'Da mi je netko prije 23 godine rekao da će moj život ovako izgledati, rekla bih da to predviđanje nadmašuje i moja optimistična očekivanja. Koliko god velikih i gladnih očiju jedna mlada žena može sanjati. Neke stvari su ostale nepromijenjene, a to je velika količina energije i nepodnošljiva lakoća života. Na te osobine, neoskvrnute i velikim udarcima koji su se dogodili, jako sam ponosna. Možda sam ipak malo manje nesigurna nego tada', ispričala je Ecija Ojdanić za Jutarnji list.

Tada je, kaže, sanjala o angažmanu u HNK Zagreb ili Split, nadala se nizu uloga dramskog repertoara i bila u angažmanu dvije godine u HNK Rijeka, gdje je ispekla zanat s pet velikih dramskih uloga. Nakon dvije godine vratila se u Zagreb, na angažman u Teatar &td. 'Ta moja svjesna odluka, odlazak iz HNK, bio je početak jednog neizvjesnog putovanja koji je trasirao moj daljnji poslovni i privatni život', izjavila je glumica.

Prva serija u kojoj je glumila bila je 'Vaši i naši', a nakon toga angažmani za serije samo su stizali. 'Više od uloga pamtim ekipe s kojima sam radila. Jer snimiti seriju znači živjeti dvanaest sati dnevno na setu, više nego s obitelji. I tu se onda događaju posebne kemije i prijateljstva koja traju i dan-danas', rekla je Ecija. Progovorila je i o tome kako se nosi s popularnošću.

'Slava je iluzija sama po sebi, a u Hrvatskoj je stvarno smiješna pojava. Da sam u bilo kojoj drugoj zemlji Europe i svijeta snimila ove serije, živjela bih mirno do kraja života. Kod nas to znači da možeš živjeti mirno a da ne gledaš koliko nešto košta u dućanu, i možeš si priuštiti pokoje putovanje, no to je to. Volim ljude, i ne smetaju me prepoznavanja i dobacivanja na cesti. Ipak mi glumci volimo biti voljeni i da naše uloge djeluju na našu publiku. A ja sam se toliko opustila u toj mojoj 'popularnosti' da zaista nemam problem da me netko vidi u trenirci i bez šminke. Jedini pravi problem je, kad mi se netko javi na ulici, a ja u prvi mah ne mogu skužiti je li to neki moj obožavatelj, ili netko iz srednje škole', priznaje glumica.

U svojoj dosadašnjoj karijeri najponosnija je na o što je postala ravnateljica nezavisnog kazališta. 'To je moj prostor kreativne slobode, prostor susreta s inspirativnim kolegicama i kolegama umjetnicima i moja sigurna karta kazališnog kontinuiteta. Pravi histrionski život. Divan je osjećaj porađati predstavu, izabirati teme, autorski tim. Ima tu i mnogo strahova, strepnji, nesigurnost, ali adrenalin i ljubav prema kazalištu uvijek nadvlada', ističe.

Ispričala je i da je preboljela koronu. 'I to, srećom, najblaži oblik. Da nismo trebali ići mojim roditeljima u posjet, ne bih se ni testirala. Ali neka čudna intuicija mi je govorila da kombinacija kostobolje i glavobolje koju sam osjećala nije uobičajena. Nisam imala temperaturu, nisam izgubila osjete, nisam zakašljala, ali test je bio pozitivan. Uopće nisam osjećala strah za sebe, odmah je krenula odgovornost prema drugima, ali srećom, nikog oko sebe nisam zarazila. Bila sam jedan dosta neuspješan nositelj virusa', otkrila je Ecija. Jedino gdje se, kaže, mogla zaraziti bio je Zaječar, gdje je bila na festivalu.