luksuze.

Zanimali su me ljudi koji su prošli mrak

Koliko dugo je trebalo od rađanja ideje za emisiju do realizacije 'Pobjednika'?

Dosta dugo, zapravo. Ideja je tinjala godinama, otkad sam slučajno na YouTubeu naletjela na epizodu predivnog videoserijala 'Special books by special kids'. Voditelj tog podcasta putuje svijetom i radi intervjue s teško bolesnom djecom, djecom rođenom s raznim deformacijama, genetskim poremećajima, rijetkim sindromima... Na prvu je to neizdrživo teška tema, tko bi to gledao i zašto? Ali kad pogledaš samo jednu epizodu, shvatiš da ti se život promijenio. Voditelj Chris razgovara s tim klincima s takvom toplinom, razumijevanjem i bez ikakve patetike da ih prvi put vidiš kakvi stvarno jesu! Cijeli život svi ih gledaju kroz dijagnoze, a sada su prvi put predstavljeni kao – djeca! Sa svojim snovima, nadama, interesima... Navukla sam se na taj serijal, plakala i smijala se, toliko me dirnuo da sam odlučila napraviti nešto slično: predstaviti javnosti često nevidljive ljude koji nas toliko toga imaju naučiti o razbijanju predrasuda, o zahvalnosti, o pomicanju vlastitih granica. Prošlo je nekoliko godina dok nisam našla pravu ekipu i format. Presretni smo da je HTV prepoznao 'Pobjednike' i dao nam povjerenje. Ako na ijednog gledatelja naša emisija bude djelovala kao 'Special books' na mene – ja sam sretna.

Riječ je o vašoj prvoj autorskoj emisiji. Koliko je zahtjevno i izazovno bilo stvarati je?

Jako zahtjevno, ali i divno, ispunjavajuće. Kad vodiš tuđi format, ipak postoji neka sigurnosna mreža. Ovdje sam prvi put potpuno stala iza svega, od tona emisije do izbora ljudi i načina prezentacije. Puno je pomoglo to što sam se okružila stvarno fenomenalnim ljudima: redatelj Goran Ribarić, produkcija Kinoteka, urednica Maja Tokić, snimatelj Mario Topić... s njima sam se mogla opustiti. Savršeno razumiju moju viziju, osjećaju je, vodili su realizaciju u pravom smjeru. A istovremeno sam osjećala da radim nešto što stvarno ima smisla. To je rijedak osjećaj.

Inspirativnih ljudi koji pomiču granice je puno, kako ste napravili selekciju za one koje ćete predstaviti?

Nismo tražili 'savršene heroje', nego ljude koji imaju neku iskru života usprkos svemu. Važno mi je bilo da priče ne zvuče kao motivacijski postovi s Instagrama. Zanimali su me ljudi koji su prošli mrak, ali nisu postali ogorčeni. I ljudi koji imaju humor, samoironiju, toplinu. To su pravi pobjednici.

Bliskost, iskrenost i osjećaj da nisi sam

Čemu su vas naučili ljudi koje ste snimali?

Da je čovjek puno izdržljiviji nego što misli. I da sreća nema puno veze sa statusom, izgledom ili lovom, iako nas se stalno uvjerava u suprotno. Većina ljudi koje smo snimali zna uživati u malim stvarima puno bolje od 'uspješnih' ljudi koje svakodnevno gledamo po društvenim mrežama. Naučili su me i zahvalnosti.

Rekli ste da je 'ova emisija zapravo vaša privatna potraga za srećom i smislom'. Jeste li pronašli ono što ste tražili?

Jesam, barem djelomično. Mislim da smisao nije neka velika konačna stanica nego niz malih trenutaka u kojima osjetiš povezanost s ljudima i životom. Ova me emisija podsjetila da su bliskost, iskrenost i osjećaj da nisi sam zapravo ogromne stvari. I da je ranjivost puno veća snaga nego što mislimo.

Što za vas uopće znači biti sretan?

Mir. Ne euforija, ne konstantna zabava, ne život bez problema. Sreća mi danas znači da mogu normalno disati, da su ljudi koje volim dobro, da imam slobodu živjeti po svom i da se još uvijek mogu veseliti sitnicama. Mislim da smo malo zatrovani idejom da sreća mora biti spektakularna.

'Freelance život zna biti stresan'

Snimili ste šest epizoda, hoće li biti nastavka serijala?

Voljela bih. Priča stvarno ne nedostaje. Svuda oko nas postoje ljudi koji vode neke svoje tihe bitke i pritom ostaju puni života. Čini mi se da nam baš takve priče danas trebaju više nego ikad.

Zbog prirode svog posla susrećete različite ljude. Tko je ostavio poseban trag na vama da ste danas takvi kakvi jeste, svestrana, hrabra, zanimljiva, svoja?

To je sigurno kombinacija ljudi. Od moje obitelji, preko prijatelja, do potpuno slučajnih susreta. Puno su me oblikovali ljudi koji su bili drugačiji i nisu pristajali na kalupe. A možda najviše ljudi koji su ostali nježni unatoč teškim iskustvima. To mi je uvijek fascinantno.

Freelancer ste već 25 godina. Osjećate li nekad potrebu stabilizirati svoj život nečime što bi vam možda dalo određenu dozu sigurnosti?

Naravno da nekad poželim sigurnost, pogotovo kad stignu peti mail, tri računa i dva projekta odjednom. Ali mislim da sam previše navikla na slobodu da bih mogla živjeti drugačije. Freelance život zna biti stresan, ali mi daje mogućnost da biram projekte iza kojih mogu stajati. To mi je važno.

'Život je prekratak za agresiju i lošu energiju'

Angažirani ste kad je riječ o pravima žena, LGBT osoba, migranata… Kako se branite od napada neistomišljenika?

Iskreno, ne zamaram se time. Obavljam svoj posao najbolje što znam, jako puno radim na više projekata odjednom, guram tu neku svoju priču otkad znam za sebe. To su neke vrijednosti koje su apsolutno moje, oduvijek, i od njih ne odustajem. I nemam vremena osvrtati se na trolove, ljudi moji, pa gdje bih stigla još i to? Uglavnom su svi komentari pozitivni i puni ohrabrenja, posebno na 'Pobjednike'. Ljudi mi sami šalju ideje za sljedeće epizode, pišu koliko im znači što su ovakve teme na televiziji, od invaliditeta, Downovog sindroma do imigranata i LGBT pripadnika. Puno mama mi se javilo da smo im probudili nadu da će s njihovom djecom ipak sve biti dobro na kraju, da se vrijedi boriti. Meni je to smisao svega što radim. Pa kad se usred te topline pojavi neki prostački komentar, opcija delete i block i riješili smo problem u sekundi. Život je prekratak za agresiju i lošu energiju. Neka potraže pomoć na nekom drugom mjestu.

Kako napreduju radovi na kući? Jeste li zadovoljni time kako sve napreduje?

Kaotično, kao i svaki građevinski projekt na ovim prostorima. U jednom trenutku biraš biljke i zamišljaš idilu, u drugom zoveš majstora koji se 'samo još danas' ne javlja već tri tjedna. Ali veseli me cijeli taj proces stvaranja doma. Pogotovo vrt, tome se baš radujem.

A kako se suprug adaptirao na sporije i opuštenije življenje u Zagrebu? Koliko često odlazite u Beograd?

Dobro se snašao, iako mislim da će Beograd uvijek ostati dio njegovog identiteta. Zagreb ima mirniji ritam i to nam trenutno paše zbog djece i načina života koji pokušavamo graditi. U Beograd i dalje često odlazimo, tamo su nam prijatelji, obitelj i dio života koji ne želimo nikada izgubiti.

Tko vam od sinova više nalikuje?

Fizički Roko, stariji sin. Ali temperamentom je puno sličniji mom mužu, vatren je i strastven. A mlađi sin Rio je sve obratno. Izgleda kao Vanijeva kopija, ali je puno smireniji i staloženiji i od mene i muža zajedno. On je baš rođen kao neki mali mudrac i zovemo ga Lisica. Od obojice učim koliko su djeca zapravo svoji ljudi od prvog dana, bez obzira na to koliko roditelji vole misliti da sve kontroliraju.

Apsolutno posvećena poslu

Jesu li vas u posljednje vrijeme oduševili neki albumi ili pjesme i postali dio vaše playliste?

Slušam stvarno svašta, od starih klasika do potpuno novih stvari. U zadnje vrijeme pašu mi albumi i pjesme koje imaju neku emociju i prostor, a ne samo algoritamski hook.

Trenutno puno slušam Francuskinju Zaho de Sagazan, desert elektroničare Kerala Dust, volim i Idlese i Fontaines DC... zapravo jako širok spektar pretežno indie glazbe. Pripremam se i za rad na vlastitom albumu, čim izađem iz kaosa i uhvatim život za uzde. Za muziku trebaju prazan um i mirno more.

Koliko vremena imate za sebe i za neke svoje male luksuze?

Što je danas luksuz? Meni je luksuz napuniti kadu i uživati 10 minuta sama sa sobom. Nemam puno više vremena, ali nemam ni potrebe za nekim dugim ritualima. Doći će možda vrijeme za dugotrajne spa tretmane s frendicama, uređivanje, šopinge... Trenutno niti to stignem, niti imam potrebu. Apsolutno sam posvećena poslu, 'Pobjednicima', podcastu 'Bez pardona', vođenjima raznih konferencija... a treba i preživjeti kraj školske godine s djecom i kuću u izgradnji. Trenutno je situacija drž – ne daj, ali i to će proći. Sanjam o višesatnom čitanju knjige u vrtu jednom kad se uselimo. To mi je jedini luksuz o kojem maštam. Ali polako. Idemo dan po dan.