TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Pet najiritantnijih sastavnica blagdanskog TV programa

  • Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 23.12.2011 12:34
  • Objavljeno 23.12.2011 u 10:43
božić stres blagdansko ludilo

božić stres blagdansko ludilo

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: thinstock

Blagdanski televizijski program krajnje je predvidljiv i to je, do određene mjere, sasvim u redu. I blagdane, uostalom, svake godine slavimo na sličan način. No neki obavezni dijelovi blagdanskoga TV programa krajnje su iritantni i mogli bi, čak i unutar tih, zadanih blagdanskih okvira, biti nešto bolji

Blagdanski i novogodišnji program na televiziji čista je šablona, špranca & ponavljačina u kojoj zbog kalendarskoga imperativa nema mnogo mjesta za kreativnost i novotarije. Samo po sebi, to i nije toliko loše ili barem nije neshvatljivo, jer takvi su, uostalom, i blagdani koje u ovo doba godine slavimo. Rijetko se tko pred kraj prosinca laka srca odriče okićene jelke, lampica koje histeriziraju u treperavom vizualnom veselju i bakalara, odnosno već neke badnjačko-božićne poslastice po izboru. Kada bi televizije odjednom za Božić i Novu godinu počele prikazivati nešto sasvim drugačije, bilo bi to kao da vam pojedini članovi obitelji objave kako će ove godine spomenute blagdane slaviti uz svečano i javno čitanje 'Rata i mira' na gradskome bazenu. Svi bismo pomislili da su se za doručak zabunom napili varikine.

Dakle, sama činjenica što se televizionari o blagdanima drže dobro poznatih rituala, špranci i inih šljokičastih fora sasvim je razumljiva. No prostora za manje odmake i možda mrvicu strože kriterije u domeni dobroga ukusa ipak i u takvim, zadanim okvirima ima pa zato evo jednog (subjektivnog, dakako) pogleda na obavezne sastavnice blagdanskog TV programa i možebitne načine njihova poboljšanja.

1.BLAGDANSKI FILMOVI

Postoje blagdanski klasici koje svi volimo. Caprin 'Divan život' drag je čak i ateistima koji se ne mogu pomiriti s onim 'anđeoskim' zveketanjem bora zbog novih krila, a s osmijehom na licu pogledat će ga i štokoji revolucionar koji u primozgu njurga zbog toga što se tom pričom veliča malograđanština. Svi će ga rado pogledati jer je 'Divan život' jednostavno dobar film - ljudski, životan i s upravo onim elementom fantastike koji nas sve najviše zanima: 'Što bi bilo da mene nema?' No dok će se rijetko tko pobuniti zbog prikazivanja takvih klasika, a mnogi od nas sasvim će spremno prihvatiti i još jednu reprizu nešto manje kvalitetnih, ali zabavnih filmova kao što je 'Zapravo ljubav', svi imamo i onaj jedan (ili sedamdeset jedan) blagdanski film koji strastveno preziremo. Meni je to 'Sam u kući' – debilna zbirka gegova i začuđenih faca mladog budućeg narkomana Macaulaya Culkina kojoj bi na špicu trebalo nalijepiti etiketu: 'Programski sadržaj nije primjeren osobama starijima od pet godina'. Nekome drugome to će biti onaj idiotski film s Arnoldom Schwarzeneggerom u kojem traži pravu igračku za svoje dijete, netko će treći dobiti slom živaca na još jednu reprizu izazivanja pada energetskog sustava zbog prevelikog broja božićnih lampica na kući s Chevyjem Chaseom i tako redom. Problem je u tome što domaće televizije (posebice one komercijalne) nemaju nikakvog kriterija pri odabiru blagdanskih filmova. Čim nešto u naslovu ima 'Božić' (pogotovo ako je upareno s kretenskim pojačivačem okusa u obliku superlativa 'najluđi'), ide u program. Pa tako svake godine imamo sijaset tih 'najluđih Božića' od kojih i najnezahtjevnijem gledateljstvu prisjedne purica s mlincima, iako bi zapravo bilo puno bolje da opale po provjerenim klasicima ili barem pogledaju one filmove kojima zbog jeftine otkupne cijene muče gledateljstvo.

 

'Divan život' Franka Capre - božićni klasik koji svi vole gledati, ma koliko se puta prikazivao na televiziji


2.BOŽIĆ U NEDOĐIJI

Posebna tragedija blagdanskog televizijskog programa, uglavnom ograničena na javnu televiziju, prikazivanje je božićnih koncerata iz raznoraznih zabiti koje imaju ili dovoljno veliki središnji trg ili pak slobodnu sportsku/vatrogasnu dvoranu za održavanje 'spektakla'. Razumijem poriv – gledateljima se želi pokazati da njihova televizija misli na njih odakle god bili, a onima koji nisu iz mjesta iz kojega se prenosi spektakl želi se dočarati blagdansko veselje odasvuda, a ne samo iz većih gradova na osovini 'Zagreb - Split - Rijeka - Osijek'. No svim plemenitim porivima usprkos, prijenosi tih koncerata nikada ne ispadnu tako. Uglavnom su jadni, otrcani i nimalo slavljenički, s grupicom u narodne nošnje odjevenih djevojaka na pozornici koje pokušavaju višeglasno intonirati 'Narodi nam se' dok cijela dvorana ukipljeno bleji u njih, a samo jedan pijani luđak iz zadnjeg reda na tribinama urla: 'Dinamoooooo!' prije no što ga služba sigurnosti udalji i kamerman prestane snimati. Koga to raduje? Dvoje penzića iz Krumpirovca na Sutli koji će tako dobiti priliku da si unuka vide dok pleše drmeš? Suosjećam i simpatiziram, ali nisam sigurna da je to dovoljan razlog za prikazivanje. No da stvar bude gora, tako nije samo s božićnim koncertima iz Krumpirovca i inih pitoresknih zaseoka s dovoljno velikim dvoranama. A, ne. Tragedije ubitačno dosadnih božićnih koncerata nisu pošteđeni ni koncerti koji se tradicionalno prenose i smatraju 'legendarnima', poput 'Božića u Ciboni' (ili se to sad zove 'Božić u Draženu Petroviću'? Ne znam…). Takve velebne manifestacije, koliko god dobrotvorne i plemenite bile, atmosferom nimalo ne odudaraju od gore opisanog, osim što se u prvim redovima naslikavaju budžovani iz javnoga života zbog kojih ono osiguranje za udaljavanje izgrednika s vrha tribina ima mnogo deblje vratove i slušalice u ušima.

'Božić u Ciboni' - prilika da se i Thompson dokopa minutaže na HTV-u

 
3.MINI SERIJE O OPSKURNIM BIBLIJSKIM LIKOVIMA

Da se razumijemo, nemam ništa protiv emitiranja mini serije o Isusu i svim njegovim prijateljima te ostaloj tugujućoj rodbini. Božić je, naravno da će se pričati o Isusu, pa tko voli, nek izvoli, a tko ne – slobodno si može reprizirati Soderberghov dvodijelni film o Che Guevari na DVD-u i pritom prezirati opijum za narod. Što god mislili o kršćanstvu, Božić JEST kršćanski blagdan i u redu je da se o tome blagdanu forsiraju kršćanski sadržaji. Ono što se, međutim, posljednjih godina događa jest to da je 'svjetskim produkcijama' ponestalo glavnih biblijskih likova o kojima bi snimali 'visokoproducirane serije s vrhunskom glumačkom postavom' (citiram kataloge), pa su opleli po biblijskim likovima koje znaju samo najveći štreberi na vjeronauku i fra Zvone iz kvartovske crkve. Znate već o čemu govorim. Samo čekam kada će odnekud zviznuti seriju pod naslovom 'Obadija i propast Edoma' s Bruceom Willisom kao junakom i Goranom Višnjićem kao zlikovcem, a u kojima se kršćanstvo ni ne spominje, nego slušamo neku totalno improviziranu priču o starozavjetnom pokolju. A to se sve češće događa. Koliko vidim po najavama, ove smo godine pošteđeni biblijskih epizodista i 'visokoproduciranih sadržaja' nad kojima bi svaki biblijski akademik dobio slom živaca, nego će nas uglavnom častiti Isusom i jatacima te su nas već počastili Davidom. To je u redu. No pazite što vam kažem – u jednoj od sljedećih godina ne ginu nam Obadija, Baruh i Habakuk. Ili već neka slična opskurna priča o kojoj čak ni u samoj Bibliji nema dovoljno materijala za scenarij jedne kraće reklame.

 

Serije i filmovi o Isusu sasvim su primjereni božićnom vremenu pa je takav i 'Isus iz Nazareta' iz 1977., koji se i danas smatra kršćanskim klasikom

 


4.ŠAMPANJ, ŠAMPANJ!

E, a onda kada prođe Božić i stvari se počnu kretati prema onoj noći koja u obaveznom nazivlju također nosi onaj već spomenuti pojačivač okusa (pridjev 'najluđa'), televizionari nam potpuno izgube kriterije. Najbolje čega se mogu sjetiti u novogodišnjoj noći jest da napune studio nekakvim zborsko-orkestralnim statistima koji s čašama šampanjca stoje u studiju i pjevaju razne narodske uspješnice iz rubrike ZATOBRAĆOPIJMEGAAAAAA, tu i tamo razbijajući monotoniju pokojim valcerčićem. I tako gotovo svakog Silvestrova oko ponoći. Divota kojom se gledatelje nastoji natjerati da emuliraju takav oblik zabave najčešće se zove 'Šampanj, šampanj' (kad ih Mile Kitić opali tužbom zbog kopirajta, bit će 'Pjenuš, pjenuš' ili tako nekako) i nije promijenila format tamo negdje od 1977., a možda i dulje, samo što se osobno ne sjećam novogodišnjih programa prije te datumske granice. Jednako mi tako nije posve jasan smisao takvih emisija jer bi se potpuno isti učinak postigao i da pustiš niz od desetak blagdanski intoniranih videozapisa uz izvedbe domaćih izvođača i uštediš nešto para utrošenih na snimanje statista u studiju. Ili – zamislite revolucionarnu ideju – snimiš nešto doista zabavno. No pretpostavljam da bi pokušaji takve kreativnosti izazvali manje eksplozije u predjelima sjedišta najvećih hrvatskih televizijskih kuća pa nećemo inzistirati na nečemu što bi moglo imati katastrofalne posljedice.

 

Za razliku od besmislenih pevaljki u novogodišnjoj noći, prijenos novogodišnjeg koncerta iz Beča jedna je od najboljih stvari koje nam HTV svake godine servira u novogodišnje prijepodne


5.TEŠKA LIJENOST U PRODUKCIJI DOMAĆEG BLAGDANSKOG PROGRAMA

Osim emisija u studiju u kojima šljokičavo odjeveni voditelji predstavljaju najveće zvijezde domaće estrade (moš mislit – predstavljaju one koji nisu dobili veću pinku za nastup uživo), prijenosa koncerata 'Božić u Lijevim Bunarima', blagdanske poruke aktualnog nadbiskupa i statista sa šampanjcem u rukama, domaća produkcija o blagdanima više-manje zamre. Zanimljivo je to, posebice ako se uzme u obzir to da su domaći televizionari spremni otkupiti sve živo što nosi riječ 'Božić' u naslovu. Ne znam je li riječ o tome da su nam domaći autori serija i filmova toliki umjetnici (prema onome što snimaju – ne bih rekla) da s indignacijom odbijaju snimati hrvatske verzije 'Božićne priče' i sličnih blagdanskih standarda ili je pak ipak riječ o nedostatku ideje – no osim one jedne stravične gluposti naslovljene 'Božić u Beču', koja zapravo nije božićni film, mi nemamo nikakve domaće božićne filmove, serije, skečeve, specijale… Kao što smo utvrdili na samome početku teksta, gledateljstvo o blagdanima ne traži previše – malo optimizma, malo lampica na boru, priče koje, kao se to popularno kaže, 'griju srce' i možda mrvicu humora, a to se sve može izvesti, ako nikako drugačije, domaćom preradom nekog međunarodnog blagdanskog standarda. Ako je Billy Murray mogao posegnuti za Charlesom Dickensom i napraviti svoju verziju Scroogea, što sprječava Hrvate? Ako su čak i sapunice poput 'Santa Barbare' imale epizode u kojima su se furale na 'Divan život', zašto ih ne bi mogle imati i domaće serije? Ali ne, sačuvaj bože, nikakav pravi domaći sadržaj o blagdanima se za domaće televizije ne proizvodi mimo izravnih prijenosa i pevaljki u studiju. Naravno, iz svega toga valja izuzeti komercijalne televizije, koje su prije nekoliko godina imale božićna izdanja astrološko-vidovnjačkih ponoćnih emisija. Ali, kao što također već napomenuh u prethodnim odlomcima, katastrofe ipak nećemo priželjkivati. Barem ne o blagdanima.

 

Ako je Bill Murray mogao posegnuti za Dickensovim klasikom i napraviti svoju, modernu i komičnu verziju 'Božićne pjesme', zašto to ne mogu Hrvati?

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi