Oscarom nagrađeni filmaš Guillermo del Toro sanjao je gotovo cijeli život o snimanju svoje verzije 'Frankensteina'. Sa sedam godina, 1971. u rodnoj Guadalajari u Meksiku, smjestio se sa kantom piletine kako bi gledao horore na televiziji. Prvi film koji je pogledao bio je remek-delo Jamesa Whalea iz 1931. - 'Frankenstein'.

‘Kad sam vidio Borisa Karloffa, to mi je bilo poput religijskog iskustva’, prisjetio se 61-godišnji redatelj, kojem, dok pričao o tome kako je odmah osjetio povezanost s pogrešno shvaćenim čudovištem, oči sjaje.

‘Ono što je većina mislila o dječacima iz Meksika bila je potpuna suprotnost onome što sam ja bio. Trebao sam biti razigran, zaljubljen u nogomet, energičan, a bio sam blijedi tip, opsjednut anatomijom, biologijom i bolešću, stalno čitajući i gledajući filmove. Moj otac je bio lovac, vozač utrka, motociklistički prvak, pa me smatrao neobičnim. Intrigantno razočaranje.’

Del Toro je oduvijek bio fasciniran odnosom otac-sin/stvoritelj-stvorenje u klasiku Mary Shelley iz 1818., gdje znanstvenik Victor Frankenstein udahnjuje život biću sastavljenom od ukradenih dijelova tijela. Taj odnos s godinama je postajao složeniji, kako je del Toro i sam postao otac.

‘Glavna stvar kao filmskom redatelju je odsutnost’, kaže. ‘Film je vrlo ljubomorna profesija. Traži 90 posto vašeg vremena i pažnje. Ne možete biti na svakom školskom igrokazu.’

Guillermova adaptacija

Njegov Frankenstein, koji stiže na Netflix, osobni je i emotivni pristup izvornom materijalu. Film se drži bliže romanu nego većina adaptacija, uključuje čudovištvo koje je često izbačeno u potjeri za svojim tvorcem na arktičkim prostranstvima, ali također mijenja karakterizacije i odnose kako bi naglasio autobiografski element.

‘Ovo je Guillermovo tumačenje lika’, kaže Oscar Isaac, koji glumi Frankensteina. ‘Više ga je zanimao emocionalni temelj lika nego ono što smo do sada vidjeli - ‘znanstvenik lud za eksperimentima’. Mi mu pristupamo kao umjetnici. Priča o generacijskom zlostavljanju i traumama koje se prenose, i konačnom obračunu s tim.’

Radnja je smještena u sredinu 19. stoljeća, ali Victor izgleda kao da je opljačkao garderobe Micka Jaggera i Adama Anta. Dok oblikuje svoje čudovište, nemoguće je ne misliti na del Tora koji kroz godine stvara svoja voljena čudovišta u filmovima poput Hellboya, Bitka za Pacifik i Crimson Peaka.

Najzabavnije iskustvo

‘Bilo je to najzabavnije što sam ikad radio. Trčati po kiši, gore-dolje po stepenicama, s ovim Kristolikim bićem na križu, a Guillermo u kutu vrišti!', kroz smijeh priča Isaac za The Times.

Del Toro, koji je odrastao u katoličkoj obitelji, istražuje još jedan odnos otac-sin. ‘Počeo sam razmišljati o Isusu i Bogu, o slanju Isusa da pati i umre na Zemlji. Pitao sam se: 'Zašto?' Za mene osobno, čudovište je Isus.’

‘Čudovište je najljudskije od svih nas, prvi pravi čovjek, apsolutno čovječanstvo’, kaže glumac Jacob Elordi, koji je gotovo neprepoznatljiv ispod proteza majstora Mikea Hilla. ‘Kad sam prvi put razgovarao s Guillermo, rekao mi je: 'Ovo je tvoje primanje sakramenta; ideš u crkvu.''

‘Ono što volim kod Jacoba je da izgleda kao anatomski crtež’, dodaje del Toro. ‘Izgleda poput čovjeka. Može osjećati kao novo stvorenje. Ne izgleda kao popravljen pacijent ili žrtva na intenzivnoj. Možete vidjeti njegovo tijelo kao u Vesalijevom anatomskom graviru.’

Čista reakcija

Čudovište ubrzo doživljava bol kada nailazi na Victorovu nestrpljivost, a u najdirljivijim scenama Elizabeth, zaručnica Victorovog mlađeg brata Williama, nalazi stvorenje vezano u podrumu. Ona ga uči čitati i pokazuje mu ljubaznost.

‘Prvi put čudovište osjeća dobrotu i ljubav. Pokušala sam ga ne vidjeti prije snimanja tih scena kako bi reakcija bila što čistija’, kaže Mia Goth.

No, čudovište je i pomalo zavodljivo. Kako se kvrge i ožiljci smiruju, Elordijevih 198 cm visine otkrivaju njegovu ‘dijagramatsku’ savršenost. Del Toro se na to smije: ‘Vidio sam svoju baku, koja nije znala napisati riječ želja, kako se zanosi pred određenim križanjem u mojoj četvrti. Htio sam da ima religijsku ekstazu i ljepotu. U Meksiku, Isusova plahta je malo prenisko! Europska umjetnost previše seksualizira Isusa… Ovo plivačko tijelo, kao Michael Phelps? Ma daj!’