Nedavno je redatelj Gareth Edwards objasnio koji je bio njegov pristup novom filmu 'Jurassic World: Rebirth', sedmom nastavku kultne franšize o dinosaurima, a njegovi su se komentari učinili kao epitaf cijeloj industriji.

'Želio sam da film djeluje nostalgično', rekao je za BBC. 'Cilj je bio da se osjeti kao da je Universal Studios ušao u svoje sefove, tamo pronašao staru rolu filma i s nje dobro otresao prašinu.'

Edwards je otvoreno priznao da ovoga puta nije stvorio ništa novo, već da pokušava klonirati Spielbergov uradak iz 1993. godine. Mnogi smatraju da to nema nikakve veze s kreativnošću, što dovodi do zaključka da je upravo u tome srž problema koji muči današnji Hollywood, a s time se slaže i ugledni Guardian te je donio priču upravo o tome.

Nostalgija kao nova valuta

Pogled na repertoar kina ovih dana podsjeća na loš déjà vuvu. U njih uskoro stiže nova verzija hita 'Znam što si radila prošlog ljeta' s Jennifer Love Hewitt i Freddiejem Prinzeom Jr.-om, čija imena sama po sebi djeluju kao povratak u devedesete, a kolovoz donosi 'Goli pištolj' s Liamom Neesonom u ulozi koju je tumačio pokojni Leslie Nielsen.

Jamie Lee Curtis i Lindsay Lohan vraćaju se nakon 20 godina u 'Šašaviji petak', a '28 godina kasnije' Dannyja Boylea obnavlja franšizu o zombijima započetu 2002. godine.

I dok ljetni blockbusteri pune multiplekse, među najgledanijima se i dalje drži 'Final Destination: Bloodlines', prvi novi nastavak te franšize nakon 14 godina. Ovaj serijal, koji već desetljećima potvrđuje najgore strahove gledatelja o solarijima, kamionima s trupcima i akupunkturi, ponovno privlači publiku željnu napetosti.

Za vrijeme odmora na repertoaru se nalaze i rebootirani 'Superman', novi film o 'Fantastičnoj četvorci', kao i niz obljetničkih izdanja kultnih naslova. Među njima su 'Gooniesi', koji slave 40 godina, 'Harry Potter i Plameni pehar' (20 godina), 'Human Traffic' (26), 'Razum i osjećaji' (30) te 'Spinal Tap' (41).

Hollywood, čini se, ne može pobjeći od svoje prošlosti te se sve glasnije vrti u začaranom krugu kreativne iscrpljenosti, servirajući stare priče kao utjehu publici. Ovakva strategija, sudeći po punim dvoranama, očito funkcionira – dijelom i zbog sumorne stvarnosti izvan kina, zbog koje su gledatelji željni bijega i zabave.

'Amerikanci se žele vratiti u prošlost što je dalje moguće, čak i ako se ispostavi da je ta prošlost bila prošli tjedan', citira filmski novinar Steven Gaydos riječi Gila Scotta Herona. 'Ne žele se suočiti s danas ili sutra, već gledaju unatrag.'

Generacija koja donosi odluke

Razlog zbog kojeg se Hollywood toliko često vraća u 1994. godinu leži u tome što su ljudi koji danas donose ključne odluke odrasli upravo u tom razdoblju. Edwards će sljedeći vikend napuniti 50 godina, što ga čini tipičnim predstavnikom generacije koja nostalgično gleda na vrijeme prije pametnih telefona i društvenih mreža.

'Oni žele ponoviti nevinost tog vremena i predstaviti je svojoj djeci', objašnjava filmski analitičar Charles Gant. No problem je u tome što se ta nostalgija događa u potpuno drugačijem kontekstu – u industriji koja je u slobodnom padu.

Poticanje ovakve vrste nostalgije nije ništa novo. Pravi primjer je proboj Georgea Lucasa s filmom 'American Graffiti' iz 1973., koji se uspješno vraćao u autorovu mladost, baš kao što je i 'Povratak u budućnost' iz 1985., čiji je izvršni producent bio Spielberg, unosno teleportirao roditelje u slavne dane sredine pedesetih. Razlika je u tome što su ti filmovi nastali u zabavnoj industriji u doba u kojem je ona imala dovoljno ambicije i kapaciteta da ih podrži te su svaki na svoj način unaprijedili kinematografiju.

'Ne postoji šansa da bismo danas snimili 'Povratak u budućnost'', bio je iskren scenarist Bob Gale, pojasnivši da tu nije riječ samo o ogromnim troškovima i gomili teorijske fizike. 'Došli bismo u studio i pitali bi nas: što je s tim odnosom Martyja i Doca? Počeli bi tumačiti to kao pedofiliju ili nešto slično. Imali bismo puno problema s raznim stvarima.'

Upravo zbog svega toga nije ni čudo što su danas studiji toliko skloni izbjegavanju rizika. Industrija je u slobodnom padu i grčevito se hvata za najsigurnije projekte pokušavajući ponovno stati na noge nakon pandemije koronavirusa.

Industrija u krizi

Pandemija je itekako napravila svoje zatvorivši oko 8000 kinodvorana diljem svijeta, od kojih je čak polovica u Americi. Štrajkovi iz 2023. godine trajali su gotovo šest mjeseci i ostavili za sobom pustoš u produkciji sadržaja, a streaming platforme iskoristile su tu priliku da zauzmu još veći dio tržišta.

'Pogledajte najveće hitove ove godine', kaže Robert Mitchell iz Gower Street Analyticsa. 'Ne Zha 2', 'Lilo & Stitch', 'Minecraft film'… Sve su to ili nastavci ili animirani filmovi bazirani na poznatim brendovima. Igranje na sigurno je jednostavno dobar poslovni plan.'

Andrew Cripps, šef distribucije u Disneyju, nedavno je priznao ono što znaju svi u industriji: 'Prvih 15 najuspješnijih filmova prošle godine jasno pokazuje tržišnu realnost onoga što traže potrošači. S druge strane, ne možete stvarati nove franšize bez originalnog sadržaja.'

I upravo se tu krije srž svih holivudskih problema. Studiji su u začaranom krugu – trebaju svježe priče da stvore buduće franšize, ali originalni sadržaj postaje sve skuplji i riskantniji. Od 15 najunosnijih filmova svih vremena, samo dva nisu nastavci: 'Titanik' i 'Avatar', oba remek-djela Jamesa Camerona. 'Danas nitko ne bi financirao 'Titanik' jer svi znaju da brod potone', smatra Gale, scenarist kultnog 'Povratka u budućnost'.

Nedavni pokušaji sasvim novih filmova da postignu uspjeh pokazali su se na kraju katastrofalnima. Pixarov 'Elio' vratio je samo polovicu od 150 milijuna dolara budžeta, 'Operacija: Black Bag' Stevena Soderbergha s Cate Blanchett zaradila je tek dvije trećine uloženog, a ni 'Mickey 17' Bong Joon-hoa s Robertom Pattinsonom i budžetom od 120 milijuna dolara neće završiti u plusu.

Ipak, nedavni uspjeh filma 'F1' s Bradom Pittom, koji je u prvom vikendu prikazivanja zaradio 167 milijuna dolara, a budžet mu je iznosio 300 milijuna, potom i 'Sinners' s Michaelom B. Jordanom, sa zaradom od 365 milijuna uz budžet od 'tek' 90 milijuna dolara, pokazuju da postoji 'jasna želja publike za originalnom pričom', kako tvrdi Mitchell.

No filmski novinar Gaydos nije optimističan: 'Opisivanje bilo kojeg od tih filmova kao originalnog je zavaravajuće. 'Sinners' je promoviran kao ujedinjenje tima iz 'Black Panthera', a 'F1' se drži predloška akcijskih filmova iz devedesetih.'

Gdje je otišla prava drama?

Možda je najžalosniji aspekt trenutne situacije to što se kvalitetna originalna drama potpuno premjestila na televiziju. 'Adolescencija', 'Baby Reindeer', 'Bijeli lotus', 'Severance' i 'Black Mirror' predstavljaju onu vrstu provokativnog sadržaja koji se nekad mogao vidjeti na velikim filmskim platnima.

'Nekada bi 'Adolescencija' bio hit film', kaže Gaydos. 'Ali zamislite da ga danas predložite studiju - 'riječ je o kaznenom sustavu i desenzibilizaciji djece'. Zvuk cvrčaka bio bi zaglušujući.' Streaming platforme, zaštićene od brutalnosti tjednih kinoblagajni i podržane pretplatničkim modelom, mogu si priuštiti rizike koje si Hollywood odavno više ne može dozvoliti.

Edwards će u samo nekoliko dana svoj 'Jurassic World: Rebirth' izvesti u 82 zemlje i zaraditi oko 260 milijuna dolara, ali to je samo početak. Igre za Nintendo, setovi legića, službene igračke na temu T-Rexa, Slurpee i ograničeno izdanje bombona M&M s maslacem od kikirikija samo su djelić onog u čemu se krije prava zarada.

Donald Trump je na neki način možda i bio u pravu kada je u svojem planu carina tretirao Hollywood kao proizvođača, a ne umjetnost.

Što nas čeka?

Iako se ovog ljeta mogu naći i neki originalni filmovi, poput 'Spoja iz snova' s Dakotom Johnson i Pedrom Pascalom ili 'Vrati mi je' sa Sally Hawkins, to su filmovi koji su postali iznimka, a ne pravilo. Čak i kad se pojavi nešto novo, to više nije ona razina na koju smo navikli.

'Ne postoji više ništa što se zove filmska kultura u Hollywoodu', zaključuje Gaydos. Možda je to previše pesimistično, ali brojevi ne lažu. Industrija koja je nekad bila sinonim za kreativnost i inovaciju danas funkcionira kao tvornica nostalgije.

U vremenu u kojem publika očajnički traži bijeg od stvarnosti – Hollywood joj nudi bijeg u prošlost. Pitanje je samo koliko dugo može postojati industrija koja se hrani vlastitim repom.