Na novom izdanju Boris Štok donosi pjesme prožete melankolijom i emocijom, posvećene ženskim pričama o ranjivosti i snazi. Istovremeno, dokumentarnim filmom, koji će 12. listopada premijerno prikazati HRT, autor obilježava 20 godina karijere, a radi se o audiovizualnom zapisu izvedbi kojima publici približava svoj sadašnji stvaralački trenutak.

Usprkos brzim promjenama u glazbenom svijetu, ostaje vjeran ideji da glazbu stvara iz potrebe, ne iz kalkulacije, zahvalan na tome što i dalje ima priliku stvarati, surađivati i rasti sa svojim glazbenim svijetom. Za tportal je pričao o svojoj glazbi uz poneki privatni detalj.

Kako je nastajao novi materijal: prvo tekst ili glazbena atmosfera?

Pjesme na ovom albumu nastale su uz klavir, imao bih nešto gotovog teksta, a onda bi se na to nadovezale melodija i harmonija. Sama atmosfera nametnula se kroz aranžman i produkciju i sve se nekako zaokružilo u vintage zvuk 80-ih, mid tempo na tragu Fleetwood Maca i sličnih bendova koji su utjecali na mene kao autora i izvođača.

Koja je nit vodilja zvuka u odnosu na prethodna izdanja?

Većinu pjesama pisao sam i skladao u intimnijoj atmosferi, pa je i tu vidljiva mala promjena u odnosu na neke prijašnje albume, ali uvijek su tu prepoznatljiv senzibilitet i estetika. Aranžmane i produkciju potpisujem s Darkom Terlevićem dok je miks i mastering radio Matej Zec, dakle uvijek isti tim suradnika, s kojima radim u studiju od početaka, a uvijek gradimo i ganjamo 'veliki' sound, slojevite aranžmane i svjetsku produkciju.

Pjesme su dosta osobne

O čemu najviše pjevate na novom materijalu?

Pjesme 'Kažu da' i 'Blizu a tako daleko' moja su posveta svim ženama koje prolaze kroz neka iskušenja, intimno, introvertno i unutar svoja četiri zida, ali s porukom da nisu same i da će pobijediti strah te iz svega izaći jače. Dosta su osobne, a imaju tu 'lijepu' melankoliju, koja se melodijom i zvukom provlači kroz pjesme… kao autor ponekad imaš osjećaj da si samo medij za glazbu koja prođe kroz tebe.

Što vam je najvrjedniji komentar koji ste dobili nakon prvih slušanja?

Da se osjeti malo drugačiji autorski pristup, da je sve vrlo pitko i radiofonično, ali i da bend zvuči super te da su pjesme jako lijepe.

Nedavno ste predstavili dokumentarac koji će biti prikazan i na HTV-u 12. listopada. O čemu je zapravo riječ?

Želio sam imati audio i videozapis izvedbe sa svojim bendom, onako kako sada zvučimo u kontroliranom artističkom okruženju malo mračnije scenografije te produkciji na tragu emisija Joolsa Hollanda na BBC-ju. Istovremeno, činilo mi se to kao savršena prilika za promociju novog EP-a / albuma i novih pjesama, a onda su se na tu priču nadovezali sugovornici Ante Gelo i Nenad Borgudan te se sve zaokružilo u lijep promotivni dokumentarac u trajanju od 30 minuta povodom 20 godina karijere i mojeg djelovanja na sceni. Mislim da dokumentarac, premda u kratkoj formi, kroz razgovore i svirku objektivno i vrlo dobro prikazuje ovaj trenutak u kojem se nalazim kao glazbenik.

Dokumentarac je režirala Kristina Barišić, sve je snimljeno uživo i nije bilo nasnimavanja ni editinga… audio je snimao uživo, miksao i masterizirao Matej Zec, a snimljen je u HKD-u na Sušaku. Publika će ga imati prilike premijerno vidjeti 12. listopada na Drugom programu u 19 sati, pa pozivam sve da pogledaju. Vjerujem da će im se svidjeti.

Smatram se izuzetno počašćenim time da HRT želi emitirati i imati u opusu takav artistički format glazbenika poput mene, jer sam popularnošću daleko od velikih zvijezda s ovih prostora pa da se to podrazumijeva. Najviše me veseli da je to realizirano i hvala od srca svima koji su pritom pomogli: od benda, Kristine, Mateja, kamermana, HKD-a, koji je ustupio prostor, lightmana, pa do djece iz srednje škole koja su pomogla. Ne uzimam to zdravo za gotovo. Život je jedan i ne uspiješ uvijek ostvariti sve što bi želio, stoga nastojim uživati u ovakvim trenucima.

'Prepuštam se bez kalkulacije...'

Kako gledate na svoju glazbenu promjenu kada uspoređujete dosadašnje uratke? Što ste naučili o glazbenom biznisu te uopće o sebi i odnosu koji imate prema svom pristupu objavljivanja glazbe?

Danas se kultura i glazba jako brzo konzumiraju, rekao bih onako 's nogu', na telefonu. Sve se jako brzo mijenja, trendovi, ukusi, tehnologija… Glazba je (pre)lako dostupna pa je u tom šumu oko nas teško isplivati s emocijom i doprijeti do publike. Pomaže ako imaš veću platformu, ako si otprije brend pa sviraš na račun minulog rada, što je dijelom i moj slučaj, ali ne poput nekih velikih izvođača. No osobno sam glazbu uvijek radio zbog sebe i potrebe da budem kreativan, pa nemam imperative.

Osjećam se privilegiranim time da moja glazbena priča i dalje traje te da imam priliku snimati i raditi sa svim tim divnim ljudima i glazbenicima, pričati o glazbi i novim planovima. Prepuštam se bez kalkulacije kamo god me odvede ta priča.

Kako gledate na činjenicu da će s vremenom umjetna inteligencija sve više biti dio života i stvaranja glazbenika?

Trudim se ne razmišljati o tome jer me na trenutke plaše te goleme mogućnosti. Premda mi se ponekad čini da će UI ljude i kreativce učiniti izlišnima, suvišnima u društvu koje ionako sve više spušta kriterije, ipak na kraju budem optimističan jer UI doživljavam više kao alat, a ne kreativnu snagu pa se nadam da će ljudima s vremenom dosaditi da netko odlučuje umjesto njih. Neki poslovi i muzičari ostat će bez posla, sve je veći šum i stvara se golema količina glazbe koju nema tko ni sad već konzumirati. A opet, nedavno sam baš slušao podcast na tu temu, u kojem je rečeno da će se u idućih godinu, dvije definirati pravni okviri pa ćemo vidjeti u kojoj mjeri će se koristiti UI. Trenutno autori nisu kompenzirani, pa UI besplatno uči na nama… vidjet ćemo što će se dogoditi kada to više ne bude tako.

Voli putovati, vozi motor

Oduvijek ste bili ljubimac kritike, struke. Možete li sad, s dosadašnjim iskustvom, konkretno reći što su vam sve pozitivne kritike i nagrade donijele, a što 'odnijele'?

Daju ti kredibilitet, jer svi smo mi tašti. Imao sam tu sreću i čast puno puta biti nominiran za Porin te ga više puta i osvojiti, i to u raznim kategorijama, kao i mnoge druge nagrade, i s te strane mogu reći da sam odavno realiziran kao glazbenik, ali naravno da se uvijek veseliš novim nominacijama i priznanjima. Premda one nisu nešto o čemu razmišljam kada radim i snimam, uvijek je lijepo biti prepoznat od kolega glazbenika, urednika, medija i u neku ruku dobiti pozitivan feedback i da je ono što radiš kvalitetno. No ponekad mi se čini da je to i dio hypea koji se stvori u medijima pa te nagrade jednostavno zaobiđu, što je isto u redu. Sve je to dio glazbenog puta.

Postoji li još nešto čime biste se bavili s jednakom strašću, osim glazbe?

Igrao sam košarku dugo godina, a danas je koliko stignem pratim s jednakom strašću. Volim putovati, vozim motor, volim skijati, čitati, ali vremena za sebe imam sve manje jer pored poslovnih obaveza imam lijepu obitelj, pa nastojim sve balansirati.