Osmo izdanje istaknutog Thrill Blues Festivala 4. i 5. srpnja u Trilju ugostit će brojne glazbenike, publiku i predstavnike medija koji ga prate s veseljem jer uvijek pruža kvalitetan, raznovrstan i šarolik program. Osim nastupa blues izvođača i mentora u okviru Thrill Blues School, i ove godine, kao i dosadašnjih, ovaj festival ponudit će razna multimedijalna događanja - zanimljiva predavanja, izložbe i promocije.

Thrill Blues Festival vrlo brzo prepoznat je u Hrvatskoj, regiji i cijelom svijetu. Jeste li to uopće očekivali kad ste započinjali s tim projektom?

Kad se 2017. kretalo s Thrill Bluesom, već sam imao iskustva s blues festivalima jer smo Rola (supruga Antonija Vrgoč Rola, op.a.) i ja, otkad smo prvi put bili u Memphisu 2011. i dalje u Europi, stekli dosta prijatelja koji su i organizatori, pa smo iz prve ruke znali kako blues festival treba izgledati. Čim mi je ponuđeno da ga organiziram u Trilju, znao sam da ima sve potrebno da uspije: prekrasan park, rijeku Cetinu, mostove, pa i poznato triljsko križanje, a svi znamo da je križanje u mitologiji bluesa na posebnom mjestu.

Kako gledate na proteklih osam godina te koliko je po vašem mišljenju blues zahvaljujući ovom festivalu postao sastavni dio života Trilja?

U ovih osam godina blues se duboko uvukao u svakodnevicu grada. Prije dvije godine najmlađim sam Triljanima u Blues At School, čime počinje svaki festival, postavio pitanje odakle blues dolazi, misleći na Afriku, a oni svi u glas: 'Iz Trilja!'

Sve su godine bile posebne

Što posjetitelji ovogodišnjeg festivala mogu očekivati? Ima li kakvih novina u odnosu na ranija izdanja?

Nekih specijalnih noviteta nema, a i ne mora biti, jer ljubitelji bluesa i Thrill Blues Festivala uživat će i ove godine u izvrsnom bluesu i bit će za svakog ponešto. Headlineri su afroamerička blues i soul pjevačica i trombonistica Crystal Thomas i naši Kojoti, koji slave 30 godina od albuma prvijenca. Naglasio bih segment koji smješta Thrill Blues u sam vrh europskih blues festivala, a to je rad s mladima. Prije tri godine pokrenuo sam Thrill Blues School, radionice za mlade glazbenike koji već uveliko sviraju, ali na tim radionicama, uz vrhunske domaće i internacionalne mentore, stječu preko potrebnu nadogradnju. Rezultati su nepobitni i već je troje naših polaznika, uz pomoć Europske blues unije, čiji je član i Thrill Blues Festival, nakon Trilja otišlo u najveću europsku blues školu - Little Steven Blues School u Norveškoj - a dvoje je otputovalo preko oceana, u najveću svjetsku blues školu: Pinetop Perkins Foundation Blues School u Clarksdaleu u državi Mississippi. Upravo je tamo prije desetak dana naš supertalentirani klavirist, pjevač i mladi autor Jadran Mihelčić ostavio itekakav trag, oduševivši organizatore i njihove mentore, a sve novopečeno znanje i stečeno iskustvo pokazat će nastupom na ovogodišnjem Thrill Bluesu. Nakon festivala drugi naš polaznik, mladi basist Fran Sokač putuje u Norvešku. To pokazuje snagu naše Thrill Blues School.

Koje biste trenutke s dosadašnjih izdanja festivala izdvojili kao najdraže?

Svaka je godina bila posebna, ali izdvojio bih prvu, kada se u Trilju dogodilo čudo i kada je i pored svih skeptika blues osvojio Zagoru.

Kako gledate na situaciju kod nas? Teško je reći da postoji neka blues scena.

Festivalska scena je poprilično jaka, ima nekoliko vrijednih blues festivala, rađaju se i novi, a što se tiče blues scene, izvođača, sve se svelo na nekoliko imena koja imaju neki kontinuitet. Malo bendova opstaje i malo njih snima autorske albume.

Prva i najveća glazbena ljubav

Koga biste od izvođača voljeli vidjeti/dovesti na festival?

Uf, ima ih nebrojeno. Svjetska blues scena je jaka, ima gomilu starijih majstora, a dolaze i novi. Mogu navesti nekoliko imena s kojima smo preko nekih prijatelja bili u kontaktu i koji su zamalo potvrdili dolazak u Trilj, a to su Billy Gibbons iz ZZ Topa i Robby Krieger iz Doorsa.

Kako se rodila vaša ljubav prema toj vrsti glazbe i koje osjećaje u vama potiče sviranje i skladanje blues pjesama?

Rodila se kada sam imao oko 16 godina. Čuo sam emisiju na radiju o bluesu, a vodio ju je Dražen Vrdoljak i puštao je stare crne pionire bluesa, kao što su Bukka White i Tampa Red. Odmah sam zavolio taj jednostavan, ali dubok i strastven glazbeni izričaj. Malo kasnije sam čuo British Blues Legends i to me zacementiralo. Počeo sam odmah izmišljati svoje pjesme i ta kreativnost je moja svakodnevna ovisnost. Evo, sada sam u filmu pisanja novih pjesama za Sunnysiderse i naš šesti album. A blues je i dandanas moja prva i najveća glazbena ljubav. Nakon što sam se prvi put vratio iz Memphisa, 2011., pokojna mi je mama rekla da sam joj sa 16 godina kazao da neću raditi u škveru, jer tamo su me mislili uvaliti, nego da ću ići na američki Jug svirati s crncima. Eto, godinama kasnije to se i ostvarilo.

Punk rock, pop rock ili blues? Okušali ste se u svim žanrovima, a koji najviše osjećate?

Volim sve te žanrove, ali blues je jedan. Sa 16 godina na ormaru svoje sobe napisao sam crvenim flomasterom 'Nothing But The Blues', a slova su djelovala kao da su od krvi koja se slijeva.